Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2938/11 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2938/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2938/11, rješavajući apelacije „Konzum“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije “Konzum” d.o.o.

Sarajevo podnesene protiv presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 004400 10 Rsž od 26. aprila 2011. godine, broj 94 0 Rs 004383 11 Rsž od 21. juna 2011. godine, broj 94 0 Rs 004386 11 Rsž od 21.

juna 2011. godine, broj 94 0 Rs 004385 11 Rsž od 21. juna 2011.

godine, broj 94 0 Rs 004425 11 Rsž od 21. juna 2011. godine, broj 94 0 Rs 004365 11 Rsž od 30. augusta 2011. godine, broj 94 0 Rs 004538 11 Rsž od 30. augusta 2011. godine i broj 94 0 Rs 004379 10 Rsž od 6. decembra 2011. godine, te presuda Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Rs 004400 10 Rs od 17. septembra 2010. godine, broj 94 0 Rs 004383 10 Rs od 26. novembra 2010. godine, broj 94 0 Rs 004386 10 Rs od 26. novembra 2010. godine, broj 94 0 Rs 004385 10 Rs od 26.

novembra 2010. godine, broj 94 0 Rs 004425 10 Rs od 29. novembra 2010. godine, broj 94 0 Rs 004365 10 Rs od 17. decembra 2010.

godine, broj 94 0 Rs 004538 10 Rs od 26. novembra 2010. godine i broj 94 0 Rs 004379 10 Rs od 17. septembra 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Dragan Baškarad, podnio je u periodu od 15. jula 2011. godine do 10. februara 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i presuda Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), navedenih u izreci ove odluke. Apelant je 5. septembra 2012. godine dopunio pojedine apelacije.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 2938/11, AP 3366/11, AP 3367/11, AP 3368/11, AP 3380/11, AP 3742/11, AP 3891/11 i AP 613/12. Dakle, ukupno je podneseno osam apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2938/11.

3. Osnovni sud je odlučujući o tužbenim zahtjevima tužitelja M.K., M.R., S.E., S.J., V.B., S.L., B.K. i M.Š. (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanta, radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, donio presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je u cijelosti usvojio tužbene zahtjeve tužitelja, pobliže precizirane u izrekama prvostepenih presuda. U obrazloženjima presuda Osnovni sud je, između ostalog, istakao da među parničnim strankama nije sporno da su tužitelji tokom 2009. i 2010. godine, u različitim vremenskim periodima, bili zaposleni kod apelanta, tj. tuženog na određenim radnim mjestima, na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, zatim da su iskoristili godišnji odmor za 2009. godinu, te da im nisu isplaćeni regresi za godišnji odmor za 2009. godinu, niti doprinosi na neisplaćene regrese, a koji se odnose na doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, doprinose za zdravstvo, doprinose po osnovu nezaposlenosti i doprinose za dječiju zaštitu. S druge strane, prvostepeni sud je konstatovao da je među parničnim strankama sporno da li je apelant u obavezi da tužiteljima isplati regrese za godišnji odmor, kao i navedene doprinose na neisplaćene regrese, s obzirom na činjenicu da apelant nije član Udruženja poslodavaca trgovine, turizma i ugostiteljstva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Udruženje) niti je učestvovao u zaključivanju kako Općeg kolektivnog ugovora, tako ni Granskog kolektivnog ugovora za zaposlene u trgovini, ugostiteljstvu, turizmu i uslužnim djelatnostima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), niti je naknadno pristupio tom Udruženju.

4. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (ugovora o radu, rješenja o godišnjem odmoru, pismenih nalaza vještaka finansijske struke, te iznesenih mišljenja tih vještaka na glavnim raspravama) nesporno utvrdio da su tužitelji bili zaposleni kod tuženog na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, u različitim vremenskim periodima, te da im u skladu sa relevantnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora, Granskog kolektivnog ugovora, te Ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenih između apelanta i tužitelja, pripada pravo na regres za iskorišteni godišnji odmor. U vezi s tim, sud je istakao da zaključenjem ugovora o radu nastaje obligacionopravni odnos između poslodavca i radnika, te su oni dužni da ispunjavaju obaveze iz ugovora o radu. U predmetnim ugovorima o radu na određeno vrijeme predviđeno je u članu 1. stav 2. da se za ostala prava i obaveze zaposlenika i poslodavca koja nisu regulisana tim ugovorom primjenuju odredbe Zakona o radu, kolektivnog ugovora i internih akata poslodavca. Također, navedeno je da neisplaćivanje regresa za godišnji odmor tužiteljima u iznosima koji im pripadaju na osnovu relevantnih odredbi Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora, predstavlja vid materijalne štete za tužitelje, a štetna radnja se ogleda u propuštanju apelanta da tužiteljima isplati regrese za godišnji odmor. Zatim, konstatovano je da se predmetni sporovi rješavaju uzimajući u obzir opća pravila na osnovu kojih se rješavaju zahtjevi za naknadu štete, pa se, prema tome, naknada ima dosuditi u svoti novca koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje u smislu člana 190. Zakona o obligacionim odnosima.

5. Isto tako, prvostepeni sud je istakao da činjenica da apelant nije član navedenog Udruženja i da nije učesnik u zaključivanju Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora, ne oslobađa ga obaveza prema tužiteljima. Sud je naveo da je istina da pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora nije uređeno odredbama Zakona o radu-prečišćeni tekst, ali da je to pravo uređeno navedenim kolektivnim ugovorima, a čiju je primjenu apelant preuzeo odredbom člana 1. stav 2. predmetnih ugovora o radu na određeno vrijeme, koje je zaključio sa tužiteljima. Shodno tome, ukazano je na odredbu člana 94. Zakona o radu-prečišćeni tekst kojom je definisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže uređuju slučajevi i uslovi za ostvarivanje prava na naknadu plaće, visina naknada, način isplate i druga pitanja u vezi sa ostvarivanjem prava radnika na naknadu plaće. U pogledu visine regresa, Osnovni sud je konstatovao da je visinu regresa utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koje je sud u cijelosti prihvatio, a koji paušalnim primjedbama apelanta nisu dovedeni u pitanje, dok je u pogledu navedenih doprinosa na neisplaćene regrese, prvostepeni sud istakao da zaključenjem ugovora o radu nastaje obligacionopravni odnos između poslodavca i radnika, kojim pored ostalog, za poslodavca nastaje obaveza da uplati doprinose u odgovarajuće fondove u skladu sa zakonom. U prilog tome, sud je naveo da je članom 105. stav 1. Zakona o radu-prečišćeni tekst propisano da radnik ima pravo da u ostvarivanju svojih prava iz radnog odnosa zahtijeva sudsku zaštitu, te da je, prema tome, radnik aktivno legitimisan i da traži pred nadležnim sudom da se uplati doprinos iz radnog odnosa u odgovarajuće fondove, kao i da je takav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine. Konačno, Osnovni sud je konstatovao da, iako je apelant u toku postupaka tvrdio da nije potpisnik kolektivnih ugovora i da nema obavezu isplate regresa, to nije tako govori i princip in favorem laboratoris, jer shodno relevantnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora, koje regulišu visinu regresa za korištenje godišnjeg odmora u visini tri cijene rada, odnosno propisuju da poslodavac radniku isplaćuje regres za korištenje godišnjeg odmora u visini tri cijene rada utvrđene Granskim kolektivnim ugovorom, to je više nego očigledno da pri tumačenju propisa o radu, radnopravne propise valja uvijek tumačiti in favorem laboratoris.

6. Odlučujući o žalbama apelanta protiv prvostepenih presuda, Okružni sud je donio presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepene presude. Okružni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, naveo da su odluke prvostepenog suda pravilne i zakonite. U prilog tome, drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud dao jasne izreke presuda, potkrijepljene sa izvedenim dokazima na glavnim raspravama i sa utvrđenim nespornim činjenicama, te uz prava utvrđena iz materijalnih propisa Republike Srpske, koja su taksativno pobrojana. Upravo iz tih razloga, konstatovano je da je neosnovan žalbeni navod apelanta da su prvostepene presude rezultat povrede odredaba parničnog postupka, te da prvostepeni sud nije cijenio sve izvedene dokaze, kako u njihovoj pojedinačnosti, tako i u njihovoj ukupnosti.

7. Nadalje, Okružni sud je istakao da je također neosnovan žalbeni navod apelanta kojim ističe da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz razloga što je prvostepeni sud prihvatio prijedlog tužitelja da se provede finansijsko vještačenje po vještacima S.Č., odnosno H.Č., iako se apelant tome protivio. Naime, odredbom člana 148. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) izričito je propisano da ukoliko stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka, kao što je u konkretnim predmetima slučaj, kao i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud. Prema tome, drugostepeni sud je naveo da su prijedloge za provođenje vještačenja po navedenim vještacima dali tužitelji, a apelant se protivio istim, pa kako kod takvog stanja stvari nije postojala saglasnost o licu koje treba biti određeno za vještaka, to je prvostepeni sud na osnovu člana 148. stav 3. ZPP sam donio odluku da se odrede vještaci po prijedlozima tužitelja. Okružni sud je konstatovao da takvom odlukom, prema mišljenju tog suda, nije došlo do uskraćivanja prava apelanta. Isto tako, ukazano je na to da je prema stanju spisa sam apelant nakon donošenja rješenja o provođenju vještačenja, mogao tražiti izuzeće tih vještaka uz obavezu navođenja preciznih razloga iz kojih se traži izuzeće, pa ukoliko bi apelant dokazao da postoje razlozi, onda bi sasvim sigurno prvostepeni sud usvojio prijedloge za izuzeće tih vještaka. Drugostepeni sud je naveo da, međutim, prema stanju spisa apelant nije postupio na taj način, pa je prvostepeni sud proveo vještačenja po donesenim rješenjima o vještačenju, kao i da prema mišljenju tog suda ne postoji povreda prava apelanta, niti je pak apelant doveden u neravnopravan položaj sa tužiteljima. Također, s tim u vezi, konstatovano je da je bespredmetno ustrajavanje žalbe u tvrdnji da je prvostepeni sud morao insistirati da navedeni vještaci dopune pismene nalaze i mišljenja, zato što je apelantu tokom postupaka bilo omogućeno da predlaganjem izvođenja dokaza na navedene okolnosti dokazuje postojanje činjenica o kojima je bilo riječi, što apelant nije učinio, a iz izvedenih dokaza proizlazi da tužiteljima pripada pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora iz 2009. godine, u iznosima koji su navedeni u nalazima i mišljenjima vještaka

8. Također, drugostepeni sud je istakao da apelant neosnovano žalbom ističe da je došlo do prekoračenja tužbenih zahtjeva tužitelja iz razloga što nisu precizirali svoje tužbene zahtjeve, tvrdeći da oni tužbenim zahtjevima nisu tražili uplatu pripadajućih doprinosa. Međutim, Okružni sud je naveo da je iz raspravnih zapisnika vidljivo da je punomoćnik tužitelja istakao da precizira tužbene zahtjeve u skladu sa nalazima vještaka finansijske struke. Nadalje, sud je istakao da je uvidom u mišljenja navedenih vještaka, kao i njihove nalaze, vidljivo u kolikim iznosima su vještaci utvrdili naknade za regres za godišnji odmor iz 2009. godine, odnosno u kolikim iznosima su utvrdili poreze i doprinose koje je apelant obavezan plaćati. Dakle, konstatovano je da su tužitelji precizirali tužbene zahtjeve u skladu sa nalazima i mišljenjima navedenih vještaka, pa je prvostepeni sud svoje odluke upravo i zasnovao na iznosima utvrđenim po mišljenjima finansijskih vještaka. Isto tako, Okružni sud je istakao da je neosnovan žalbeni navod apelanta da su vještačenja utvrđena mimo ovlaštenja utvrđenih rješenjima o vještačenjima, te da su vještaci imali zadatak utvrđivanja regresa, a ne i obima regresa, pa su nalazi nepotpuni jer nema naznaka po kojim osnovama su vještaci došli do utvrđenih iznosa. Naime, drugostepeni sud je ukazao na to da su prema stanju spisa vještaci saslušani na glavnim raspravama, te da je apelant mogao sva sporna pitanja razriješiti na samoj raspravi kroz traženje razjašnjenja od tih vještaka, a što apelant nije učinio, zbog čega je i taj žalbeni razlog neosnovan. Konačno, Okružni sud je naveo da nije osnovan ni žalbeni navod da je načinom dostavljanja osporenih presuda apelant doveden u neravnopravan položaj, s obzirom da je njegovo sjedište u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, istaknuto je da je u tom smislu neutemeljen žalbeni prigovor da pouka o pravnom lijeku apelanta nije iskazana u skladu sa odgovarajućim procesnim odredbama, jer je apelant na glavnim raspravama uredno obaviješten o datumu donošenja prvostepenih presuda i početku žalbenih rokova, pa stoga na početak žalbenih rokova nema uticaj činjenica da su apelantu, na njegovo traženje, presude dostavljene poštom, s obzirom da rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude i da je taj rok prekluzivan

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, detaljno obrazlaže hronološki tok postupaka i iscrpno analizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnim postupcima, dajući svoje viđenje istog. Isto tako, apelant navodi da iz svega navedenog jasno proizlazi da su donesene presude rezultat povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava, a što je, sve skupa, uticalo na zakonitost i pravilnost donesenih presuda. Također, apelant ističe da odluke koje se osporavaju predmetnim apelacijama uopće nisu jasne niti argumentovane, a naročito jer su ta obrazloženja direktna posljedica proizvoljnosti u primjeni materijalnih propisa, što je imalo uticaja na povredu apelantovih navedenih prava. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud predmetne apelacije usvoji, ukine osporene presude redovnih sudova i predmete vrati na ponovni postupak.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelacijama ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2938/11 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio