Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2948/10 (S. S.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2948/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 2948/10, rješavajući apelaciju Samira Selimovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Selimovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Kž -10-000009 od 17. svibnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 096-0-K-09-000293 od 21. prosinca 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, odvjetnik iz Distrikta Brčko, podnio je 12. srpnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Kž -10-000009 od 17. svibnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-K-09-000293 od 21. prosinca 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-K-09-000293 od 21. prosinca 2009. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način navedeno u izreci presude, počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 163. stavak 1. Kaznenog zakona Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: KZ). Osnovni sud osudio je apelanta na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza (u izreci presude navedeni dokazi, njihov sadržaj i međusobna veza) slijedi da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, odnosno da je 4. svibnja 2009. godine zadao pet uboda nožem oštećenom, svome ocu, koji je 17. lipnja 2009. godine preminuo. Osnovni sud je istakao da su neposredni uzrok smrti oštećenog povrede koje mu je zadao apelant, jer da nije bilo te radnje, ne bi došlo do stvaranja ožiljka i upalnog procesa koji su doveli do suženja, a potom i potpunog zatvaranja dušnika, što je uzrokovalo smrt. Istina, postojalo je neadekvatno liječenje, jer nisu dijagnosticirane promjene na dušniku, međutim, za prekid uzročno-posljedične veze između radnji apelanta i nastale smrtne posljedice potrebno je dokazati da je neko treći protupravnom radnjom neposredno prouzrokovao ovu posljedicu, što u konkretnom slučaju nije dokazano.
3. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Kž-10-000009 od 17. svibnja 2010. godine odbijene su žalbe Tužiteljstva Distrikta Brčko BiH, apelanta i apelantovog branitelja i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je pravilna odluka prvostupanjskog suda o neprihvatanju dijela nalaza i mišljenja vještaka Ž.K. u kojem se ovaj vještak upušta u razmatranje prekida uzročno-posljedične veze između apelantovih radnji i nastale posljedice, jer je pitanje postojanja uzročno-posljedične veze čisto pravne naravi (obilježje bića svakog kaznenog djela), koje sud utvrđuje u svakom konkretnom slučaju.
4. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da je u postupku proizvoljno primijenjen KZ i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Naime, nesporno je da je oštećeni umro nakon 43 dana od povređivanja, odnosno nesporno je da je došlo do prekida uzročno-posljedične veze, jer je smrt oštećenog nastupila zbog „masivnog ožiljka koji je ugrozio život pacijenta i faktički proizveo smrt“, međutim, taj ožiljak nije nastao „preko noći“, nego tijekom 43 dana od povreda. Apelant navodi da je uzrok smrti oštećenog neadekvatna dijagnostika i liječenje. Osim toga, sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ž.K. o uzroku smrti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić