Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2954/10 (M. Š. iz Srednjeg Šepka i DOO „Podlugovi“ Srednji Šepak)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2954/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 2954/10, rješavajući apelaciju Mirjane Šikuljak i DOO „Podlugovi“ Srednji Šepak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Šikuljak i DOO „Podlugovi“ Srednji Šepak podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 Pr 001341 10 Pžp od 10. lipnja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-Pr-10- 000 257 od 8. travnja 2010. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Šikuljak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srednjeg Šepka i DOO „Podlugovi“ Srednji Šepak (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Vojislav Drašković, odvjetnik iz Bijeljine, podnijeli su 12. srpnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 Pr 001341 10 Pžp od 10. lipnja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-Pr-10-000 257 od 8. travnja 2010. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 080-0-Pr-10-000 257 od 8. travnja 2010. godine apelant i apelantica, kao apelantova odgovorna osoba, proglašeni su odgovornim zato što nisu registrirali svaki pojedinačni promet robe i usluga preko fiskalne kase za ostvareni promet (u izreci rješenja naveden ostvareni promet u maloprodaji i veleprodaji), čime su počinili prekršaj iz članka 5. stavak
1. Zakona o fiskalnim kasama. Istim rješenjem apelantu je izrečena novčana kazna u visini od 3.000,00 KM, a apelantici novčana kazna u visini od 600,00 KM. Također, istim rješenjem apelant i apelantica obvezani su platiti troškove prekršajnog postupka. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je, postupajući po zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, održao usmeni pretres na kojem su apelant i apelantica u cijelosti priznali prekršaj koji im je stavljen na teret.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 Pr 001341 10 Pžp od 10. lipnja 2010. godine žalbe branitelja apelanta i apelantice su odbijene kao neutemeljene i potvrđeno prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su na usmenom pretresu apelantica i apelant prihvatili odgovornost za predmetni prekršaj. Osim toga, Okružni sud je istakao da je izvršio uvid u rješenje Osnovnog suda od 23. ožujka 2010. godine, koje nije pravosnažno, kojim su apelant i apelantica proglašeni odgovornim zato što u zakonskom roku nisu podnijeli zahtjev za fiskalizaciju, a da su prvostupanjskim rješenjem od 8. travnja 2010. godine, koje je predmet žalbe, proglašeni odgovornim zato što nisu registrirali svaki pojedinačni promet robe i usluga preko fiskalne kase, tako da je očito da se ne radi o istim prekršajima.
4. Apelantica i apelant navode da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica i apelant navode da su rješenjem od 23. ožujka 2010. godine Osnovnog suda, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 10. lipnja 2010. godine, već proglašeni odgovornim. Međutim, i pobijanim rješenjima su, također, proglašeni odgovornim što ukazuje da su dva puta proglašeni odgovornim za isti prekršaj.
5. Apelant i apelantica su uz apelaciju dostavili rješenje Osnovnog suda od 23. ožujka 2010. godine iz kojeg slijedi da su, zbog prekršaja iz članka 56. stavak 2. Zakona o fiskalnim kasama, apelant i apelantica proglašeni odgovornim, zato što nisu u propisanom roku podnijeli zahtjev za inicijalnu fiskalizaciju fiskalne kase.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, nalazi da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «kaznenoj» optužbi protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «kaznena» u smislu značenja iz članka
6. Europske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «kaznenoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «kaznenoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. siječnja 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, toč. 21. i 22).
8. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Dakle, apelantica i apelant tvrde da su za isti prekršaj dva puta proglašeni odgovornim i to rješenjem od 23. ožujka 2010. godine i pobijanim rješenjima. Iz obrazloženja Okružnog suda slijedi da su rješenjem od 23. ožujka 2010. godine apelant i apelantica proglašeni odgovornim zato što u propisanom roku nisu podnijeli zahtjev za fiskalizaciju (članak 56. stavak 2. Zakona o fiskalnma kasama), a da su prvostupanjskim rješenjem od 8. travnja 2010. godine, koje je predmet žalbe, proglašeni odgovornim, zato što nisu registrirali svaki pojedinačni promet robe i usluga preko fiskalne kase (članak 5. stavak 1. Zakona o fiskalnim kasama), tako da je očito da se ne radi o istim prekršajima. Ustavni sud navedeno obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant i apelantica ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanta i apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant i apelantica imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić