Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2970/10 (S. K.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Dioničar
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2970/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2970/10, rješavajući apelaciju Sene Kenjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sene Kenjić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001234 od 27. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001966 od 16. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-1684/05 od 15. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sena Kenjić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001234 od 27. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001966 od 16. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1684/05 od 15. juna 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Pr-1684/05 od 15. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001966 od 16. januara 2008. godine, odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonit član 3. Odluke Upravnog odbora Union banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) od 29. decembra 1997. godine u dijelu kojim je utvrđeno da pravo na dionice tuženog imaju samo radnici koji su bili zaposleni kod tuženog 1994. godine i koji su radili kod tuženog u vrijeme donošenja odluke, a s tim u vezi i stav 3. Odluke generalnog direktora tuženog od 30. decembra 1997. godine pa se, sljedstveno tome, utvrđuje da apelantici kao zaposleniku koja je kod tuženog bila u radnom odnosu 1994. godine pripada pravo na 76 dionica tuženog. Dalje je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se tuženi obaveže da uvrsti apelanticu u listu dioničara tuženog kao dioničara sa 76 dionica, kao i da se tuženi obaveže da kao emitent kod registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH izvrši registraciju apelantice kao dioničara tuženog sa 76 dionica, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je tužbenim zahtjevom, također, tražila da se tuženi obaveže da apelantici isplati dividendu za 2000. godinu u iznosu od 50,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom iz člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 31. decembra 2000. godine pa do konačne isplate, kao i dividendu za 2001. godinu u iznosu od 29,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom iz člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 31. decembra 2001. godine pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se tuženi obaveže da joj naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je u toku postupka odbijen apelantičin prijedlog za provođenje dokaza na način da sud po službenoj dužnosti pribavi listu dioničara koja je sačinjena temeljem Odluke Upravnog odbora tuženog, te da sud naloži tuženom da dostavi dokumentaciju iz direkcije računovodstva sa podacima o osobama i broju dionica koje su se stekle temeljem odluke Upravnog odbora tuženog sa istovremeno dostavljenom dokumentacijom o datumu zasnivanja radnopravnog odnosa svake od osoba koja je stekla dionice temeljem odluke Upravnog odbora tuženog od 29. decembra 1997. godine iz razloga što je apelantica kao tužiteljica, u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Također je odbijen i prijedlog punomoćnika tuženog da sud izvrši uvid u listu isplaćenih dividendi za 2000. i 2001. godinu, budući da je sud u toku postupka usvojio dokaz vještačenja vještaka A.H. koji se u pismenom nalazu izjasnio o dionicama uposlenika, odnosno isplaćenim dividendama za 2000. i 2001. godinu.

4. Na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je apelantica nesporno bila u radnom odnosu kod tuženog, te da je 1994. godine bila zasposlenik kod tuženog. Apelantici je kao radniku na čekanju prestao radni odnos 15. decembra 1996. godine. Istaknuto je da je odluka koju je apelantica osporila donesena 1997. godine, te da navedena odluka sadrži dva kumulativna uslova za ostvarivanje prava na dionice, a to je da je uposlenik bio u radnom odnosu 1994. i 1997. godine na dan donošenja odluke. Prvostepeni sud je naveo da apelantica nije bila uposlenik banke u 1997. godini, te da stoga nije ostvarila pravo na dionice. Konstatovano je da je apelantici na zakonom propisan način prestao radni odnos prije donošenja odluke iz 1997. godine. Istaknuto je da apelantica u toku postupka nije dokazala nezakonitost donesene odluke, odnosno da odluka nije donesena na zakonom propisanim aktima, a utvrđeno je da je odluka potvrđena od Federalnog ministarstva finansija. Ukazano je da je u toku postupka saslušan zakonski zastupnik tuženog E.B. iz čijeg iskaza je sud utvrdio da apelantica nije ostvarila pravo na dionice iz razloga što nisu ispunjena dva kumulativna uvjeta predviđena odlukom.

5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantici prema odlukama tuženog od 29. decembra 1997. godine i 30. decembra 1997. godine ne pripada pravo na isplatu nagrade u vidu dionica, budući da apelantica nije bila u radnom odnosu u vrijeme donošenja navedenih odluka. Istaknuto je da osporene odluke o tome da se sredstva iz fonda zajedničke potrošnje upotrijebe za dodjelu nagrade radnicima koji su radili u 1994. godine, a nalaze se u radnom odnosu i na dan donošenja navedenih odluka nisu u suprotnosti ni sa jednim propisom, nego predstavljaju dozvoljenu poslovnu odluku.

6. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavila apelantica. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001234 od 27. aprila 2010. godine odbio reviziju kao neosnovanu.

7. U obrazloženju revizione presude se navodi da je članom 3. Odluke Upravnog odbora odlučeno da se nagrada dodjeljuje radnicima koji su radili 1994. godine a i sada rade u banci. Stavom 3. odluke generalnog direktora je odlučeno da radnici na čekanju ne učestvuju u predmetnoj isplati, kao ni radnici koji se ne nalaze u radnom odnosu trenutno u banci.

8. Vrhovni sud je ukazao da apelantica ne navodi propise sa kojima bi bile u suprotnosti navedene odluke, niti ukazuje na propuste u proceduri donošenja odluka, te da je stoga pravilan zaključak drugostepenog suda da odluke Upravnog odbora i generalnog direktora predstavljaju dozvoljene poslovne odluke banke. Navedeno je da je odluka Upravnog odbora banke donesena na temelju ovlaštenja Upravnog odbora propisanih članom 30. Statuta banke iz jula 1997. godine, a odluka generalnog direktora banke se zasniva na ovlaštenjima direktora propisanim članom 47. Statuta banke. Dalje je navedeno da na zakonitost pobijanih odluka ne utječe uvjet da su one potvrđene od Federalnog ministarstva finansija, jer takav uvjet u zakonu nije utemeljen, pa je to nebitno za pravilnost odluke Kantonalnog suda. Istaknuto je da je na taj revizioni prigovor drugostepeni sud dao razloge u svojoj presudi. Vrhovni sud je, također, naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja primjenom odredaba člana 231. ZPP zbog čega pred drugostepenim sudom nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP.

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Herecgovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da redovni sudovi nisu dovoljno obrazložili osporene odluke. Ističe da je Vrhovni sud bio dužan iznijeti razloge o odlučnim činjenicama u vezi sa revizionim razlozima. Smatra da Vrhovni sud nije dao odgovor na revizione razloge kojima je apelantica ukazala da je kroz odbijanje dokaznih prijedloga uskraćena da dokaže činjenice koje su bitne za donošenje zakonite odluke u konkretnoj pravnoj stvari. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije, jer je za razliku od konkretnog slučaja u drugim slučajevima Vrhovni sud u svojim presudama iznosio jasne i konkretne razloge u vezi sa revizionim razlozima, te ih ispitao u svjetlu pravila procedure i pozitivno-pravnih propisa.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta, odnosno navode apelacije sa navedenim principima, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantica imala mogućnost i da je koristila propisani pravni lijek (žalba i revizija) a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za nju bio pozitivan ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantici na bilo koji način bili uskraćeni. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Dalje, apelantica navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, st. 32. i 33).

16. U konkretnom slučaju apelantica nije dostavila dokaz koji bi mogao pokazati da se u konkretnom slučaju zaista radi o diskriminaciji apelantice po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2970/10 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio