Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3095/10 (M. T.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatizacija
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3095/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3095/10, rješavajući apelaciju Marijane Tomaš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marijane Tomaš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 823 od 21. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001067 od 26. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-707/03 od 11. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marijana Tomaš (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnijela je 20. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj118-0-Rev-08-000 823 od 21. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001067 od 26. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-707/03 od 11. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-707/03 od 11. aprila 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001067 od 26. juna 2008. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže Ljuban Malinić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da joj preda u posjed stan koji se nalazi u Prijedoru, u Ulici maršala Tita broj 22, ukupne površine 66,10 m2, slobodan od ljudi i stvari drugotuženog, i da se obaveže RŽP „Ljubija“ a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da sa apelanticom na osnovu Zakona o privatizaciji državnih stanova zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, što će u protivnom zamijeniti presuda. Apelantica je obavezana da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.680,00 KM. Navedenom presudom je utvrđeno da je tužiteljica Jelena Kesić u predmetnoj pravnoj stvari povukla tužbu.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da svoj tužbeni zahtjev apelantica zasniva na tvrdnji da je kćerka nosioca stanarskog prava, a kako je stanarsko pravo, nakon donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova, postalo imovinsko pravo, to ona kao nasljednik stanarskog prava ima pravo da potražuje predaju predmetnog stana. Istaknuto je da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica kćerka pokojnog Miroslava Šolaje, koji je kao osoba nestala u ratu rješenjem Osnovnog suda od 19. oktobra 1998. godine proglašena umrlom i kao takva upisana u MKU. Dalje je nesporno i da je apelantičin pokojni otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Istaknuto je da je apelantica, saslušana u svojstvu pranične stranke, navela da je nakon razvoda braka svojih roditelja dodijeljena ocu i da je s njim živjela prvo u garsonijeri a potom u predmetnom stanu u kojem je nastavila živjeti i nakon što se udala, te da je u stanu živjela do kraja maja 1992. godine, kada je radi vlastite sigurnosti napustila predmetni stan.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su pogrešni razlozi koje je dao prvostepeni sud u pogledu neblagovremenosti apelantičinog zahtjeva za povrat, tj. predaju u posjed stana, jer je apelantica podnijela takav zahtjev nadležnom Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica u opštini u kojoj se stan nalazi. Istaknuto je da je u postupcima u kojima su donesene odluke upravnog organa utvrđeno da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoga oca u trenutku njegove smrti. Navedeno je da sporne činjenice u konkretnoj upravnoj stvari koje su utvrdili upravni organi prihvata i drugostepeni sud kao ispravne, jer su provedeni dokazi kako to proizlazi iz rješenja upravnih organa saglasni sa principom utvrđivanja istine. Stoga je navedeno da drugostepeni sud, kao i prvostepeni sud, prihvata dokaze koji su utvrđeni pred upravnim organima.
5. Konstatovano je da nije sporno da se apelantica 21. januara 1989. godine udala za Neđu Tomaša i da je u izvodu iz matične knjige vjenčanih označeno njihovo zajedničko prebivalište Prijedor, Bihaćka 10, a da je na navedenoj adresi prijavljeno i njihovo dijete rođeno 6. decembra 1988. godine. Istaknuto je da iz izjava saslušanih svjedoka P.N., Š.N., J.P. i V.M. proizlazi da je apelantica živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem do udaje, a nakon udaje je živjela sa svojim suprugom u Gomjenici, te da je u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme početka rata sa nosiocem stanarskog prava živjela njegova nevjenčana supruga. Navedeno je da apelantica nije imala konstituisano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je imala pravno priznatu poziciju člana porodičnog domaćinstva svoga oca u vrijeme njegovog nestanka koja bi eventualno mogla da predstavlja pravo na korišćenje stana. Drugostepeni sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer se sud bavio odlučnom činjenicom da li je apelantica sa mužem i djetetom bila član porodičnog domaćinstva svog pokojnog oca. Istaknuto je da je činjenično stanje zasnovano na provedenim dokazima i izjavama saslušanih svjedoka u upravnom postupku i pred prvostepenim sudom.
6. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-08-000 823 od 21. aprila 2010. godine odbio.
7. U obrazloženju revizione presude se navodi, prema odredbama čl. 21. stav 2. i 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, nakon smrti nosioca stanarskog prava pravo da nastave trajno i nesmetano koristiti stan imaju oni članovi porodičnog domaćinstva koji su sa nosiocem stanarskog prava trajno živjeli i stanovali u istom stanu i koji nakon smtri nosioca stanarskog prava nastave sa korišćenjem stana. Istaknuto je da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantica živjela u porodičnom domaćinstvu nosioca stanarskog prava Miroslava Šolaja do zaključivanja braka sa Neđom Tomašem 21. januara 1989. godine, te da je od zasnivanja bračne zajednice živjela sa svojim suprugom u Gomjenici. Istaknuto je da su činjenično stanje sudovi zasnovali na pravilnoj ocjeni dokaza koje su izvele parnične stranke, ocjenjujući ih upravo na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, čija pravilnost nije dovedena u sumnju paušalnim navodima apelantice da je ono rezultat pogrešne i nekritičke ocjene dokaza. Konstatovano je da je apelantici prestalo svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu njenog oca Miroslava Šolaje još januara 1989. godine, kada je prestala da zajedno s njim koristi predmetni stan, a nije sa njim živjela u spornom stanu ni kada je odveden 31. maja 1995. godine. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da apelantici ne pripada pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava trajno i nesmetano koristi predmetni stan u smislu odredbe člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.
8. Stoga, kako apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, Vrhovni sud je zaključio da joj ne pripada pravo na otkup stana u smislu člana 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova.
9. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je početkom rata na tragičan način ostala bez oca za kojeg je naknadno ustanovljeno da je ubijen zbog svoje nacionalne pripadnosti (hrvatske). Ističe da je u trenutku smrti njenog oca bila član njegovog porodičnog domaćinstva, te da je na osnovu te činjenice, kao i na osnovu činjenice da je kao nasljednica-pravna sljednica svoga oca imala pravo nastaviti koristiti predmetni stan, pa i pravo otkupiti ga na osnovu Zakona o privatizaciji stanova u državnom vlasništvu RS. Navedene činjenice, po apelantičinom mišljenju, redovni sudovi su odbijali prihvatiti iako su, po njenom mišljenju, raspolagali dokazima o postojanju navedenih činjenica. Smatra da je ocjena dokaza bila pogrešna, neobjektivna, pristrana i diskriminatorna.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantičinim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
14. U konkretnom slučaju, razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da ocjena dokaza od redovnih sudova ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, a kako to apelantica navodi. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na parvično suđenje iz odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz odredbe člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić