Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3121/10 (D. P.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3121/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3121/10, rješavajući apelaciju Daneta Prskala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Daneta Prskala podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000703 od 11. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-

000360 od 5. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000425 od 23. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dane Prskalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koga zastupaju Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, i Zvonimir Jelić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 21. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-

000703 od 11. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000360 od 5. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000425 od 23. maja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000425 od 23. maja 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000360 od 5. februara 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev opredijeljen na utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti puta provoza kolima, progona stoke i prolazak pješice u korist nekretnine apelanta zv. Karabegovina, u naravi njiva k.č. broj 4170 k.o. Uzarići, preko nekretnine ranije zv. Guvno, označene kao k.č. broj 4181 k.o. Uzarići, koja se nalazi u posjedu Bože Zovke (u daljnjem tekstu: tuženi), da se utvrdi da je tuženi početkom 2004. godine zatvorio prolaz apelantu do njegove nekretnine, tako što je nekretninu koju posjeduje uzorao, posadio lozu, te ogradio betonskim zidom i žicom, pa da se naloži tuženom da ukloni sagrađeni betonski zid sa žičanom ogradom, sve prema nalazu i skici sudskog vještaka geometra kao sastavnom dijelu presude, da ukloni posađenu lozu i nekretninu dovede u prijašnje stanje i zabrani bilo kakvo smetanje apelanta u vršenju prava stvarne služnosti puta preko poslužnog dobra do apelantove nekretnine kao povlasnog dobra, kao i da mu naknadi troškove postupka prema advokatskoj tarifi, sve u roku od 15 dana. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.386,60 KM u roku od 30 dana.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da apelant u toku postupka nije dokazao da je stekao pravo služnosti puta u smislu člana 55. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, jer nije dokazao da je kao vlasnik poslužnog dobra faktično i neprekidno ostvarivao pravo stvarne služnosti puta za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se nije tome protivio. Istaknuto je da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je dolazio na svoju nekretninu preko nekretnine tuženog i na način kako je to prikazano na skici vještaka geometra. Konstatovano je da je između zadnjeg dolaska i dolaska neposredno prije toga, po kazivanju samog apelanta, prošlo više godina. Stoga, po mišljenju Općinskog suda, proizlazi da apelant u postupku nije dokazao vremenski kontinuitet od 20 godina korištenja puta, niti je dokazao koji dio današnje nekretnine k.č. broj 4181 je predstavljao zajedničko vlasništvo-guvno.

4. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da su apelantovi navodi o zastupanju tuženog od advokata Ane Primorac neosnovani, budući da iz punomoći koju je tuženi dao advokatu Josipu Muselimoviću proizlazi da je tuženi ovlastio punomoćnika da u slučaju njegove spriječenosti imenuje zamjenike u osobama Ane Primorac i Nenada Rebca.

5. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-09-000703 od 11. maja 2010. godine odbio. Odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju.

6. U obrazloženju revizione presude se navodi da je odredbom člana 60. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da se stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvario služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Istaknuto je da, prema navedenoj odredbi, pravo služnosti prolaza ne može postojati na parcelama istog vlasnika, budući da je potrebno da su vlasnici poslužnog i povlasnog dobra različiti subjekti s obzirom na to da je služnost stvarno pravo na tuđoj stvari. Konstatovano je da je apelant tokom postupka isticao da je suvlasnik „Guvna“ preko kojeg je postojao put, što je potvrdio i u svom iskazu kao stranka. Navedeno je potvrđeno i izvođenjem brojnih dokaza-sasalušanjem svjedoka, koji su, takođe, potvrdili navedenu činjenicu, kao i činjenicu da je taj dio tuženi „protivpravno prisvojio“.

7. Na osnovu navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, tužbeni zahtjev je neosnovan ne zbog toga što apelant nije dokazao da nije faktički vršio služnost za vrijeme od 20 godina, već zbog toga što nije dokazao vlasništvo tuženog na poslužnoj nekretnini kao jednoj od pretpostavki da bi uopće mogao biti nosilac prava stvarne služnosti iz odredbe člana 55. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a zatim da to pravo zasnuje dosjelošću pod uslovima iz člana 60. stav 1. navedenog zakona.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se tužbeni zahtjev ne odnosi na utvrđenje postojanja stvarne služnosti, već na smetanje postojeće stvarne služnosti puta. Navodi da je dokazao da od „pamtivijeka“ postoji služnost puta (prolaza) do njegove nekretnine preko nekretnine čiji je i on suvlasnik, a ne vlasnik, kako to pogrešno zaključuje Vrhovni sud. Također, navodi da advokat Ana Primorac, koja je zastupala tuženog, nije imala valjanu punomoć a što je apelant isticao u žalbi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3121/10 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio