Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3165/10 (Z. J.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3165/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3165/10, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Jelića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001321 od 22. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 094 od 18. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P. 1052/87 od 12. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnio je 26. jula 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

001321 od 22. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 094 od 18. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 1052/87 od 12. januara 2008. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Anđelke Mustapić (u daljnjem tekstu: prvotužena), „Arene“ d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Vjesnika“ d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi isplate nematerijalne štete zbog klevete. Apelant je predložio da mu tuženi solidarno isplate iznos od 30.000,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu od 31. oktobra 1987. godine.

3. Općinski sud je presudom broj P. 1052/87 od 12. januara 2008. godine obavezao prvotuženu da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. oktobra 1987. godine kao dana podnošenja tužbe. Apelant je odbijen sa preostalim tužbenim zahtjevom do 30,000,00 KM kao neosnovanim. U odnosu na drugotuženog i trećetuženog tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je prvotužena kao reporter lista „Arena“d.d. Zagreb-pravnog slijednika nedjeljnog lista „Vjesnik“, 23. septembra 1987. godine objavila članak pod nazivom „Lištički strujni krug“ (sadržaj članka interpretiran na stranici 5 obrazloženja presude), da je apelant u vrijeme kada je objavljen članak bio zaposlenik Općine Široki Brijeg i da je protiv prvotužene bio pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela klevete ali je obustavljen 3. maja 1995.godine. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da veći dio teksta „Lištički strujni krug“ nema osnova u istinitim činjenicama nego predstavlja prenošenje neistinitih činjenica a koje radnje predstavljaju povredu ugleda i časti apelanta. Općinski sud je ocijenio da je apelantu postupanjem prvotužene povrijeđena čast i ugled te da je trpio određene neugodnosti i duševne bolove. Ovo posebno jer je apelant po struci diplomirani pravnik koji je bio zaposlenik Općine Široki Brijeg a objavljeni članak je pročitao široki krug čitatelja te je Općinski sud imajući u vidu sve okolnosti koje su imale uticaj na ocjenu težine nanesene štete ugledu apelanta na osnovu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dosudio apelantu iznos od 2.500,00 KM. Općinski sud je smatrao osnovanim prigovor o nedostatku pasivne legitimacije drugotuženog i trećetuženog jer nisu pravni slijednici OOUR-a IRI.

5. Odlučujući o žalbi apelanta, prvotužene i drugotuženog, Kantonalni sud je presudom broj 008-

0-Gž-08-000 094 od 18. aprila 2008. godine žalbe apelanta i prvotužene djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao prvotuženu i drugotuženog da na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate apelantu iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 9. aprila 2003. godine pa do isplate. U ostalom dijelu, žalbe apelanta i prvotuženog su odbijene i prvostepena presuda u ostalom dijelu je potvrđena. Žalba drugotuženog je odbijena.

6. Kantonalni sud je zauzeo stav da je drugotuženi kao pravni slijednik trećetuženog pasivno legitimisan u konkretnom parničnom postupku pa budući da je prvotužena autor spornog članaka a drugotuženi isti objavio, te kako su iznošenjem neistinitih činjenica apelantu narušeni ugled i čast čime mu je nanesena šteta, obavezani su da solidarno nadoknade štetu. Kantonalni sud je žalbu prvotužene koja se odnosi na dosuđene kamate djelomično uvažio i dosudio kamate od 9. aprila 2003. godine u smislu zauzetog stajališta sudske prakse Vrhovnog suda.

7. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001321 od 22. aprila 2010. godine, reviziju djelomično uvažio drugostepenu presudu preinačio u odluci za kamate tako što se prvotužena i drugotuženi solidarno obavezuju da apelantu na dosuđeni iznos od 2.500,00 KM plate zakonsku zateznu kamatu od 31. oktobra 1987. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. U preostalom dijelu revizija je odbijena.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su neprihvatljivi prigovori apelanta u pogledu visine dosuđenog iznosa jer se u predmetnom sporu ne radi o presuđenju za naknadu štete u smislu potpunog novčanog ekvivalenta već o satisfakciji koja je po svojoj prirodi vid novčanog zadovoljenja. Vrhovni sud nije našao da je dosuđenim iznosom došlo do pogrešne primjene materijalnog prava pa je prigovor revizije na visinu odmjerene naknade smatrao neosnovanim. Međutim prema stanovištu Vrhovnog suda apelant osnovano prigovara zakonitosti drugostepene presude u dijelu odluke o kamatama jer na dosuđeni iznos nematerijalne štete apelant ima pravo na kamatu od podnošenja tužbe tj. od 31. oktobra 1987. godine primjenom odredbe člana 227. stav 1 ZOO.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da „ iznos koji treba da plati prvotužena se ne može umanjiti na način da u njemu učestvuje i drugotuženi umjesto da se ovaj iznos uveća duplo“. Smatra da je iznos koji mu je dosuđen prenizak jer kako navodi „šta sam doživio i kakve sam posljedice imao ne bi poželio ni najvećem neprijatelju i za sve bi trebala biti satisfakcija iznos od 2.500,00 KM“. Također je naveo da je „notorna praksa sudova koji primjenjuju Evropsku konvenciju da dosuđuju odštetne zahtjeve u ovakvim slučajevima u neuporedivo većim iznosima“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3165/10 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio