Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3226/10 („MIRO-PROM“ d.o.o. Zvornik)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3226/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 201. godine, u predmetu broj AP 3226/10, rješavajući apelaciju „Miro-proma“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ Miro-proma“ d.o.o. Zvornik podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003702 09 Gž od 21. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003702 08 P od 23. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Miro-prom“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 27. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 003702 09 Gž od 21. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 003702 08 P od 23. oktobra 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. jula 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 003702 08 P od 23. oktobra 2008. godine utvrđeno je da je nezakonita Odluka apelanta broj 445/07 od 6. decembra 2007. godine o otkazu ugovora o radu, pa je apelantu naloženu da Milenu Mihajlović (u daljnjem tekstu: tužiteljicu) vrati na poslove i radne zadatke koje je radila prije donošenja otkaza ugovora o radu ili na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi ili radnim sposobnostima. Apelant je obavezan da tužiteljici isplati iznos od 3.679,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1.200,00 KM, počev od 1. februara 2008. godine pa do konačne isplate, i zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2.489,00 KM, počev od 1. oktobra 2008. godine, pa do konačne isplate, na ime naknade za bolovanje i porodiljsko odsustvo, i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.130,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je članom 128. stav 2. Zakona o radu propisano da poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. pomenutog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede. Po mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju nije bitno kada je apelant pokrenuo disciplinski postupak, već je bitna činjenica da apelant u roku od 30 dana od dana saznanja za nevedene povrede radnih obaveza, pod uslovom da su one i postojale, nije donio odluku o otkazu ugovora o radu.
4. Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana 77. Zakona o radu kojom je propisano da, pored ostalog, poslodavac ne može dati otkaz ugovora o radu zbog trudnoće. Istaknuto je da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant u vrijeme donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu znao da je tužiteljica u to vrijeme bila na trudničkom bolovanju.
5. Dopunskom presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 003702 08 P od 13. novembra 2008. godine apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka koji se odnose na taksu na tužbu u iznosu od 300,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. Tuženi je protiv Presude Osnovnog suda broj 80 0 P 003702 08 P od 23. oktobra 2008. godine i dopunske Presude Osnovnog suda broj 80 0 P 003702 08 P od 13. novembra 2008. godine podnio žalbe koje je Okružni sud Presudom broj 80 0 P 003702 09 Gž od 21. maja 2010. godine odbio i obje presude Osnovnog suda potvrdio.
7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je sam apelant u odgovoru na tužbu i u postupku pred prvostepenim sudom tvrdio da je nakon deset dana po prestanku tužiteljice da dolazi na posao zbog odlaska na trudničko odsustvo (9. oktobra 2007. godine) njegov direktor saznao da tužiteljica ne radi, kao i da mu je ona na nekoliko dana prije toga najavila odlazak kod ljekara u vezi sa trudničkim i porodiljskim odsustvom. Prema tome, istaknuto je da je apelant u oktobru 2007. godine posredstvom svog direktora (zastupnika po zakonu) saznao da tužiteljica ne dolazi na posao pa je to smatrao njenom težom povredom radne obaveze, te da je 6. decembra 2007. godine donio odluku o otkazu njenog ugovora o radu. Iz navedenog, po mišljenju Okružnog suda, proizlazi da nije ispoštovan prekluzivni zakonski rok od 30 dana propisan odredbom člana 128. stav 2. Zakona o radu.
8. Dalje je Okružni sud naveo da, imajući u vidu odredbu člana 128. stav 3. Zakona o radu, nezakonitost apelantove odluke proizlazi i iz toga što on nije dokazao da je ponašanjem tužiteljice u konkretnom slučaju nanesena šteta apelantovim interesima, odnosno da dalji rad tužiteljice kod apelanta ne bi bio moguć, što mu je bila obaveza u smislu odredbe člana 128. stav 3. Zakona o radu, budući da se bitna obilježja teže povrede radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu koja je tužiteljici stavljena na teret ogledaju u ovakvim posljedicama, te da je predstojalo vrijeme od najmanje godinu dana njenog trudničkog i porodiljskog odsustvovanja sa posla po pravu iz člana 79. stav 1. Zakona o radu.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se drugostepeni sud nije osvrnuo na sve njegove žalbene navode pogotovo one koji se odnose na utvrđivanje dana saznanja za počinjenu povredu. Ističe da nedolazak tužiteljice na posao nije razlog pokretanja disciplinskog postupka, već je razlog njegovog pokretanja to što se tužiteljica nije htjela odazvati na pozive apelanta da se dogovore o bolovanju. U dopuni apelacije apelant ističe da je u „Službenom glasniku RS“ broj 63/11 od 21. juna 2011. godine objavljeno tumačenje Komisije za tumačenje i praćenje primjene Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Komisija). Apelant je ukazao da je Komisija dala tumačenje da je član 42. stav 1. Opšteg kolektivnog ugovora regulisao da pokretanje postupka za utvrđivanje odgovornosti radnika zastarijeva u roku od tri mjeseca od dana kada je povreda učinjena, odnosno od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od šest mjeseci od dana kada je povreda učinjena. Ističe da su redovni sudovi, suprotno navedenom, protumačili odredbu člana 128. stav 2. Zakona o radu na apelantovu štetu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da neće razmatrati apelantove navode iz dopune apelacije, budući da tumačenje Komisije, na koje apelant ukazuje, nije bilo predmet ocjene od redovnih sudova u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić