Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3302/10 (D.G.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi i izdaci
- Ostavina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3302/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3302/10, rješavajući apelaciju D.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.G. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 P 002589 10 Gž od 8.
juna 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, koga zastupa Đorđe Pravuljac, advokat iz Novog Grada, podnio je 30. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 002589 10 Gž od 8. juna 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. februara 2012. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 002589 09 P od 15. februara 2010. godine utvrđeno je da troškovi izdržavanja Milke Glušica (u daljnjem tekstu: ostaviteljice), umrle 17. septembra 2008. godine, iznose 2.000,00 KM, troškovi sahrane ostaviteljice iznose 1.500,00 KM, te da je Mićo Glušica (u daljnjem tekstu: tuženi) kao zakonski nasljednik ostaviteljice dužan priznati i trpjeti da se navedeni troškovi izdvoje iz ostavinske mase ostaviteljice u apelantovu korist. Tuženi je obavezan da apelantu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.220,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
3. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 76 0 P 002589 10 Gž od 8. juna 2010. godine uvažio i preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da troškovi izdržavanja pok. ostaviteljice iznose, i to: 2.000,00 KM, troškovi sahrane 1.500,00 KM i 1.500,00 KM podizanje nadgrobnog spomenika, što je tuženi kao zakonski nasljednik iza pok. ostaviteljice dužan priznati i trpjeti da se predmetni troškovi izdvoje iz ostavinske mase pok. ostaviteljice u apelantovu korist i da mu tuženi nadoknadi na ime troškova postupka iznos od 1.220,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da tuženom plati na ime troškova prvostepenog parničnog postupka iznos od 1.240,00 KM i na ime troškova sastava žalbe iznos od 300,00 KM, sve u roku od 30 dana.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je, prije svega, prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl.33. i 37. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS“ broj 1/09), budući da je odredbom člana 171. stav 1. tog zakona propisano da se na nasljeđa, otvorena prije stupanja na snagu tog zakona, primjenjuju odredbe koje su važile do dana stupanja na snagu tog zakona. Prema tome, Okružni sud je ukazao da je Osnovni sud trebalo da primijeni odredbe Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80). Okružni sud se pozvao na odredbe člana 143. st. 1, 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80). Istaknuto je da, prema stavu sudske prakse, ako nasljednik ima potraživanje prema ostavini iz osnova datog izdržavanja, tada to svoje pravo treba ostvariti van ostavinskog postupka. Ukazano je da je apelant mogao svoje pravo ostvariti postavljanjem kondemnatornog obligacionopravnog zahtjeva, što on nije učinio, nego je postavio deklaratoran zahtjev, što je nepravilno budući da je apelantov zahtjev bio dospio u momentu podizanja tužbe.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da dugove ostavioca poznaje i raniji Zakon o nasljeđivanju (član 143. Zakona o nasljeđivanju, „Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić