Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3313/10 (O. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3313/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3313/10, rješavajući apelaciju Omera Mujkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Mujkića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
06-003129 od 23. septembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-000277 od 26. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Mujkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 30. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-003129 od 23. septembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj 065-0-P-06-
000277 od 26. oktobra 2006. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu 18. januara 2006 godine podnio tužbu protiv Sakiba Halilovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi činidbe.
3. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-000277 od 26. oktobra 2006. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženi obaveže izmjestiti kanalizacionu mrežu odnosno šaht sa imanja apelanta pobliže označenog u izreci presude i ponovo izgradi betonsku ogradu na način pobliže naveden u izreci presude uz naknadu troškova parničnog postupka. Obavezan je apelant da tuženom isplati troškove postupka u iznosu od 960,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. Obrazlažući presudu Općinski sud je istakao da je iz dokaza provedenih tokom postupka utvrdio da je pravni subjekt „Halilović“ d.o.o. Ilijaš vršio radove na kopanju kanalizacione mreže čiji je jedan krak vođen u blizini apelantove parcele. Naime iz iskaza svjedoka M.H. i A.M. kako je dalje naveo sud, proizilazi da je pravni subjekt „Halilović“ d.o.o. Ilijaš tokom gradnje instalacija porušio betonski zid koji predstavlja granicu parcela apelanta a iz dopisa Opštine Ilijaš nesporno proizilazi da je pravno lice čiji je osnivač tuženi izvodio radove na izgradnji kanalizacione mreže, postavljanju šahtova a ne sam tuženi, te je Općinski sud zaključio da je prigovor pasivne legitimacije osnovan. Na kraju je Općinski sud istakao da je prijedlog za subjektivno preinačenje tužbe odbijen u skladu sa odredbom člana 58. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer nije bilo saglasnosti niti novooznačenog tuženog a niti prvobitno označenog tuženog.
5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude 25. novembra 2006 godine izjavio apelant, Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-06-003129 od 23. septembra 2009. godine, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je citirao odredbu člana 58. ZPP kojom su propisani uslovi za subjektivno preinačenje tužbe a to je da postoji pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu. Kako tuženi kao direktor i zakonski zastupnik „Halilović“ d.o.o. Ilijaš nije dao pristanak da ovo pravno lice bude tužena strana u postupku to nije ni bilo uslova da prvostepeni sud dozvoli preinačenje tužbe i kao novog tuženog označi navedeno pravno lice. Osim toga a vezano za pitanje pasivne legitimacije tuženog kao fizičkog lica i postojanje njegove lične odgovornosti za rušenje betonske ograde, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 291. ZPP kojom je propisano da stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba. Obzirom da je tuženi fizička osoba a „Halilović“ d.o.o. Ilijaš pravna osoba, bez obzira na činjenicu što je tuženi direktor ili vlasnik tog pravnog lica u pravom prometu odgovaraju za posljedice svog postupanja. Obzirom da se u ovoj pravnoj stvari kao tuženi ne pojavljuje pravno lice, Kantonalni sud smatra bespredmetnim navode žalbe o „ništavosti upisa ovog pravog lica u registar“ Na kraju je taj sud prihvatio činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je tuženi lično izvršio rušenje betonskog zida i postavljanje kanalizacione mreže na imanju apelanta pa tako nema ni obavezu da ponovo izgradi ogradu kako je to tražio apelant.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz čl. II/3. e), k) i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Apelant je istakao da Kantonalni sud nije cijenio sve žalbene navode „niti se prema njima odredio“. Apelant je dalje naveo da je „tuženi osnivač „Halilović“ d.o.o. Ilijaš što se vidi iz podataka registra te smatra da je ovako disponiranje parnicom zloupotreba prava“ a drugostepenu presudu smatra proizvoljnom „jer je donesena na temelju pasivne legitimacije zaboravljajući pri tome da je pasivna legitimacija institut materijalno-pravne prirode“. Također je nezadovoljan dužinom postupka navodeći da je „nerazumljivo i neprihvatljivo da je u prvostepenom postupku održano pet ročišta a da je drugostepena presuda donesena nakon više od tri godine što je svojevrstan presedan u sudskoj praksi u odnosu na vrijednost i podnesenu tužbu za smetanje posjeda“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta da drugostepeni sud nije cijenio sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelanta Kantonalni sud odgovorio na svaki žalbeni prigovor apelanta i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takva obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan navodeći da je prigovor pasivne legitimacije osnovan i da apelant nije dokazao da je tuženi lično izvršio rušenje betonskog zida i postavljanje kanalizacione mreže na imanju apelanta pa tako nema ni obavezu da ponovo izgradi ogradu kako je to apelant tražio. Također, Ustavni sud smatra da apelant tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tome da je « prvostepeni sud održao pet ročišta a drugostepena presuda donesena nakon više od tri godine što je svojevrstan presedan u sudskoj praksi u odnosu na vrijednost i podnesenu tužbu za smetanje posjeda“ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance (tri godine i osam mjeseci) suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo naročito što se u konkretnom slučaju ne radi, kako to navodi apelant o postupku smetanje posjeda koji je po samom zakonu hitan i u kojem je potrebna „naročita marljivost nadležnih vlasti“ prilikom odlučivanja, već o postupku po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi činidbe. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić