Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3330/10 (V. V.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3330/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3330/10, rješavajući apelaciju Veljka Vulete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Vulete podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 005609 10 Gž od 26. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 75 0 P 005609 08 P od 20. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Veljko Vuleta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada, koga zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnio je 2. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 005609 10 Gž od 26. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 005609 08 P od 20. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 005609 08 P od 20. oktobra 2009. godine poništeni su kao nezakoniti akti GP „Gradnja“ a.d. Mrkonjić-Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01/3-165/08 od 14. jula 2008. godine i Rješenje broj 01/3-165/08 od 15. jula 2008. godine, te je tuženi obavezan da apelanta vrati na rad na odgovarajuće poslove i zadatke. Tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade štete iz osnova neisplaćenih plata isplati iznose bliže navedene u presudi. Tuženi je obavezan da apelanta prijavi kod fonda PIORS sa danom odjave do vraćanja na rad, te da za apelanta plati doprinose fondu PIORS obračunate u skladu sa zakonom za period od 1. avgusta 2007. godine pa do vraćanja na rad, kao i da mu naknadi troškove parnice u iznosu od 1.550,00 KM, a sve u roku od 15 dana. Odbačen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da za apelanta plati doprinose fondu PIORS za period od 1. januara 2003. godine do 1. avgusta 2007. godine.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je odbačen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obavezu uplate doprinosa za period od 1. januara 2003. godine do 1. avgusta 2007. godine, jer je u tom dijelu u smislu člana 105. Zakona o radu navedeni zahtjev podnesen neblagovremeno. Istaknuto je da se iz apelantovog prigovora od 25. aprila 2006. godine vidi da je on već tada imao saznanja da tuženi ima obaveza prema fondu PIO pa je apelant, ukoliko je htio ostvariti sudsku zaštitu i navedena prava, morao ranije podnijeti tužbu.

4. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli tuženi i apelant. Okružni sud je Presudom broj 75 0 P 005609 10 Gž od 26. maja 2010. godine žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelantova žalba je odbijena i pobijano rješenje sadržano u izreci prvostepene presude je potvrđeno. Apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 425,00 KM uvećanih za taksu na žalbu je odbijen.

5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da apelant pogrešno smatra da se na tužbu u kojoj je postavljen zahtjev za uplatu doprinosa Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje ne primjenjuje odredba člana 105. Zakona o radu. Istaknuto je da je u tom dijelu tužba neblagovremena, te da je u tom dijelu odluka prvostepenog suda pravilna. Istaknuto je da je prvostepeni sud pogrešno naveo da odbacuje tužbeni zahtjev, a pravilno je da se odbacuje tužba. Međutim, po mišljenju drugostepenog suda, navedeno nije utjecalo na pravilnost odluke prvostepenog suda, jer je taj nedostatak ispravljen odlukom Okružnog suda.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 105. Zakona o radu u odnosu na uplatu doprinosa za period od 1. januara 2003. godine do 1. avgusta 2007. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3330/10 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio