Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3346/10 (S. H., S. K., E. H. i E. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3346/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3346/10, rješavajući apelaciju Subhije Hamzabegović i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Subhije Hamzabegović, Senade Kazaferović, Emsade Hadžić i Enise Kapetanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006246 09 Rev od 13. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 006246 07 Gž od 13. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru na broj P.006246 06 od 22. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Subhija Hamzabegović, Senada Kazaferović, Emsada Hadžić i Enisa Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelantice) koje zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijeli su 2.. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 006246 09 Rev od 13. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 006246 07 Gž od 13. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) na broj P.006246 06 od 22. oktobra 2007. godine. Apelantice su dopunile apelaciju 26. juna 2012. godine
2. Općinski sud je presudom broj P.006246 06 od 22. oktobra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 006246 07 Gž od 13. novembra 2008. godine, odbio apelantice sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da im Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu:Federalni zavod PIO/MIO) na ime razlike plaće i uplate doprinosa za period od 1. marta 2003. godine do 31. marta 2005. godine isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Apelantice su obavezane Federalnom zavodu PIO/MIO nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1. 844,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Iz obrazloženja presude proizilazi da su apelantice na osnovu ugovora o radu zaključenih tokom 2000 godine bile uposlenice tadašnjeg Društvenog fonda za penzijsko invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Društveni fond PIO). Donošenjem Zakona o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (1. januara 2002. godine) formiran je Federalni zavod PIO/MIO koji je nastao reorganizacijom postojećeg Društvenog fonda i Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljem tekstu: Zavod MIO). U skladu sa članom 18 navedenog Zakona, Federalni zavod PIO/MIO je preuzeo zaposlenike zatečenih nosilaca osiguranja pa tako i apelantice koje nisu sa novoformiranim Federalnim zavodom PIO/MIO zaključile nove ugovore o radu. Odlukom Federalnog zavoda PIO/MIO od 28. decembra 2001. godine određeno je da će se u periodu od 1. janura do 31. marta 2002. godine (do donošenja novih akata Federalnog zavoda ) primjenjivati opći akti Društvenog fonda i Zavoda MIO. Rok važenja ove odluke je u više navrata produžavan i to sve do 1. aprila 2005 godine kada su doneseni jedinstveni akti Federalnog zavoda PIO/MIO. Prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke utvrđeno je da su apelanticama plaće isplaćivane u skladu sa aktima Društvenog fonda a da je isplata plaća po zajedničkom Pravilniku Federalnog zavoda PIO/MIO započeta od 1. aprila 2005. godine.
4. Općinski sud je zaključio da je novoformirani Federalni zavod PIO/MIO preuzeo zaposlenike pa tako i apelantice sa postojećim ugovorima o radu sa čime su se apelantice i složile jer su nastavile raditi kod Federalnog zavoda PIO/MIO a čime su prihvatile uslove po ranije zaključenom ugovoru kao što su učinili i zaposlenici Zavoda MIO, što je u skladu sa članom 105. Zakona o radu. Nadalje je istaknuto da je razlika u visini plaće zaposlenika posljedica primjene različitih općih akata zatečenih nosilaca osiguranja kojima se utvrđuje kriterij i mjerila za vrednovanje pojedinih radnih mjesta a do izjednačavanja plaća je došlo tek 1. aprila 2005. godine donošenjem jedinstvenih akata. U vezi s tim, sud se pozvao na stajalište Vrhovnog suda izraženo u presudi broj Rev-1296/05 od 13. jula 2006. godine.
5. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice u postupku, da je na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio kao svoje. U obrazloženju presude je citiran član 105 Zakona o radu kojim je propisano da u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja podjele, promjene oblika društva i dr.) ugovori o radu prenose se na novog poslodavca uz saglasnost zaposlenika u skladu sa Kolektivnim ugovorom Osim toga je istaknuto da je Federalni zavod PIO/MIO preuzeo apelantice sa postojećim ugovorima o radu, plaće su se apelanticama obračunavale prema općim aktima Društvenog fonda PIO a od 1. aprila 2005. godine prema jedinstvenim općim aktima koji vrijede za sve zaposlene kod Federalnog zavoda PIO/MIO. Obzirom da je Federalni zavod PIO/MIO kao novi poslodavac preuzeo apelantice s postojećim ugovorima o radu a apelantice pristale raditi pod uslovima iz ranije zaključenog ugovora Kantonalni sud je zaključio da je apelanticama u spornom periodu pripadalo pravo na isplatu plaće prema ranije zaključenom ugovoru o radu.
6. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavile apelantice Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 006246 09 Rev od 13. maja 2010. godine, reviziju odbio. Obrazlažući presudu revizioni sud je istakao da su neprihvatljivi prigovori apelantica da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili član 2. Zakona o parničnom postupku obzirom da nisu sudili ni izvan ni preko postavljenog tužbenog zahtjeva. Okolnost da je prvostepeni sud osnovanost tužbenog zahtjeva razmotrio i sa stanovišta odredbe člana 5. Zakona o radu (zabrana diskriminacije) pozivajući se na pravne stavove iznesene u presudi Rev-1269/05 u kojoj su raspravljena istovrsna pitanja, nema značaj prekoračenja tužbenog zahtjeva. U pogledu odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva sa stanovišta postojanja razlike u visini plaća apelantica i zaposlenika preuzetog Zavoda MiO, Vrhovni sud u svemu prihvata kao pravilne i potpune razloge nižestepenih sudova. Na kraju je taj sud istakao da su tačni revizioni navodi da se nižestepeni sudovi nisu jasno izjasnili o osnovanosti zahtjeva sa stanovišta primjene odredbe čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora, međutim navedeni propust nije od značaja za pravilnost odluke jer se odredbe Općeg kolektivnog ugovora ne primjenjuju na tuženog-
Federalni zavod PIO/MIO obzirom da je članom 1 tog ugovora propisano da se isti primjenjuje u svim preduzećima sa državnim odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH.
7. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantice vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Redovni sudovi su kako navode apelantice u smislu člana 105. Zakona o radu zauzeli stanovište da je zbog činjenice organizacije jedinstvenog Federalnog fonda tuženi-Federalni zavod PIO/MIO preuzeo zaposlenike sa postojećim ugovorima o radu sa čim su uposlenici bili saglasni te da je iskazana razlika plaće posljedica primjene različitih općih akata. Apelantice smatraju da ovako stanovište nije osnovano jer navedena zakonska odredba isključivo upućuje na primjenu kolektivnog ugovora kao izvora prava za rješavanje radno-pravnih pitanja zaposlenika u situaciji promjene poslodavca a provedenim vještačenjem po vještaku finansijske struke utvrđena je razlika „između plaće koje bi apelanticama pripadala temeljem Općeg kolektivnog ugovora i pravilnika tuženog Federalnog fonda PIO/MIO koji se u pogledu načina obračuna plaća ne razlikuje i to nezavisno od poslodavca kod kojeg su radile prije organiziranja jedinstvenog fonda“ Predložile su da se osporene odluke ukinu i vrate prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud podsjeća da je relevantno pravno pitanje već razmatrao u odluci o dopustivosti AP 1382/07 od 17. septembra 2009. godine (dostupna na http://www.ustavnisud.ba/). Prema tome, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić