Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3376/10 (S. K., G. E. i S. L.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3376/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3376/10, rješavajući apelaciju Save Kovačevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Kovačevića, Goše Elez i Slavojke Lalović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 000 977 10 Gž od 21. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 000977 06 P od 11. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Savo Kovačević, Goša Elez i Slavojka Lalović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnijeli su 4. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 000 977 10 Gž od 21. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 000977 06 P od 11. decembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 000977 06 P od 11. decembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 000 977 10 Gž od 21. juna 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su vlasnici zemljišta u površini od 150 m2 koje čini sastavni dio parcela koje se nalaze u selu Jažići, Opština Kalinovik, označenih sa k.č. broj 24/1, zv. Pojata, livada površine 145 m2, i zv. Pojata-pašnjak, površine 800 m2, upisane u pl. broj 187 k.o. Jažići, u skladu sa skicom vještaka geometra, a koja čini sastavni dio presude, te da se Miro Koprivica (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže priznati apelantima pravo vlasništva na navedenom zemljištu i trpjeti da se upiše u javnim knjigama na ime apelanata.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da nisu ispunjeni uslovi iz člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima radi utvrđenja da su apelanti isključivi vlasnici po pravu vlasništva na nekretninama stečenim po osnovu nasljeđa, kao i po osnovu korištenja, a na osnovu održaja-uzukapije. Po mišljenju Osnovnog suda, apelanti nisu dokazali pravo vlasništva na spornoj parceli, niti pretpostavljeno vlasništvo. Istaknuto je da iz uviđaja na licu mjesta, dopunskog vještačenja vještaka, te ocjene nalaza i mišljenja vještaka geometra, kao i saslušanja parničnih stranaka i predloženih materijalnih dokaza proizlazi da je tuženi, dovodeći to u vezu sa nalazom vještaka prema posjedovnom listu, ima manju površinu za 169 m2 u odnosu na posjedovno stanje po posjedovnom listu broj 195 k.o. Jelašica.

4. Istaknuto je da je upravo zbog navedenog pozvan vještak kako bi utvrdio da li stvarna površina nekretnina koje su vlasništvo parničnih stranaka odgovara pripadajućoj površini prema vlasničkom listu. Navedeno je da je vještak u svom nalazu, koji je dostavio osam dana prije održavanja glavne rasprave, naveo da površina nespornog zemljišta apelanata nakon izvršenog snimanja iznosi 1.222 m2, a u posjedovnom listu po popisnom katastru iznosi 945 m2, što je za 277 m2 veća površina u odnosu na stanje po posjedovnom listu broj 187 k.o. Jelašica, a da površina spornog zemljišta tuženog nakon izvršenog snimanja iznosi 231 m2, a u posjedovnom listu po popisnom katastru iznosi 400 m2, što je za 169 m2 manje u odnosu na stanje po posjedovnom listu broj 195 k.o. Jelašca. Konstatovano je da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručno sačinjen na koji stranke nisu imale primjedbi. Stoga, po mišljenju Osnovnog suda, pošto apelanti nisu dokazali osnov sticanja, niti način sticanja, sud nije mogao prihvatiti tvrdnje da je vlasništvo stečeno putem održaja.

5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je Osnovni sud proveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke, te da je, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno, te sve dokaze zajedno, došao do pravilnog zaključka. Stoga je istaknuto da Okružni sud u prvostepenoj presudi ne nalazi proturječnost, nejasnoće ili da presuda nema odlučnih činjenica na kojima se zasniva. U odnosu na navode apelanata o tome da popisni katastar ne garantuje a niti proizvodi bilo kakvu tačnost, Okružni sud je naveo da apelanti tokom postupka nisu dokazali da su podatke sačinjavali geodetski stručnjaci ili pak popisivači imovine kao nestručna lica zbog čega je taj navod apelanata neosnovan.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu primjenu odredbe člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi trebali primijeniti odredbe čl. 28. i 72. navedenog zakona. Ukazuju i na proizvoljnu ocjenu dokaza. Navode da popisni katastarski operat ne sadrži katastarske planove i radne originale na osnovu kojih bi se na licu mjesta mogla izvršiti identifikacija parcela i njihov oblik u prostoru. Ističu da su apelanti provedenim dokazima nesporno dokazali da je njihov prednik, a i nakon njegove smrti oni lično imali zakonitu državinu spornog zemljišta na kome zasnivaju pravni osnov koji je potreban za sticanje prava svojine propisan odredbom člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanata Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3376/10 (S. K., G. E. i S. L.) | Sudska praksa | Aktio