Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3404/10 („AD Poljoprivrednik“ iz Dervente)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3404/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3404/10, rješavajući apelaciju AD „Poljoprivrednik“Derventa , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD “Poljoprivrednik” Derventa podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci na broj 066-0-PŽ-10-000065 od 20. maja 2010. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Ps-07-000102 od 5. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „AD Poljoprivrednik“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Stevan Dimitrijević advokat iz Banja Luke, podnio je 9. augusta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 066-0-PŽ-10-000065 od 20. maja 2010. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu Osnovni sud) broj 085-0-Ps-07-000102 od 5. decembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-Ps-07-000102 od 5. decembra 2008. godine koja je potvrđena presudom Višeg privrednog suda broj 066-0-PŽ-10-000065 od 20. maja 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi ugovor o podjeli nekretnina zaključen između apelanta i ZZ „Derventa“ iz Dervente (u daljnjem tekstu: tuženi) ovjeren kod tog suda pod brojem OV-1106/03 od 7. maja 2003. godine i sporazum o podjeli imovine i njenog evidentiranja. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2. 711,00 KM i to u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je među parničnim strankama nesporno da je potpisan ugovor o podjeli nekretnina i sporazum o podjeli imovine kao i da direktor apelanta nije imao saglasnost Skupštine akcionara za zaključenje ugovora niti saglasnost osnivača za zaključenje ugovora. Sporno je, kako je dalje naveo sud, da li je direktoru apelanta bila potrebna bilo čija suglasnost odnosno da li su navedeni ugovor i sporazum ništavi.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke pravni sljedbenici DP za agrarnu proizvodnju, promet i kooperaciju „APK“ Derventa iz Dervente, da je tuženi osnovan 1990. godine da je ugovorom-sporazumom iz oktobra 2000. godine usaglašeno stanje o imovini koju parnične stranke koriste, da su potpisnici ugovora iz 2003. godine direktori parničnih stranaka koji su bili upisani u registar kod nadležnog suda kao i da nisu u registarskom ulošku apelanta upisana ograničenja direktora kao zakonskog zastupnika. Slijedom provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je sporazum iz 2000. godine riješio pitanje knjigovodstvene evidencije imovine parničnih stranaka i da su parnične stranke navedenim ugovorom i sporazumom usaglasile stanje imovine njihovog prednika koju koriste. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 42. Statuta apelanta propisano na koji način akcionari učestvuju u radu Skupštine i na koji način i o kojim pitanjima odlučuju većinom glasova. Također je navedeno da ograničenja direktora nisu upisana u sudski registar a da je odredbom člana 15. Statuta apelanta propisano da društvo zastupa i predstavlja direktor bez ograničenja. Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog zahtjeva a navedeni ugovor i sporazum su u skladu sa prinudnim propisima te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Viši privredni sud je u cijelosti prihvatio razloge prvostepenog suda navodeći da iz sadržaja predmetnog ugovora i sporazuma proizilazi da je između stranaka vršena podjela imovine njihovih prednika te se po ocjeni tog suda ne radi o otuđenju imovine iz vlasništva apelanta i prenosa iste u vlasništvo i posjed tuženog da bi se moglo govoriti o prometu nekretnina. Odredom člana 42 tačka 1 stav 4 Statuta, kako je dalje naveo sud, propisano je da Skupština društva odlučuje tročetvrtinskom većinom prisutnih akcionara o povećanju i smanjenju osnovnog kapitala a na navedenoj odredbi statuta apelant temelji svoj zahtjev za utvrđenje ništavosti ovih ugovora a sve u vezi sa članom 103 Zakona o obligacionim odnosima nalazeći da potpis ugovora o otuđenju imovine bez saglasnosati skupštine je protivan prinudnim propisima. Viši privredni sud je ocijenio pogrešnim zaključak apelanta koji poistovjećuje vlasništvo na kapitalu (akcijama) sa vlasništvom na nekretninama te pojasnio da je prema navedenoj odredbi Statuta tročetvrtinska većina akcionara neophodna kada se odlučuje o povećanju i smanjenju kapitala a ne o otuđenju imovine koja je vlasništvo preduzeća u kojem oni imaju akcije. Prema ocjeni Višeg privrednog suda predmetnim sporazumom i ugovorom nije vršen promet nekretnina i otuđenje imovine koja je vlasništvo parničnih stranaka već podjela i usaglašavanje imovine koja je vlasništvo prednika parničnih stranaka. Ovo usaglašavanje stanja i imovine koju stranke koriste a koja je vlasništvo njihovog prednika nema karakter ugovora o prometu nepokretnosti kako to pogrešno shvaća apelant i za zaključenje ugovora i sporazuma nisu bile potrebne posebne saglasnosti i odobrenje akcionara, upravnog odbora i Skupštine.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opširno prepričao postupak pred redovnim sudovima a povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da nisu pravilno ocjenjeni dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom a „poklonjeno je povjerenje izjavama svjedoka koji su bili potpisnici predmetnog ugovora i sporazuma“ Osim toga je naveo da je izreka prvostepene presude nije precizna da je drugostepeni sud primijenio Opšti zakon o zemljoradničkim zadrugama koji je usvojen 13. maja 2003. godine odnosno „propustio je da primijeni odredbu Zakona o parničnom postupku koji govori o obavezi suda da primijeni materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranke u pogledu materijalnog prava“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Osnovni sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić