Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3405/10 (S. N.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3405/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3405/10, rješavajući apelaciju Stanislava Nikolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanislava Nikolića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-PŽP-10-000041 od 16. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj 091-I-PR-09-000 347 od 10. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanislav Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 6. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-PŽP-10-000041 od 16. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-I-PR-09-000 347 od 10. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 091-I-PR-09-000 347 od 10. decembra 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 014-0-PŽP-10-000041 od 16. juna 2010. godine apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 2. stav 2. i člana 50. stav 5. Zakona o trgovini („Službeni glasnik RS“ broj 6/07) koji je počinjen u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja te je na osnovu člana 67. stav 3 tčk. a) i s) Zakona o trgovini kažnjen za prekršaj iz člana 2. stav 2. Zakona o trgovini novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM a za prekršaj iz člana 50. stav

5. Zakona o trgovini novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM. Na osnovu člana 12. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 34/06) apelantu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM. Apelant je dužan da na ime troškova prekršajnog postupka plati iznos od 150,00 KM.

3. Provedenim dokazima Osnovni sud je utvrdio da je apelant vršio prodaju robe-kukuruza u vrećama a da za to nije obezbjedio rješenje za rad od nadležnog organa i nije posjedovao potrebnu dokumentaciju o porijeklu robe. Osnovni sud je citirao odredbu člana 2. stav 2. Zakona o trgovini kojom je propisano da se trgovinom mogu baviti pravna i fizička lica (preduzetnici) koja su registrovana za obavljanje te djelatnost –u daljnjem tekstu trgovac te član 50. stav 5. istog zakona kojom je propisano da trgovac koji obavlja trgovinu na malo ne može prodavati robu za koju nema isprave o njenoj nabavci (otpremnicu, dostavnicu, račun i sl) za koju nije sačinjena kalkulacija cijena i koja nije evidentirana u trgovačku knjigu. Odbrana apelanta, kako je dalje istakao sud u obrazloženju presude zasnivala se na negiranju izvršenja prekršaja uz prezentaciju dokumentacije koja se odnosi na dozvoljen prevoz robe vlastitim vozilom. Također je navedeno da se potvrde i rješenja koja je apelant dao na uvid odnose na ispunjavanje tehničko eksploatacionih uslova za obavljanje prevoza za sopstvene potrebe sa vozilom marke „Zastava“ dok dokumentaciju koja je propisana odredbama člana 2. stav 2. i člana 50. stav 5. Zakona o trgovini apelant nije dostavio na uvid te je Osnovni sud odbranu apelanta ocijenio kao paušalnu i subjektivnu usmjerenu na izbjegavanje prekršajne odgovornosti.

4. Obrazlažući rješenje Okružni sud je istakao da je na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant počinio prekršaj za koji je oglašen odgovornim. Žalbene navode apelanta da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari trebao primijeniti odredbu člana 30. Zakona o trgovini taj sud je smatrao neosnovanom jer je odredbom navedenog člana propisano da na tržnicama na malo mogu da se bave prodajom registrovani trgovci a bez registracije i lica koja se bave proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda. U konkretnom slučaju u toku postupka je sa sigurnošću utvrđeno da apelant nije vršio prodaju robe na tržnici već kako je i sam naveo u mjestu Borike, pored lokalnog puta i u neposrednoj blizini stočne pijace. Osim toga Okružni sud smatra neosnovanim navode da je prvostepeni sud trebao primijeniti član 50. stav 9. Zakona o trgovini jer apelant nije tržišnom inspektoru niti na usmenom pretresu na uvid kao dokaz ponudio potrebnu dokumentaciju propisanu odredbama člana 2. stav 2. i člana 50. stav 5. Zakona o trgovini.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi navedena prava povrijedili pogrešnom primjenom materijalnog zakona i to člana 2. stav 2. i člana 50. stav 5. Zakona o trgovini. Smatra da se navedene odredbe nisu mogle primijeniti već odredba člana 30. istog zakona jer je nesporna činjenica da je poljoprivrednik. Dalje navodi da je prilikom inspekcijske kontrole imao kod sebe dokaz o registrovanom poljoprivrednom gazdinstvu, a što se može smatrati „ispravom“ u smislu odredbe člana 50. stav 5. Zakona o trgovini, međutim kako navodi „nitko mu to kao dokaz nije tražio“. Ističe da se Okružni sud na žalbene navode nije „osvrnuo nego je prosto u obrazloženju svoje odluke samo naveo da je žalba neosnovana, prihvativši stav prvostepenog suda da poljoprivredni proizvođač kada prodaje svoju robu na pijaci mora imati fakturu te dozvolu za prodaju od nadležnih organa tj. dozvolu za rad“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj“ optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta da je obrazloženje drugostepene odluke paušalno i nedovoljno Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelanta Okružni sud odgovorio na svaki žalbeni prigovor apelanta i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3405/10 (S. N.) | Sudska praksa | Aktio