Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3423/10 (J. T.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3423/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3423/10, rješavajući apelaciju Jelene Trninić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Trninić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038385 10 Gž od 15. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038385 05 P od 12. februara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena Trninić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 9. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 038385 10 Gž od 15. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 038385 05 P od 12. februara 2010. godine. Apelantica je 13. januara 2011. godine dopunila apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 038385 05 P od 12. februara 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 038385 10 Gž od 15. juna 2010. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj Miladin Dragojević (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 9.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. jula 2003. godine pa do konačne isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.625,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. februara 2010. godine kao dana donošenja presude pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je na osnovu utvrđenih činjenica pravilno izveo zaključak da apelantica nije dokazala da je ona kupila sporno vozilo i da je za njega platila iznos od 9.500,00 KM. Po mišljenju Okružnog suda, izvedenim dokazima prvostepeni sud je na siguran i pouzdan način utvrdio da je putničko vozilo kupio tuženi u svoje ime i za svoj račun. Istaknuto je da je iskaz tuženog potvrđen iskazom svjedoka R.C., kao i materijalnim dokazima, tj. računima koji glase na tuženog. Po mišljenju Okružnog suda, nelogično je da neko kupuje vozilo, kao što to tvrdi apelantica, da ne učestvuje u pregovorima oko kupovine vozila, načina isplate prodajne cijene, a da sve to navodno za apelantičin račun i u njeno ime čini tuženi.

4. Ukazano je da je apelantica u pravcu svojih navoda o tome da je ona kupila vozilo predložila saslušanje svjedoka M.B. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak izveo prvostepeni sud o tome da se na temelju iskaza navedenog svjedoka, koji je posredni svjedok, ne mogu utvrditi odlučne činjenice, budući da je navedeni svjedok iznijela činjenice koje su joj poznate po kazivanju apelantice. Istaknuto je da je apelantica predložila izvođenje dokaza i saslušanjem parničnih stranaka, što je prvostepeni sud prihvatio. Međutim, istaknuto je da je prvostepeni sud radi izvođenja navedenog dokaza zakazivao rasprave, i to 24. novembra 2008. godine, 24. januara 2009. godine, 14. oktobra 2009. godine, 24. novembra 2009. godine i 28. januara 2010. godine. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, ne može se staviti na teret sudu da nije omogućio apelantici da bude pozvana u sud i sasalušana u svojstvu parnične stranke. Konstatovano je da je na kraju prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 166. stav 2. ZPP, izveo dokaz saslušanjem samo tuženog u svojstvu parnične stranke (jer apelantica koja je bila uredno obaviještena o danu održavanja glavne rasprave na nju nije pristupila, niti je opravdala razlog svog izostanka).

5. Okružni sud je naveo da ne isključuje mogućnost da postoje neki nerazjašnjeni računi između parničnih stranaka, čime je tuženi potpisao da će vratiti apelantici 4.000,00 KM, ali po mišljenju suda, ta činjenica je bez značaja na odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari.

6. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 71 0 P 038385 10 Rev od 7. decembra 2010. godine odbacio kao nedozvoljenu.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ukazuje na pristrasnost suda u predmetnom postupku, kao i da nije imala ravnopravan položaj u postupku.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U pogledu apelantičinih navoda da su redovni sudovi postupali pristrasno, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristransot se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelantica, osim svojih paušalnih navoda, ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristransot suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da su Osnovni i Okružni sud u predmetnom postupku bili pristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Dalje, u odnosu na apelantičine navode o navodnoj povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Razmatrajući apelantičine navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom cijelog postupka imala jednaku mogućnost kao i suprotna strana da svoje argumente suprotstavi argumentima tuženog iz čega proizlazi da su neosnovani njeni navodi o tome da nije imala ravnopravan položaj u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3423/10 (J. T.) | Sudska praksa | Aktio