Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3454/10 („EUROTRIM“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3454/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 3454/10, rješavajući apelaciju „Eurotrima“ d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Eurotrima“ d.o.o.
Mostar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Pr 003801 10 Pžp od 1. lipnja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar broj PR-5-1394/08 od 11. studenog 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Eurotrim“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Tomislav Bevanda, odvjetnik iz Mostara, podnio je 11. kolovoza 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Pr 003801 10 Pžp od 1. lipnja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-5-1394/08 od 11. studenog 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj PR-5-1394/08 od 11. studenog 2009. godine, apelant i I.R., kao odgovorna osoba apelanta (u daljnjem tekstu: odgovorna osoba apelanta), proglašeni su odgovornim zato što su, u vrijeme i na način navedeno u izreci rješenja, počinili prekršaj iz članka 6. st. 1. i 2. točka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH. Istim rješenjem apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM, a odgovornoj osobi apelanta u iznosu od 500,00 KM. Također, istim rješenjem Općinski sud izrekao je apelantu zaštitnu mjeru oduzimanje predmeta-robe, koja će se izvršiti naplatom protuvrijednosti carinske robe sa kojom je učinjen carinski prekršaj u iznosu preciziranom u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant u postupku carinjenja priložio potvrdu - dokument EUR 1 (u daljnjem tekstu: potvrda) kojim se dokazuje da su proizvodi koji se uvoze u BiH (bambusov parket i bambusove lajsne) hrvatskog porijekla. Na temelju potvrde, sukladno Ugovoru o slobodnoj trgovini između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, takva roba ima status robe preferencijalnog porijekla, što znači znatno manje plaćanje uvoznih dažbina. Međutim, iz priloženih dokaza slijedi da predmetna roba nema preferencijalni status. Sukladno članku 107. stavak 1. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici, osoba koja podnosi carinsku prijavu odgovorna je za točnost podataka navedenih u prijavi, vjerodostojnost priložene dokumentacije i pridržavanje svih obveza vezanih za ulazak robe u određeni postupak. Apelant je znao ili je morao znati da je potvrda koje je predana u postupku carinjenja sadržavala netočne podatke, budući da je bio dužan provjeriti njenu vjerodostojnost. Kako je apelant platio uvozne dažbine u manjem iznosu, to je počinio predmetni prekršaj. Vezano za određivanje zaštitne mjere, Općinski sud je naveo da se roba nije mogla oduzeti zato što nije bila privremeno izuzeta prilikom njenog uvoza, pa se u tom smislu smatra da roba nije pronađena tako da se, u smislu članka 19. st. 3. i 4. Zakona o carinskim prekršajima, naplaćuje njena protuvrijednost.
3. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Pr 003801 10 Pžp od 1. lipnja 2010. godine žalbe apelanta i odgovorne osobe apelanta su odbijene i potvrđeno prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da nisu utemeljeni žalbeni navodi apelanta i odgovorne osobe apelanta da oni nisu odgovorni za prekršaj, zato što potvrdu ne izdaju oni, nego carinska služba zemlje izvoznika. Navedeno zato što apelant i odgovorna osoba apelanta nisu proglašeni odgovornim zbog neistinitog sadržaja potvrde, nego zato što su potvrdu priložili uz carinsku prijavu i na taj način omogućili netočno prijavljivanje robe s namjerom izbjegavanja plaćanja carinskih dažbina.
4. Apelant smatra da mu je pobijanom rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da su redoviti sudovi propustili primijeniti zakone, odluke i međunarodne ugovore koji reguliraju ovu materiju i isključuju njegovu odgovornost. Apelant ističe da on ne može biti odgovoran, zato što potvrdu izdaju carinske vlasti ugovorne strane, u konkretnom slučaju odgovorna može biti jedino Carinska služba Republike Hrvatske. Osim toga, apelant navodi da nije bilo razloga za određivanje zaštitne mjere, jer je roba sve vrijeme bila dostupna Carinskoj ispostavi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u svezi postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «kaznenoj» optužbi protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «kaznena» u smislu značenja iz članka
6. Europske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «kaznenoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «kaznenoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. siječnja 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21. i 22).
7. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić