Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3464/10 (R. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3464/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 3464/10, rješavajući apelaciju Radane Madžar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radane Madžar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-001 014 od 1. juna 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-06-000 475 od 13. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj RS 82/05 od 15. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radana Madžar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora koju zastupa Ružica Topić advokat iz Banja Luke, podnijela je 11. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 014 od 1. juna 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 475 od 13. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS 82/05 od 15. maja 2006. godine.

2. Apelantica je, 25. marta 2005. godine, podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv DOO Novi rudnici „Ljubija“ Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa.

3. Odlučujući o apelantičinoj tužbi, Osnovni sud je donio presudu broj RS-82/05 od 15. maja 2006. godine. Stavom 1. dispozitiva predmetne presude djelomično je usvojen precizirani tužbeni zahtjev apelantice, te je tuženi obavezan da joj na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata isplati iznos od 880 KM, kao i na ime razlike otpremnine iznos od 242,16 KM. Stavom 2. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila isplatu naknade na ime toplog obroka, regresa, ogreva i zimnice, te naknade za dan rudara za period od 16. augusta 2004. godine do 29. novembra 2004. godine, dok je stavom 3. zbog nedostatka pasivne legitimacije odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosio na sva potraživanja za period od 25. marta 2004. godine do 16. augusta 2004. godine. Stavom 4. predmetne presude odbačena je kao neblagovremena apelantičina tužba u dijelu koji se odnosio na isplatu plata, toplog obroka, regresa, ogreva i zimnice za period od 1. juna 1997. godine do 25. marta 2004. godine, a stavom 5. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice u dijelu koji se odnosio na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu tuženog broj 81-56/04 od 29. oktobra 2004. godine, te obavezu tuženog da je vrati u radni odnos, dok je stavom 6. odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Odlučujući o žalbama apelantice i tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Ž-06-000 475 od 13. juna 2008. godine, kojim je djelomično uvažio žalbe, te je ukinuo prvostepenu presudu u stavovima 1, 5. i 6. i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu (stav 2, 3 i 4 prvostepene presude) odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Odlučujući o reviziji koju je apelantica izjavila protiv dijela drugostepene presude kojom je odbijena njena žalba i potvrđena prvostepena presuda, Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-

001 014 od 1. juna 2010. godine reviziju odbio.

6. U toku postupka pred redovnim sudovima je utvrđeno da je apelantica od 1997. godine bila u radnom odnosu kod jednog od osnivača tuženog RŽR „Ljubija“ a.d. Prijedor, da je tuženi osnovan 30. aprila 2004. godine ugovorom o osnivanju zaključenim između RŽR „Ljubija“ a.d Prijedor i LNM Holding NV kao i da je tuženi zaključio sa apelanticom ugovor o radu na neodređeno vrijeme 16. augusta 2004. godine a da je odlukom tuženog od 29. oktobra 2004. godine apelantici otkazan ugovor o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga te joj je radni odnos prestao 29. novembra 2004. godine.

7. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi su prvenstveno zaključili da je apelantičina tužba u dijelu kojim je tražila isplatu novčanog potraživanja iz radnog odnosa (plaće, topli obrok, regres, zimnica i ogreva) za period od 1. juna 1997. godine do 25. marta 2004. godine neblagovremena. Naime sudovi su citirali odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu te istakli da je apelantica tužbu sudu podnijela 25. marta 2005. godine a za povredu svoga prava je saznala kada joj nisu isplaćene plaće i novčana potraživanja koja dospijevaju mjesečno odnosno godišnje te je u tom dijelu tužba kao neblagovremena odbačena. Osim toga su redovni sudovi pojasnili da rok propisan članom 105. Zakona o radu nije zastarni rok već prekluzivni rok materijalnog prava pa u slučaju da je u zakonu određen rok u kome treba da se podnese tužba tada se ne primjenjuje pravilo o zastarjelosti iz člana 370. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Osim toga redovni sudovi zaključili da je neosnovan zahtjev apelantice za isplatu novčanih potraživanja u periodu od 25. marta do 16. augusta 2004. godine te potraživanja na ime toplog obroka, regresa, zimnice ogreva i naknade za dan rudara u periodu od 16. augusta do 29. novembra 2004. godine. Naime pravo na platu i regres je pravo radnika po osnovu rada pa kako apelantica nije radila u naznačenom periodu sudovi su zaključili da je njen zahtjev neosnovan a slijedom toga nije koristila ni godišnji odmor te joj ne pripada pravo na regres za taj period. Osim toga topli obrok nije nikada isplaćivan radnicima kako su naveli sudovi jer je ishrana obezbijeđena u restoranu tuženog. Nadalje je istaknuto da apelantica u periodu od 25. marta do 16. augusta 2004. godine nije bila radnik tuženog već RŽR Ljubija Prijedor pa tuženi nema obavezu da joj za ovaj period isplaćuje plaću i ostala primanja po osnovu rada. Osim toga ni ugovorom o osnivanju i Sporazumom o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 30. aprila 2004. godine, kako su naveli redovni sudovi, tuženi nije preuzeo dug RŽR „Ljubija“ Prijedor prema radnicima koji je nastao nakon 31. decembra 2003. godine.

9. Apelantica je nezadovoljna osporenim presudama redovnih sudova u dijelu o kojima je pravosnažno odlučeno o njenom zahtjevu navodeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava apelantica obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava i pogrešnim tumačenjem ugovora o osnivanju tuženog. Apelantica je istakla da odredbe ugovora o osnivanju tuženog „jasno govore da je saglasnom voljom ugovornih strana u korist svih radnika RŽR Ljubija (kao jednog od osnivača tuženog) ustanovljeno pravo na isplatu plaće, i ostalih dodataka“. Apelantica smatra da se tuženi obavezao preuzeti sve radnike RŽR Ljubija a što znači kontinuitet za preuzetog radnika u pogledu radnog staža, isplate plaće i doprinosa. Čak i da je njeno pravo u vezi spornih potraživanja prestalo, uslijed prekluzije apelantica smatra da su osnivači tuženog ponovo ustanovili-konstituisali isti obim prava za nju i druge radnike RŽR Ljubija.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u dijelu koji apelantica osporava apelacijom primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da je relevantno pravno pitanje već razmatrao u odluci o dopustivosti AP 2446/08 od 13. oktobra 2010. godine (dostupne na http://www.ustavnisud.ba/). Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu u rezultirali apelantičinim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

14. Ustavni sud je mišljenja da su apelantičini navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani jer apelantica osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije svoje navode nije potkrijepila bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na zabranu diskriminacije moguća u konkretnom slučaju.

15. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Budući da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3464/10 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio