Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3512/10 (B. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3512/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-3512/10, rješavajući apelaciju Branislave Milaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislave Milaković podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001122 09 Uvp od 7. juna 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislava Milaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke podnijela je 16. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 001122 09 Uvp od 7. juna 2010. godine.

2. Zavod za zapošljavanje Republike Srpske, Filijala Banjaluka odbio je, rješenjem broj UP-I-1-14/09 od 21. januara 2009. godine, apelantičin zahtjev za priznanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, konstatovano da apelantica ima preko 35 godina staža osiguranja, tj. da ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, pa je zaključeno da nisu ispunjeni uslovi iz člana 24. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zapošljavanju.

3. Zavod za zapošljavanje Republike Srpske Istočno Sarajevo rješenjem broj 01-312- 1/09 od 14. februara 2009. godine odbio je apelantičinu žalbu na prvostepeno rješenje kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je ukazano da, u skladu sa članom 54. alineja 6. i članom 30. alineja 3. Zakona o zapošljavanju, Zavod prestaje voditi evidenciju o nezaposlenom licu kada to lice stekne uslove za ostvarivanje prava na starosnu, invalidsku ili porodičnu penziju, odnosno da lice koje stekne navedene uslove gubi pravo na novčanu naknadu. Nadalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica stekla uslove iz člana 75. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za odlazak u penziju, što ni žalbom nije osporavala. Najzad, apelantičini navodi u vezi ustavnog prava da ostane u radnom odnosu do 40 godina staža osiguranja kao i muškarci, kako je regulisano Zakonom o radu, ocijenjeni su bez uticaja za rješenje konkretne stvari. U vezi s tim je ukazano da se u konkretnom slučaju radi o pravima po osnovu nezaposlenosti u pogledu kojih Zakon o zapošljavanju ne razdvaja prava muškarca i prava žene, nego se svim nezaposlenim licima osporavaju odnosno ukidaju prava po osnovu nezaposlenosti od onog trenutka kada steknu uslove za penziju, bez obzira da li su to pravo i ostvarili ili imaju namjeru da ga ostvare podnošenjem zahtjeva nadležnoj službi penzijskog osiguranja.

4. Okružni sud u Banjaluci je presudom broj 11 0 U 001122 09 U od 26. maja 2009. godine apelantičinu tužbu u upravnom sporu uvažio i poništio rješenje Zavoda za zapošljavanje Istočno Sarajevo od 14. februara 2009. godine. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je članom 23. Zakona o zapošljavanju propisano da nezaposleno lice, kojem je, u smislu Zakona o radu, prestao radni odnos bez njegovog zahtjeva, saglasnosti ili krivice, uz propisane uslove o trajanju staža osiguranja, pripada pravo na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti. Nadalje, ukazano je da, prema dokazima u spisu i činjeničnom utvrđenju nadležnih organa, proizilazi da je apelantici ugovor o radu otkazan u smislu člana 126. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o radu, tj. da apelantici radni odnos nije prestao njenom voljom, zahtjevom ili krivicom pa da ni prvostepeni ni drugostepeni organ nisu mogli zaključiti da je apelantica stekla uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju kao osnov za prestanak prava na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti shodno članu 30. stav 1. alineja 1. i alineja 3. Zakona o zapošljavanju. S tim u vezi je ukazano da uslove za ostvarivanje prava na penziju cijeni, odnosno o ostvarivanju prava iz penzijskog osiguranja odlučuje, po zahtjevu osiguranika, shodno čl. 165. i 186. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, nadležni Fond penzijsko-invalidskog osiguranja. Također, ukazano je i da član 125. Zakona o radu propisuje da ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da drugostepeni organ nije mogao utvrditi drugačije uslove za sticanje prava na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti od onih koje zakon propisuje tj. da je radni odnos prestao bez saglasnosti, zahtjeva ili krivice radnika i da je ostvaren staž osiguranja u trajanju koje propisuje zakon. Najzad, Okružni sud je ukazao da je članom 75. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju predviđena mogućnost da, osiguranik žena, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 35 godina staža osiguranja bez obzira na godine života, ali samo kad to zahtijeva. Po ocijeni Okružnog suda to znači, da bez izričitog apelantičinog zahtjeva, koji je podnijela nadležnom Fondu penzijsko-invalidskog osiguranja, nema utvrđenja da je ostvarila pravo na starosnu penziju.

5. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 U 001122 09 Uvp od 7. juna 2010. godine uvažio zahtjev Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske Istočno Sarajevo za vanredno preispitivanje sudske odluke, te preinačio presudu Okružnog suda na način da se apelantičina tužba odbija kao neosnovana. U obrazloženju presude je ukazano da iz presude Okružnog suda i spisa predmeta proizilazi da je nesporna činjenica da je apelantica navršila staž osiguranja u trajanju od 35 godina, čime je stekla uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu sa članom 75. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Shodno navedenom, zaključeno je da apelantici ne pripada bilo koje pravo za vrijeme nezaposlenosti pa tako ni pravo na novčanu naknadu jer bi to bilo u suprotnosti sa članom 30. stav 1. alineja 3. Zakona o zapošljavanju. Nadalje, ukazano je da je pogrešan stav Okružnog suda da je apelantičin zahtjev za ostvarivanje novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti osnovan iz razloga što bi ona pravo na starosnu penziju ostvarila „samo ako to zahtijeva“ i da to „znači da bez izričitog zahtjeva apelantice, koji bi podnijela nadležnom Fondu, nema utvrđenja da je apelantica ostvarila pravo na starosnu penziju“. S tim u vezi je ukazano da se postupak ostvarivanja prava na penziju shodno članu 165. stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju uvijek pokreće po zahtjevu osiguranika a ne po službenoj dužnosti. Vrhovni sud je zaključio da je za odluku o apelantičinom zahtjevu relevantno samo da je stekla uslove za ostvarivanje prava na penziju, a ne i da je penziju ostvarila.

6. Apelantica smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđen član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, član II/1., 2., 3., i 4. Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. i član

14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, član 1. stav 1. tačka 14. Sporazuma o ljudskim pravima iz Aneksa 6, „odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te najzad član 5. stav 1. alineja 1., te čl. 10., 16., 39. i 43. stav 2. Ustava Republike Srpske. Apelantica ističe da Zakon o zapošljavanju ne sadrži niti jednu odredbu kojom je regulisano da žena sa navršenih 35 godina staža ne ostvaruje neko od prava koje je ustanovljeno Zakonom o zapošljavanju. Nadalje, apelantica ističe da joj je radni odnos prestao bez njene volje, zahtjeva ili krivice pa da shodno navedenom ispunjava zakonom propisane uslove za ostvarivanje prava na naknadu zbog nezaposlenosti. S tim u vezi posebno ukazuje da joj radni odnos nije prestao u smislu Zakona o radu zato što je navršila 40 godina penzijskog staža odnosno 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža. Nadalje, apelantica ukazuje da je članom 75. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju određeno da žena može ostvariti penziju i sa navršenih 35 godina staža osiguranja bez obzira na godine života ali da ova norma nije imperativnog karaktera već da samo propisuje mogućnost, koju ona nije koristila. Shodno navedenom apelantica smatra da joj pripada pravo kao i muškarcima da radi do 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života, te da bude prijavljena kod Zavoda za zapošljavanje kao nezaposlena i da na temelju tog ostvaruje prava koja su joj zakonom garantovana. Apelantica smatra i da joj je pravo na novčanu pomoć zbog nezaposlenosti moglo biti uskraćeno samo u slučaju da je iskoristila mogućnost i podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na penziju što nije učinila, zbog čega smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je relevantno za odlučivanje o njenom zahtjevu da je ispunila uslove za ostvarivanje prava na penziju a da od njene volje zavisi da li će je ostvariti. Najzad, apelantica ukazuje da je Zakonom o zapošljavanju propisano da se na evidenciji nezaposlenih mogu voditi sva nezaposlena lica od 15 do 65 godina života a da ona nema 65 godina života, zbog čega po njenom mišljenju također ne postoji prepreka da joj, s obzirom da ispunjava zakonom propisane uslove, bude uskraćeno pravo na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Iz apelantičinih navoda najprije proizlazi da smatra da joj je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu presudu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da je članom 30 stav 1. alineja 3. Zakona o zapošljavanju („Službeni glasnik RS“ br. 54/05 i 64/06) propisano, pored ostalog, da pravo na novčanu naknadu zbog nezaposlensoti prestaje kad se steknu uslovi za ostvarivanje prava na starosnu ili invalidsku penziju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u postupcima koje je apelantica vodila, što ona ne dovodi u pitanje ni u apelaciji, nesporno utvrđeno da apelantica ima navršenih 35 godina staža osiguranja, na temelju čega je Vrhovni sud zaključio da je stekla uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu člana 75. Zakona o penzijskom i invalidskom soiguranju, zbog čega ne može ostvarivati pravo na naknadu zbog nezaposlenosti. Shodno navedenom, a suprotno apelantičinim tvrdnjama, bez značaja je da ona još uvijek nema navršenih 65 godina života pa da ne postoji prepreka da bude prijavljena kao nezaposleno lice. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Nadalje, apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S obzirom da apelantica ovu tvrdnju temelji na identičnim navodima koji su već razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, za koje je utvrđeno da su neosnovani, a da iz ovih navoda kao ni dokumenta predočenih Ustavnom sudu nema ništa što bi uputilo na vjerovatnoću da je diskriminisana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. S obzirom da apelantica na identičnim navodima za koje je već utvrđeno da su neosnovani temelji i tvrdnje o povredi člana II/1., 2., 3. i 4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. stav 1. tačka 14. Sporazuma o ljudskim pravima iz Aneksa 6, „odredbi“ Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te najzad člana 5. stav 1. alineja 1, te čl. 10., 16., 39. i 43. stav 2. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno razmatra i u odnosu na ove odredbe odnosno prava.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3512/10 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio