Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3585/10 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3585/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-3585/10, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačkoneretvanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mosatru broj 58 0 P 004678 09 Gž2 od 1.

oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-004678 06 od 2. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 20. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 004678 09 Gž2 od 1. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-004678 06 od 2. jula 2008. godine.

2. Općinski sud je presudom broj P-004678 06 od 2. jula 2008. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 004678 09 Gž2 od 1. oktobra 2009. godine, uvažio tužbeni zahtjev M.K. (u daljnjem tekstu: tužioca) te je apelanta obavezao da mu za period od 1. marta 2003. godine do 31. marta 2005. godine isplati označene novčane iznose na ime naknade: za rad u vrijeme praznika, rad noću, prekovremeni rad, manje isplaćeni topli obrok, regres, za prevoz sa posla i na posao, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

3. U obrazloženju presude Općinskog sud je, pored ostalog, istaknuto da se sporni odnos ima raspraviti po Zakonu o radu, Opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor), te Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovr). U vezi s tim je ukazano da u vrijeme kada je apelant isplaćivao platu tužiocu, profesionalnom vatrogascu, njegov radno-pravni status u najvećoj mjeri nije bio uređen, pa se osnovanost tužbenog zahtjeva treba cijeniti primjenom Zakona o radnim odnosima i platama službenika HNK, koji u članu 1. stav 2. propisuje da se kao kantonalni zakon primjenjuju i odredbe čl.1-137. Zakona o radnim odnosima i platama službenika u FBiH. Članom 7. ovog zakona regulisano je da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena zakonom, primjenjuju opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Također, ukazano je da je članom 1. Opšteg kolektivnog ugovora određeno da se granskim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu koji donosi poslodavac i ugovorom o radu ne može utvrditi manji nivo prava i obaveza od nivoa utvrđenog Opštim kolektivnim ugovorom. Najzad, ukazano je i da je uvidom u Kolektivni ugovor utvrđeno da je Vlada HNK dala saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga ovog ugovora, te da ga primjenjuje s obzirom da se u zakonima o izvršenju budžeta za 2007. i 2008. godinu, kao jedan od propisa kojim je uređeno pitanje plata i naknada koje nemaju karakter plate, navodi i Kolektivni ugovor. Slijedom navedenog Općinski sud nije prihvatio apelantov prigovor da ga Kolektivni ugovor ne obavezuje. Nadalje, ukazano je da preraspodjelom radnog vremena u smislu člana 33. Zakona o radu, prosječno radno vrijeme u toku kalendarske godine ili drugog perioda određenog Kolektivnim ugovorom ne može biti duže od 40 sati u sedmici, kao i da preraspodjela radnog vremena tužiocu ne daje pravo jedino na naknadu za rad subotom i nedjeljom, s obzirom da u tom slučaju obavezni odmor od dva dana može biti korišten i nekim drugim danima u sedmici. Slijedom navedenog zaključeno je da tužiocu za rad koji iznosi duže od 40 sati sedmično pripada pravo na prekovremeni rad bez obzira što se radi o preraspodijeli radnog vremena. Općinski sud je utvrdio da je tužiočev zahtjev za naknadu za otežane uslove rada, prekovremeni rad i rad noću, rad u dane kada je zakonom određeno da se ne radi osnovan u smislu člana 70. Zakona o radu i čl. 27. i 32. Kolektivnog ugovora, odnosno zahtjev za naknadu toplog obroka i troškova provoza u smislu člana 30. i 31. Kolektivnog ugovora. Visina naknada utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka I.L. Odluka o zakonskim zateznim kamatama donesena je shodno članu 279. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Kantonalni sud je još istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava cijeneći osnovanost tužbenog zahtjeva, te da je pravilno utvrdio visinu naknada na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i u skladu sa članom 33. Zakona o radu, te da je nalaz i mišljenje sastavljen po pravilima struke u obračunskom dijelu primjenom Kolektivnog ugovora.

5. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Apelant je 20. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv presude Kantonalnog suda. Rješavajući o navedenoj apelaciji Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 3270/09 od 17. decembra 2019. godine, kojom je predmetnu apelaciju odbacio zato što je preuranjena, jer apelant, u skladu sa članom 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, nije obavijestio Ustavni sud da je postupak po reviziji okončan.

6. Vrhovni sud je rješenjem broj 58 0 P 00 4678 09 Rev od 20. jula 2010. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu shodno članu 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantovi navodi svode se na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno tumačili i primijenili materijalno pravo. S tim u vezi apelant osporava primjenu Kolektivnog ugovora, tvrdeći da ga on ne obavezuje, te smatra da nije bilo moguće primijeniti i Opšti kolektivni ugovor i Kolektivni ugovor. Nadalje, apelant smatra da je pogrešno tumačen i primijenjen član 33. Zakona o radu, te da je vještaku trebalo naložiti da izradi dopunski nalaz u kojem će biti tačno navedeno kada je obavljan prekovremeni rad i rad noću. Zatim, s obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o preraspodijeli radnog vremena, apelant smatra da tužiocu nije pripadalo pravo na naknadu za vrijeme rada u praznike, te za noćni rad, u smislu člana 33. Zakona o radu. Najzad, apelant osporava i odluku o kamatama smatrajući da je tužiocu pripadalo pravo samo na kamatu koja se u mjestu ispunjenja daje na štedne uloge.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom broj AP 3270/09 od 17. decembra 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao presudu Kantonalnog suda, broj 58 0 P 001524 09 od 14. oktobra 2009. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelantice. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 001524 09 Rev od 17. juna 2010. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 004678 09 Gž2 od 1. oktobra 2009. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantu 13. oktobra 2009. godine, a apelacija podnesena 20. oktobra 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.

Nadalje, s obzirom da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3585/10 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio