Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3651/10 (A. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3651/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-3651/10, rješavajući apelaciju Aziza Kaknjaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aziza Kaknjaševića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 001201 10 U od 27. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aziz Kaknjašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, podnio je 25. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 001201 10 U od 27. maja 2010. godine.
2. Kantonalna administrativna služba Zenica je rješenjem broj 1185757451 od 10.
septembra 2009. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni PIO) broj 01/1-1185757451 od 3. decembra 2009. godine odbila apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
3. Kantonalni sud je presudom broj 04 0 U 001201 10 U od 27. maja 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu kojom je tražio da se poništi rješenje Federalnog PIO, kao i rješenje prvostepenog organa. U obrazloženju presude je ukazano da je uvidom u spis utvrđeno da je prvostepeni organ utvrdio da apelant nije bio vojni osiguranik u smislu člana 13. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da je ovo stanovište prihvaćeno i od drugostepenog organa. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je članom 13. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika određeno da su vojni osiguranici lica koja imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba, te da je članom 14. istog zakona regulisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika stiču lica kojim je prestalo svojstvo vojnog osiguranika a koji su u trenutku prestanka svojstva vojnog osiguranika ispunjavali uslove propisane zakonom. Najzad, ukazano je da je članom 3. stav 2. Zakona o službi u Armiji RBiH određeno da su aktivna vojna lica podoficiri, oficiri i generali. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da iz dokaza koji su uloženi u spis proizilazi da je apelant bio pripadnik Armije BiH do 27. februara 1995. godine, tj. vojnik po osnovu vojne obaveze, te da je proizvedenu čin kapetana Naredbom Predsjedništva RBiH broj 02-011-351/96 od 4. aprila 1996. godine. Činjenica da je apelant nakon prestanka službe unaprijeđen u čin kapetana, po ocijeni Kantonalnog suda nema za učinak proizvođenje apelanta u aktivno vojno lici, pa zbog toga ne može biti ni zakonski osnov za ostvarivanje prava po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Na temelju navedenog zaključeno je da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Najzad, Kantonalni sud je istakao da nije mogao prihvatiti apelantovo pozivanje na drugačiju sudsku praksu u drugim slučajevima pred različitim sudovima u Federaciji BiH. S tim u vezi je ukazano da praksa drugih sudova ne obavezuje ovaj, kao i da je stav ovog suda da kasnije činovanje predstavlja isključivo priznanje za zasluge ali ne i osnov za priznavanje prava po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika potvrđen u pojedinačno pobrojanim presudama Vrhovnog suda Federacije BiH.
4. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Kantonalnog sud povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su mu navedena prava povrijeđena jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant najprije ukazuje da nije posthumno, a kako je pogrešno navedeno u obrazloženju osporene presude, proizveden u čin kapetana. Nadalje, apelant je priložio niz presuda Kantonalnih sudova Sarajevo i Goražde, te presudu Vrhovnog suda FBiH kao dokaz da su sudovi u identičnom ili sličnom činjeničnom i pravnom stanju zauzimali stav da je naknadno proizvođenje u čin ima retroaktivno dejstvo, te da ne predstavlja priznanje za zasluge već da je zakonski osnov za ostvarivanje prava po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih lica. Najzad, apelant tvrdi da se našao u istoj odnosno sličnoj situaciji kao F.M. i drugi, ali da je tretiran na različit način, a zbog čega smatra i da je diskriminisan.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa tvrdnjom apelanta da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je u osporenoj presudi pogrešno konstatovano da je posthumno unaprjeđen u čin kapetana, Ustavni sud primjećuje da iz odgovara na apelaciju Kantonalnog suda proizilazi da se radilo o grešci koja je otklonjena rješenjem o ispravci koje je apelantu dostavljeno 14. septembra 2010. godine. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Najzad, apelant tvrdi i da je diskriminisan. Iako se u apelaciji nije izričito pozvao na član II/4. Ustava BiH ili član 14. Evropske konvencije, iz navoda iz apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan protivno navedenim odredbama u ostvarivanju prava na penziju, odnosno u uživanju prava na imovinu. Po njegovom mišljenju, različit tretman se ogleda u činjenicu da su drugi sudovi u istoj ili sličnoj situaciji donosili drugačije odluke nego Kantonalni sud u njegovom slučaju. Ustavni sud primjećuje da apelant predočio presude različitih sudova koje su donijete u periodu od 2004. do 2009. godine, te da je u obrazloženju osporene presude Kantonalni sud, u vezi sa apelantovim navodom o različitoj praksi, ukazao na niz presuda Vrhovnog suda u kojim je zauzet identičan stav kao i u apelantovom slučaju, a koje su donijete u periodu od 2009. do 2010. godine. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra,a suprotno tvrdnjama apelanta, da se u konkretnom slučaju ne radi o očiglednim i dugoročnim razlikama u praksi koje bi mogle pokrenuti pitanje diskriminacije. Stoga, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić