Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4423/10 (T. D.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4423/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 4423/10, rješavajući apelaciju Tomaša Dragovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomaša Dragovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000758 od 27. jula 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-96/04 od 2. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj P-202/02 od 30.

oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomaš Dragović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, koga zastupa Emira Imširović, advokat iz Bihaća, podnio je 14. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000758 od 27. jula 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-96/04 od 2. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 202/02 od 30. oktobra 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-202/02 od 30. oktobra 2003. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Općina Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) naknadi štetu u ukupnom iznosu od 48.000,00 KM na ime uništene imovine i izgubljene dobiti. Presudom je apelant obavezan naknaditi tuženoj troškove postupka u iznosu od 1.632,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužena 18. jula 1997. godine smetala apelanta u posljednjem mirnom posjedu nekretnine, tako što je istu zatrpala šljunkom i uništila poljoprivredne usjeve. Dalje je utvrđeno da je apelant 14. avgusta 1997. godine podnio Općinskom sudu tužbu zbog smetanja posjeda protiv tužene, te da je taj spor okončan rješenjem Općinskog suda (broj P-164/99 od 10. decembra 2000. godine), kojim je utvrđen čin smetanja, kao i da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 11. decembra 2000. godine. Imajući u vidu da je apelant u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete podnio tužbu 4. marta 2002. godine, sud je zaključio da je osnovan prigovor tužene da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da je tužba u predmetnom postupku radi naknade štete podnesena po proteku roka od tri godine od dana kada je apelant saznao za štetu i lice koje je štetu počinilo, tj. od 14. avgusta 1997. godine kao dana podnošenja tužbe zbog smetanja posjeda. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude temeljem odredbi čl. 74. i 144. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-96/04 od 2. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žlaba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 30. oktobra 2003. godine. U obrazloženju drugostepene presude je, između ostalog, navedeno da nisu prihvatljivi žalbeni navodi apelanta da se rok zastarjelosti u konkretnom slučaju treba računati od datuma kada je rješenje Općinskog suda o smetanju posjeda (od 10. decembra 2000. godine) postalo pravosnažno (11. decembra 2000. godine), a ne od 14. avgusta 1997. godine kako je to zaključio prvostepeni sud. U tom smislu je Kantonalni sud zaključio da se prvostepena presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjenom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da ostali razlozi navedeni u žalbi nisu od značaja na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 350. ranije važećeg ZPP-a, a kojoj odredbi odgovara odredba iz člana 226. važećeg ZPP-a.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000758 od 27. jula 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 2. februara 2009. godine. U obrazloženju revizione presude je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili prigovor tužene o zastarjelosti da je apelantovo potraživanje zastarjelo, jer je od dana kada je apelant saznao za štetu i lice koje ju je počinilo (14. avgust 1997. godine) do 4. marta 2002. godine (datum podnošenje predmetne tužbe radi naknade štete) protekao zastarni rok od tri godine iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO-a. U tom smislu, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano revizija ukazuje da se početak toka zastarjevanja ima računati od od dana pravnosnažnosti rješenja kojim je utvrđeno smetanje posjeda, tj. od 11. decembra 2000. godine. Ovakav stav revizije se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može prihvatiti jer je apelant podnošenjem tužbe (14. avgusta 1997. godine) zbog smetanja posjeda identifikovao štetnika, te da već tada nisu postojali objektivni razlozi koji bi onemogućili apelanta da ima saznanje o podacima odlučnim za opredjeljivanje visine štete koja je bila izvjesna u momentu nastajanja i za koju se smatra da je tad u cjelosti nastala. S tim u vezi je revizioni sud konstatovao da bi se početak toka zastarjelosti od pravosnažne sudske odluke mogao računati samo u slučaju kada je potraživanje utvrđeno tom odlukom (član 379. stav 1. ZOO-a), te da se, međutim, u konkretnom slučaju potraživanje iz pravosnažno rješenja o smetanju posjeda odnosi na upostavljanje ranijeg posjedovnog stanja i zabranu istog ili sličnog smetanja, a ne na naknadu štete. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizioni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 248. ZPP-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Pogrešan je, prema mišljenju apelanta, stav sudova u pogledu tumačenja odredbe člana 376. stav 1. ZOO-a kada su, u konkretnom slučaju, zauzeli stav da se početak roka zastare računa od momenta podnošenja tužbe zbog smetanja posjeda (14. avgusta 1997. godine), a ne od pravomoćnosti rješenja Općinskog suda kojim je utvrđen čin smetanja posjeda, tj. od 11. decembra 2000. godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane sudova u pogledu tumačenja i primjene odredbe člana 376. stav 1. ZOO-a u konkretnoj pravnoj stvari radi naknade štete, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4423/10 (T. D.) | Sudska praksa | Aktio