Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4424/10 (N. R.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4424/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 4424/10, rješavajući apelaciju Nenada Raca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Raca podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 013492 10 Gž od 29. septembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 013492 08 P od 14. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Rac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šida (Srbija), koga zastupa Adis Ribić, advokat iz Travnika, podnio je 14. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 013492 10 Gž od 29. septembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 013492 08 P od 14. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 013492 08 P od 14. oktobra 2009. godine odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže R.R., D.R., P.V., P.R. i Srednjobosanski kanton Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu solidarno naknade štetu na ime posječenog suvlasničkog dijela šume (upisane u p.l. broj 776/3 KO Šišava, na k.p. broj 670/1, zv. „Koturača“, koja odgovara nekretnini starog premjera označenoj kao k.č. broj 123 KO Ćatići, zv. „Kalenovac“, upisane u z.k.ul. broj 2 kod Općinskog suda) u ukupnom iznosu od 6.566,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka (stav 1. presude). Stavom 2. presude je obavezan je apelant da naknadi troškove parničnog postupka tuženim (od prvotuženog do četverotuženog) u ukupnom iznosu od 2.160,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je među strankama nesporno da je Kantonalna uprava za šumarstvo Travnik svojim rješenjima (br. 08-26-96/07-4 od 21. avgusta 2007. godine i 08-26-96-07-5 od 14. septembra 2007. godine) po zahtjevu tuženog R.R. odobrila doznaku stabala za sječu na predmetnoj nekretnini, te da je po istom izvršena i sječa, a sve shodno uvodu u knjigu doznake stabala u šumi u privatnom vlasništvu reg. broj 08-86/07 i shodno izvršenom pregledu i stručnom mišljenju komisije za pregled projekta i izvođenje. Međutim, sud je istakao da je među strankama sporno da li apelantu pripada pravo na naknadu štete zbog izvršene doznake i sječe na predmetnoj nekretnini, s obzirom na činjenicu da je apelant upisan u z.k. ul. Broj 2. Ćatići i p.l. broj 776/03 na predmetnoj nekretnini sa udjelom 5/32. Sud je mišljenja da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu odredbi člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na kojem se upravo nalazio teret dokazivanja (član 126. ZPP-a). Dalje je sud konstatovao da je odredbom člana 7. istog Zakona propisana obaveza stranki da iznesu sve činjenice, na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice što, u konkretnom slučaju, apelant nije učinio. Potom je u presudi navedeno da je sud utvrdio da je B.R., apelantov djed, prodao šumu zv. „Kalenovac“ M.R.-u, ocu tuženih P.R. i P.V., a što proizlazi iz pravosnažne presude Općinskog suda broj P. 643/84 od 14. januara 1985. godine, odnosno da je prodao svoje suvlasničke dijelove upisane z.k.ul. broj 11 KO Ćatići pa samim time i udio koji se sada vodi na apelantu u z.k.ul. broj 2. KO Ćatići. Također, sud je istakao da apelant, po saznanju za navedenu presudu Općinskog suda, nije pokrenuo nikakav drugi postupak, osim postupka za naknadu štete. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da apelant nije ponudio dokaze - eventualnim uviđajem na licu mjesta, da je on suposjednik i suvlasnik predmetne predmetne parcele na kojoj je izvršena sječa stabala i da bi mu slijedom toga kao stvarnom suposjedniku i suvlasniku iste, shodno odredbi člana 15. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO) u vezi sa odredbama čl. 17. i 49. istog Zakona, pripadalo pravo na naknadu štete u krajnjem slučaju i kao pretpostavljenom vlasniku. Odluka o troškovima postupka je donesena temeljem odredbe čl. 386. i 387. ZPP-a. Shodno navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 013492 10 Gž od 29. septembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 14. oktobra 2009. godine. U obrazloženju je drugostepeni sud naveo da su neosnovani navodi apelanta da je on suvlasnik i suposjednik nekretnina na kojima je izvršena sječa stabala, navodeći da je prvostepeni sud pravilno konstatovao da apelant nije pokrenuo nijedan drugi postupak osim predmetnog za naknadu štete. Neosnovan je, po ocjeni Kantonalnog suda, i žalbeni navod apelanta da se prvostepeni sud trebao aktivnije uključiti i naložiti strankama izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta. Ovakav stav drugostepeni sud je zasnovao na odredbi člana 7. stav 1. ZPP-a kojom je propisano da stranke izvode dokaze, a ne sud, kao i na odredbama člana 53. st. 2. i 3. istog Zakona iz kojih proizlazi da stranka u tužbi navodi koje će dokaze izvesti. Iz navedenih odredbi ZPP-a, prema mišljenju drugostepenog suda, jasno proizlazi da sud nije ovlašten da parničnim strankama naloži izvođenje nekog dokaza. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je i pravilna odluka prvostepenog suda o troškovima postupka. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. ZPP-a.
5. Ustavni sud zapaža da, iz stanja spisa predmeta (odgovora Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva Vitez na apelaciju), proizlazi da je apelant protiv drugostepene odluke Kantonalnog suda od 29. septembra 2010. godina izjavio reviziju, koja je rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 013492 10 Rev od 12. maja 2011. godine odbačena kao nedopuštena, zbog neispunjavanja pretpostavki propisanih odredbama člana 237. stav 3. ZPP-a, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o predmetu o kojem bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant je istakao da su sudovi, zaključivši da on nije ni stvarni vlasnik, ni posjednik, niti pretpostavljeni vlasnik predmetne nekretnine, pogrešno primijenili materijalno pravo u smislu relevantnih odredbi ZOVO-a. Povreda procesnog prava se, prema mišljenju apelanta, ogleda u tome da je sud „usko“ tumačio odredbu člana 7. stav 1. ZPP-a, kao i da je povrijedio odredbe čl. 81., 94. i 336. navedenog Zakona, ističući da je sud trebao imati aktivniju ulogu tokom dokaznog postupka, odnosno naložiti strankama predlaganje dokaza. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da ukine osporene odluke i vrati predmet na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno relevantnih odredbi ZOVO-a i ZPP-a, u predmetnoj pravnoj stvari radi naknade štete, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić