Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4429/10 (H. D.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nije krivična optužba
  • Prekršajni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4429/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 4429/10, rješavajući apelaciju Huseina Džane, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Džane podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Pr 004319 10 Pžp od 20. avgusta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-09001954 od 16. aprila 2010. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Džane podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Pr 004319 10 Pžp od 20. avgusta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-09001954 od 16. aprila 2010. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Džano (u daljnjem tekstu: apelant), iz Maglaja, koga zastupa Fehim Alić, advokat iz Maglaja, podnio je 14. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Pr 004319 10 Pžp od 20. avgusta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-09001954 od 16. aprila 2010. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Pr-09001954 od 16. aprila 2010. godine apelant kao okrivljeni je oglašen odgovornim da je prouzrokovao saobraćajnu nezgodu sa posljedicom materijalne štete na vozilima, čime je počinio prekršaj iz člana 39. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS), pa mu je na osnovu odedbe člana 236. st. 1. i 2. tačka 5. istog Zakona, te primjenom člana 10. Zakona o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP), izrečena novčana kazna u iznosu od 120,00 KM i određen jedan kazneni bod koji će po pravosnažnosti rješenja biti evidentiran u evidenciji vozača prema prebivalištu istog. Rješenjem je, također, određeno da je apelant dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM temeljem odredbe člana 199. Zakona o krivičnom postupku FBiH i člana 35. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 5/2000).

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant 1. oktobra 2009. godine, u 7:35 h u ulici „18 hrvatske brigade“ u Općini Tuzla, upravljao vozilom marke „Audi“, reg. broj 508-T-208, u vlasništvu Mehe Džanića, krećući se navedenom ulicom prema raskrsnici „Siporex“ desnom saobraćajnom trakom. Dalje je utvrđeno da apelant, prilikom kretanja, nije držao predmetno vozilo bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj udaljenosti od nje (trake) da, s obzirom na brzinu kretanja, uvjete saobraćaja, stanje i osobine puta, ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju gdje je tom prilikom došlo do kontakta prednje lijeve strane vozila, kojim je upravljao apelant, i prednjeg desnog bočnog dijela vozila marke „Opel kadet“ kojim je upravljala Julijana Vodnik, a koja se kretala lijevom saobraćajnom trakom u istom smjeru. Slijedom naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja. S tim u vezi, sud je istakao da nije prihvatio odbranu apelanta da mu je vozilo marke „Golf“, a koje se naglo uključivalo sa ulice Bukinjska na magistralnom putu, oduzelo pravo prvenstva prolaza te da je vozilo, kojim je upravljala Julijana Vodnik, bježeći da ne udari u navedeno vozilo, prešlo u njegov dio saobraćajne trake i ostvarilo kontakt sa apelantovim vozilom. Sud je ovakve navode apelanta ocijenio neutemeljenim, navodeći da se radi o isključivo apelantovim navodima, te da navedeno vozilo („Golf“) nije navedeno u zapisniku o saobraćajnoj nezgodi, skici lica mjesta nezgode, kao i da je i okrivljena Julijana Vodnik istakla da navedeno vozilo nije uopšte vidjela, a ni apelant nije predlagao izvođenje dokaza kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. Slijedom navedenog, sud je apelanta oglasio odgovornim za navedeni prekršaj te mu izrekao „skoro minimalnu novčanu kaznu“ iz dispozitiva rješenja, a koja je u granicama propisane novčane kazne za isti prekršaj (od 100,00 KM do 300,00 KM), smatrajući da će se i sa tako izrečenom novčanom kaznom moći postići svrha kažnjavanja te da će ista utjecati na apelanta da ne čini iste ili slične prekršaje. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, sud je konstatovao da je cijenio sve okolnosti iz člana 11. stav 3. ZOP-a, te da je određivanje jednog kaznenog boda sud obligatorno po ZOBS-u za prekršaj za koji je apelant oglašen odgovornim. Na kraju je navedeno da sud nije apelantu izrekao zaštitnu mjeru zarane upravljanja motornim vozilom, navodeći da ista nije obligatorno propisana za navedeni prekršaj, cijeneći pritom činjenice da apelant nije do sada kažnjavan, kao i da saobraćajnom nezgodom nije pričinjena veća materijalna šteta i da će svrha kažnjavanja biti postignuta i bez izricanja navedene zaštitne mjere. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 Pr 004319 10 Pžp od 20. avgusta 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda od 16. aprila 2010. godine. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije savjesno i slobodno cijenio izvedene dokaze. Dalje je navedeno da se neosnovano žalbom pobija prvostepena odluka zbog povrede materijalnog propisa o prekršaju, jer i Kantonalni sud nalazi da je radnja, zbog koje je apelant oglašen odgovornim, sadrži sva obilježja prekršaja iz člana 39. istog ZOBS-a, kažnjivo po članu 236. st. 1. i 2. tačka 5. istog Zakona. Također je navedeno da prvostepeni sud nije prekoračio ovlaštenja koja ima po zakonu u odluci o prekršajnoj sankciji, jer je prilikom donošenja iste uzeo u obzir sve okolnosti propisane odredbom člana 11. stav 3. ZOP-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja na osnovu odredbe člana

67. ZOP-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant je istakao da u predmetnom prekršajnom postupku nije dokazano izvan razumne sumnje da je on odgovoran za saobraćajnu nezgodu, odnosno da je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (…) Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, u smislu utvrđivanja apelantove odgovornosti za počinjeni prekršaj i dosljedno tome izricanje novčane kazne u skladu sa relevantnim odredbama ZOBS-a, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

10. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

11. S tim u vezi, Ustavni sud treba iskazati stav o primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje radi li se u konkretnom slučaju o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta.

12. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelantu izrečena prekršajna sankcija, novčana kazna u iznosu od 120,00 KM, zbog prekršaja iz člana 39. stav 2. ZOBS-a, nakon prekršajnog postupka koji je proveden prema odredbama ZOP-a. Ustavni sud treba utvrditi da li se konkretni prekršajni postupak smatra postupkom u kojem se odlučivalo o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta u okviru autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se svakom garantira da prilikom utvrđivanja (...) osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“ (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 245/10 od 13. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. Polazeći od do sada usvojene prakse (vidi, ibid., stav 18.), Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjena prva dva kriterijuma. Cijeneći treći kriterij, odnosno obim prekršene norme i svrhu sankcije, Ustavni sud smatra da novčana kazna koja je, u konkretnom slučaju, izrečena apelantu i koja je u fiksnom iznosu propisana za počinioce predmetnog prekršaja nema taj stepen strogosti da bi se moglo zaključiti da postupak u kojem je izrečena ima karakter «utvrđivanja krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, presuda od 21. februara 1994. godine). Na osnovu iznesenog, Ustavni sud, imajući u vidu da izrečena novčana kazna nema potrebni nivo «strogosti» u smislu kriterija Evropskog suda, zaključuje da u konkretnom slučaju predmetni postupak ne uživa garancije prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4429/10 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio