Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4432/10 (H. G. i M. G.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4432/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 4432/10, rješavajući apelaciju Hazima Grabovca i Mehdine Grabovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hazima Grabovca i Mehdine Grabovac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000723 od 13.
jula 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hazim Grabovac i Mehdina Grabovac (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Tuzle, koje zastupa Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnijeli su 13. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 09-000723 od 13. jula 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.2492/01 od 30. novembra 2007. godine raskinut je ugovor o doživotnom izdržavanju, zaključen 23. maja 1989. godine, ovjeren pred Osnovnim sudom u Tuzli pod brojem R-II-415/89 od 4. septembra 1989. godine, između Halila Šadića (u daljnjem tekstu: tužitelj), kao primaoca izdržavanja, i apelanata kao davaoca izdržavanja. Apelanti su obavezani da naknade tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.198,00 KM (stav 1. presude). Sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenih tužitelj je odbijen (stav 2. presude). Ukidaju se sve radnje provedene po eventualnom protivtužbenom zahtjevu, te se odbacuje kao nedopušten eventualni protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se tužitelj obaveže da, na ime naknade za izvršene obaveze po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, isplati apelantima kao tuženima iznos od 25.270,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. novembra 2005. godine, kao i da apelantima naknadi troškove postupka (stav 3. presude). Odbija se kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka (stav 4. presude).
3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je među strankama nesporno da je među njima zaključen ugovor o doživotnom izdržanju od 3. novembra 1988. godine, te da je 23. maja 1989. godine sačinjen i aneks ovom ugovoru. Dalje je navedeno da iz navedenog ugovora o izdržavanju proizlazi da su se apelanti kao davaoci izdržavanja obavezali da će tužitelju, kao primaocu izdržavanja, njegovoj supruzi Zlati i kćerci Fatimi davati izdržavanje kada oni po svojoj želji budu dolazili u Tuzlu da bi živjeli u stanu apelanata ili pružati životne usluge svake vrste kada se nalaze na imanju u Čeliću, posebno apelantica kao drugotužena koja će povremenim boravkom u Čeliću kod oca (tužitelja), majke i sestre Fatime istima pružati svakodnevne usluge po potrebi. Ujedno su se apelanti obavezali pomoći prilikom obrade poljoprivrednog imanja u Čeliću, po potrebi liječiti tužitelja, suprugu Zlatu i kćerku Fatimu a nakon njihove smrti ih sahraniti po vjerskim ili mjesnim običajima. Zatim je sud istakao da se odredbe ovog ugovora pod tačkom 5. odnose na uslove raskida ugovora ukoliko zajednički život stranaka postane nemoguć ili poremećenim odnosima se dovede u pitanje opstanak ugovora, dok je odredbom člana 7. ovog ugovora predviđena obaveza apelanata da preuzmu brigu oko kćerke primaoca izdržavanja i sestre drugotužene Fatime, koja je nesposobna je za privređivanje. Potom je sud utvrdio da je aneksom ugovora od 23. maja 1989. godine (ovjerenog 4. septembra 1989. godine) određeno da na snazi ostaju sve odredbe ranijeg ugovora o doživotnom izdržavanju, s tim što primalac izdržavanja apelantima ostavlja u naslijeđe parcele k.č. broj 1162/2 – „bašća“ voćnjak prve klase u površini od 2.819 m2 upisane u posjedovni list broj 627/01 k.o. Čelić. Također je utvrđeno da su apelanti ispunjavali svoje obaveze do maja 1992. godine, te da je od juna do novembra 1992. primalac izdržavanja (tužitelj) sa suprugom Zlatom i kćerkom Fatimom boravio u stanu apelanata u Tuzli kojeg su napustili u novembru 1992. godine, te da je njihovim dolaskom i boravkom u stanu apelanata, po ocjeni suda, ugovorena zajednica stanovanja u smislu odredbe člana 67. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je dalje konstatovao da su tužitelj, njegova supruga i nesposobna kćerka Fatima napustili stan apelanata nakon svađe i prvoapelantove prijetnje tužitelju i uslova da napusti njihov stan. S tim u vezi je sud zaključio da su tužitelj, njegova supruga i kćerka stan apelanata napustili zbog poremećenih odnosa. Imajući u naprijed utvrđene činjenice, kao i odredbu člana 123. stav 2. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON) kojom je propisano da svaka strana može od suda tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju kada ugovarači žive zajedno ukoliko se njihovi odnosi poremete toliko da zajednički život postane nepodnošljiv, sud je zaključio da su se ti uslovi stekli, te da stranke, u smislu odredbe člana 124. istog Zakona, nisu zbog promijenjenih okolnosti svoje odnose ponovo definirale. Kako je obaveza izdržavanja od strane apelanata izostala od novembra 1992. godine, sud je odlučio da samo dugogodišnje neizvršavanje ugovorenih obaveza ukazuje na činjenicu da su bili ispunjeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju još 1996. godine. Zatim je navedeno u obrazloženju da je tužitelj umro 24. februara 2001 godine, a kćerka Fatima (koja je bila nesposobna za privređivanje i samostalan život) 4. februara 2004 godine, dok je supruga tužitelja još uvijek živa. Pošto apelanti ni nakon smrti primaoca izdržavanja, čijoj sahrani nisu pristupili, nisu nastavili davati izdržavanje potpuno nesposobnoj kćerci tužitelja do njene smrti, sud je zaključio da je zbog toga osnovan zahtjev za raskid kako ugovora o doživotnom izdržavanju tako i aneksa istog, temeljem člana 123 st. 1. i 2. ZON-a. U odnosu na postavljeni protivtužbeni zahtjev apelanata od 28. novembra, sud je, imajući u vidu činjenicu da je tužitelj umro 24. februara 2001. godine, zaključio da je taj zahtjev podnijet protiv osobe koja, u smislu odredbe člana 295. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne može biti stranka u postupku, pa je slijedom toga ukinuo sve provedene radnje po protivtužbenom zahtjevu i isti odbacio. U tom smislu je sud istakao da okolnost da je tužitelj imao punomoćnika ne znači da se protiv istog mogla podnijeti protivtužba u vrijeme kada je tužitelj već umrla osoba.
4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08- 000237 od 16. januara 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 30. novembra 2007. godine. U obrazloženju je drugostepeni sud naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelanata da je prvostepeni sud morao odbiti postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, kojim je traženo raskidanje aneksa ugovora od 23. maja 1989. godine iz razloga što, po ocjeni Kantonalnog suda, aneks ugovora i ugovor o doživotnom izdržavanju od 3. novembra 1988. godine predstavljaju pravno jedinstvo, zbog čega je i neprihvatljiv prigovor apelanata da taj ugovor (aneks) ima samostalan karakter te da je ostao na snazi ugovor o doživotnom izdržavanju. Dalje, po ocjeni drugostepenog suda neosnovan žalbeni prigovor apelanata da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 8. ZPP-a prilikom ocjene provedenih dokaza. Također je neosnovan i prigovor apelanata iz žalbe da je prvostepeni sud imao nejednak stav prema parničnim strankama. U odnosu na žalbene navode apelanata koji su se ticali odluke prvostepenog suda, kojom je njihov protivtužbeni zahtjev odbačen, drugostepeni sud je istakao da su ti navodi neosnovani te da je u tom smislu pravilan stav prvostepenog suda. Naime, Kantonalni sud je istakao da je predmetna protivtužba podnesena protivno odredbi člana 291. stav 1. ZPP-a, koji se primijenjuje i na protivtužbu u smislu odredbe člana 74. stav 4. istog Zakona. Slijedom toga je i neosnovan navod apelanata da je prvostepeni sud bio dužan da ih pozove da otklone nedostatke iz protivtužbe, s obzirom da je ista podnesena protiv umrle osobe i radi se o nedostatku koji se ne može otkloniti. U tom smislu je drugostepeni sud konstatovao da je propust apelanata, a ne prvostepenog suda, što u protivtužbi nisu označili na strani tuženog nasljednike umrlog tužitelja, kao univerzalnih nasljednika iz naprijed navedenog ugovora u smislu odredbe člana 148. stav 2. ZOO-a. Zbog navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 226. ZPP-a.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000723 od 13. jula 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 16. januara 2009. godine. U obrazloženju revizione presude je navedeno da su, suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi, nakon brojnih provedenih dokaza, imali sasvim pouzdan osnov za donošenje pobijanih pravnih zaključaka, pri čemu su dati razlozi koje u potpunosti, kao pravilne i materijalno-pravnim propisima potkrijepljene, prihvata i Vrhovni sud pa, da se oni zbog opširnosti ne bi ponavljali, apelante upućuju na iste. U pogledu pravne naravi ugovora kojeg su stranke zaključile 23. maja 1989. godine, a koji je predmet utuženja u predmetnoj pravnoj stvari, Vrhovni sud je konstatovao da on po svom sadržaju predstavlja aneks ranijeg-osnovnog ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključenog između istih stranaka 3. novembra 1988. godine. Slijedom toga, revizioni sud je zaključio da je nespornim gašenjem osnovnog ugovora iz 1988. godine došlo do gašenja i aneksa istog ugovora (iz 1989. godine). Posebno su, po ocjeni Vrhovnog suda, bez osnova revizioni navodi koji se tiču navodnih povreda odredaba parničnog postupka, navodeći da temeljem odredbe člana 8. ZPP-a sud cijeni koje dokaze će uzeti kao dokazane temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Stoga, taj dio revizije, prema mišljenju Vrhovnog suda, predstavlja pobijanje činjeničnog stanja i pozivanje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje a to su razlozi koji se ne mogu iznositi u reviziji, odnosno, zbog kojih se revizija ne može izjaviti (odredba člana 240. stav. 2 ZPP-a). Bez osnova su, također, i revizioni prigovori u pogledu razloga za protivtužbeni zahtjev, nalazeći da su nižestepeni sudovi u potpunosti dali razloge zbog kojih nije moguće podnijeti protivtužbeni zahtjev protiv umrle osobe, pa elaboriranje apelanata o pravu stranaka iz člana 123. stav 3. ZON-a kao i pozivanje na prakse sudova iz okruženja ne utiče, po ocjeni revizionog suda, na pravilnost i zakonitost odluke. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude temeljem odredbe člana 248. ZPP-a.
6. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelanti su istakli da Vrhovni sud u svojoj odluci nije obrazložio navode revizije, te da je odlučio mimo postavljenog tužbenog zahtjeva sudeći u direktnoj suprotnosti sa odredom člana 2. stav 1. ZPP-a, odnosno ne odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u predmetnom postupku što za posljedicu ima i proizvoljnu primjenu odredbi člana 123. ZON-a. Na kraju su apelanti istakli da su redovni sudovi i Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenili odredbe ZPP-a i ZOO-a, zauzimajući stav da se, podnošenjem protivtužbe u konkretnom slučaju protiv tužitelja koji je umro, radi o novoj tužbi protiv osobe koja je umrla te da je to nedostatak koji se ne može otkloniti. Ovakvim stavom sudova, apelant je naveo da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja, odnosno njegove nasljednike kao univerzalne sukcesore. Slijedom navedenog, apelanti su predložili Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, te ukine osporenu odluku Vrhovnog suda i vrati tom sudu predmet da po hitnom postupku donese novu odluku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U odnosu na navode apelanata da je, u predmetnom postupku radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, prekršeno pravo na pravično suđenje i imovinu, zbog pogrešne primjene pozitivnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi, u konkretnom slučaju, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić