Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4450/10 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4450/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 4450/10, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000656 od 8. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000115 od 6. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-06-002340 od 21.
novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000656 od 8. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000115 od 6. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032- 0-P-06-002340 od 21. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-06-002340 od 21. novembra 2007. godine obavezan je Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (apelantov pravni prednik) da Zerinu Džambiću (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime naknade totalne štete u stambenom objektu-stanu, isplatiti iznos od 27.280,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 21. novembra 2007. godine pa do konačne isplate, kao naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.729,03 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu štete preko dosuđenog iznosa, kao i za zakonsku zateznu kamatu počev od 1. oktobra 2007. godine, tužitelj je odbijen.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je šteta na predmetnom stanu nastala uslijed izvođenja rudarskih radova od strane apelanta, te da je apelant, u smislu odredbi čl. 154. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odgovoran za nastalu štetu, s obzirom da je ista nastala od opasne djelatnosti kojom se apelant bavi, pa stoga u konkretnom slučaju odgovora za štetu i po principu objektivne odgovornosti. Imajući u vidu da je među strankama bio sporan uzrok oštećenja na predmetnom stanu tužitelja, sud je istakao da je u tom smislu proveo vještačenje po vještacima geološke i građevinske struke. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geološke struke Azre Avdić, sud je utvrdio da je apelant vršio eksploataciju II krovnog ugljenog sloja rudnika „Mramor“ na udaljenosti od 350 m od stana tužitelja uslijed čega je došlo do oštećenja na istom, te da najveći utjecaj na oštećenja imaju crpljenje vode iz bunara BD 24, BD 27 i BD 29. Dalje je navedeno da su navedeni bunari imali presudan utjecaj na slijeganje tla i nastanak oštećenja na objektu tužitelja, a posebno crpljenje vode iz bunara BD 24 i BD 27. Zatim je navedeno da je vještak građevinske struke Jakum Omerović u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su u predmetnom stanu manifestovane veće deformacije i pukotine na zidovima i temeljima, te da su sile koje su ih izazvale vanjskog, a ne unutrašnjeg porijekla. S tim u vezi, isti vještak je utvrdio da je na predmetnom stanu nastala totalna šteta i da sanacija istog nije opravdana. Nalazima i mišljenjima navedenih vještaka sud je poklonio vjeru, smatrajući da su dati od strane stručnih i kvalifikovanih lica. Prigovore apelanta, istaknute u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka geološke struke, sud je ocijenio neosnovanima, navodeći da oni nisu suštinske prirode i da nisu doveli u pitanje valjanost datog nalaza, a niti zaključak ovog vještaka o uzrocima nastale štete, tim prije što se vještak u svom nalazu detaljno izjasnio i u vezi sa stručnim mišljenjem izrađenim od strane Rudarskog instituta Tuzla, na koje se apelant pozivao. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000115 od 6. januara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 21. novembra 2007. godine. Presudom je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava obavezao apelanta na isplatu dosuđenog iznosa sa pripadajućom zateznom kamatom. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud imao, u nalazima i mišljenjima vještaka geološke i građevinske struke, dovoljno uporišta da su rudarski radovi apelanta uzrok oštećenja stana tužitelja. U tom smislu, Kantonalni sud je zaključio da u navedenim nalazima i mišljenjima nema nelogičnosti, nedosljednosti, proturječnosti i površnosti na koje je apelant isticao u žalbi, a koje bi dovele u osnovanu sumnju tačnost njihovih nalaza. Pravilno je, po ocjeni drugostepenog suda, Općinski sud ocijenio da ne može prihvatiti Stručno mišljenje Rudarskog instituta d.d. Tuzla od marta 2007. godine, prema kome na stanu tužitelja nisu primjećena nikakva konstruktivna oštećenja, što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, u suprotnosti sa utvrđenim oštećenjima od strane vještaka građevinske struke. Kako ne stoje razlozi žalbe, kao ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000656 od 8. juna 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 6. januara 2009. godine. U obrazloženju revizone presude je navedeno da je drugostepena presuda, kojom je potvrđena prvostepena presuda, pravilna i zakonita. Dalje je navedeno da se neosnovano apelant poziva na mišljenje vještaka činjenično ga analizirajući, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP-a). Također je, po ocjeni revizionog suda, neosnovan i prigovor apelanta da redovni sudovi nisu cijenili sve dokaze pojedinačno i u vezi, jer je takav prigovor paušalan pa ne utječe na rješenje predmetnog spora. Kako nema povreda materijalnog prava i parničnog postupka na koje revizioni sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 241. ZPP-a, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude na osnovu odredbe člana 248. navedenog Zakona.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant je istakao da su sudovi, prilikom donošenja svojih odluka, uzeli u obzir samo činjenice i dokaze koje je u svom stručnom izvještaju iznijeli vještaci geološke i građevinske struke, zanemarujući pritom sve dokaze i činjenice koje se nalaze u stručnom mišljenju Rudarskog instituta d.d. Tuzla. Slijedom navedenog, apelant smatra da sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili sve dokaze u smislu odredbe člana 8. ZPP-a, što je za posljedicu imalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo apelantov osnivač, koji je označen kao zavisno društvo (ZD), sa učešćem u kapitalu u iznosu od 100%, proizlazi da i apelant ima status javnog preduzeća i da je kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-1478/10 od 16. maja 2013. godine, stav 11). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu apelacione navode, u konkretnom slučaju ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešnu primjenu procesnog i s tim u vezi materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Također, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Dalje, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva pri čemu su razmotrili apelantove navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić