Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4451/10 (M. Đ.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4451/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 4451/10, rješavajući apelaciju Milorada Đokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Đokića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000033 09 Rev od 9. septembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Đokić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koga zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000033 09 Rev od 9. septembra 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-513/03 od 21. januara 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, zajedno sa ostalim tužiteljima, da sud utvrdi „da su oni suvlasnici sa po ¼ na gruntovnim parcelama k.č. br. 461/39, 461/40 i 461/42, koje odgovaraju katastarskim parcelama broj 229, površine 16899 m2, i broj 301/1, površine 15630 m2, te dio katastarske parcele broj 301/2, površine 3000 m2, sve bliže označeno na skici snimanja vještaka geometra Zorana Gajića od 11. oktobra 2005. godine, koja je sastavni dio ove presude, što je Gordana Dokić (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i predati u posjed tužiteljima navedene nekretnine, te im naknaditi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude“. Presudom su tužitelji obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.490,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da, iako su tužitelji upisani kao formalni suvlasnici navedenih gruntovnih parcela, to istovremeno ne znači da su oni i stvarni vlasnici istih. Naime, sud je utvrdio da su tužitelji prestali da budu posjednici spornih nekretnina još 1964. godine, koje su, uz odgovarajuću određenu novčanu naknadu, arondirane odlukama nadležne komisije za arondaciju (rješenja br. 03/II-536/1 i 03/II-536/2 od 13. jula 1964. godine, te 03/II-536/5 od 14. jula 1964. godine) u korist Zemljoradničke zadruge Bijeljina (kasnije PD „Semberija“), koja je posjedovala to zemljište do postupka njihovog vraćanja tuženoj 2000. godine, kao i da se tužena nalazi u posjedu predmetnih nekretnina. S tim u vezi je sud zaključio da je tužena stvarni vlasnik predmetnih nekretnina jer je vlasništvo stekla, shodno odredbi člana 20. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO), na osnovu odluke nadležnog organa (rješenja Komisije za vraćanje nepokretnosti Bijeljina broj 04-472-242/97 od 27. maja 1998. godine) i na osnovu što su tužitelji izgubili pravo svojine po osnovu održaja, shodno odredbi člana 28. st. 2. i 4. navedenog Zakona, pošto je prethodno zemljoradnička zadruga bila u nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina skoro 40 godina. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude, dok je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu odredbe čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 203 od 19. maja 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 21. januara 2006. godine. Presudom su tužitelji obavezani da tuženoj naknade troškove drugostepenog postupka u iznosu od 900,00 KM.

5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su predmetne nekretnine arondirane za potrebe Zemljoradničke zadruge Bijeljina jer su to potvrdili i brojni svjedoci i to svjedoci koje su sami tužitelji predložili, kao i da to proizlazi i iz samog rješenja o arondaciji od 13. jula 1964. godine. Irelevantno je, po ocjeni drugostepenog suda, da li su predmetne nekretnine arondirane od tužitelja ili od strane trećih lica u situaciji kada tužitelji nisu uspjeli dokazati da su oni stvarni vlasnici istih i da su bili u njihovom posjedu. U tom smislu je Okružni sud istakao da se ne može prihvatiti žalbeni prigovor tužitelja da im je bilo onemogućeno da raspravljaju time što im nije omogućeno da vještak geometar prvo izvrši identifikaciju gruntovnih parcela pa onda utvrdi koje katastarske parcele odgovaraju gruntovnim parcelama tužitelja, jer je prvostepeni sud na raspravi od 30. novembra 2005. godine naložio vještaku geometru da dopuni svoj nalaz u tom smislu i s tim u vezi je isti vještak na raspravi od 26. decembra 2006. godine izjavio da nema nikakvih izmjena u dodatnom nalazu. Iz navedenog, po ocjeni drugostepenog suda, slijedi da prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 227. ZPP-a. Dalje je navedeno da, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, prvstepeni sud nije ni bio dužan da u predmetnom postupku utvrđuje da li je tužiteljima isplaćena naknada za arondirane nekretnine, mada je utvrdio da im je rješenjima Komisije za arondaciju određena nakanda za iste. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da prilikom donošenja rješenja Komisije za vraćanje nepokretnosti od 27. maja 1998. godine nije sačinjen prijavni list ni skica snimanja, Okružni sud je konstatovao da je to tačno i da je to potvrdio i vještak geometar Zoran Gajić. Međutim, drugostepeni sud je zaključio da, ukoliko je i prilikom vraćanja oduzetih nekretnina načinjena neka greška, to tužitelji ne mogu tražiti da se ispravi u predmetnom postupku, nego eventualno kod organa uprave u upravnom postupku ili upravnom sporu, ili eventualno tražiti naknadu štete ukoliko su oštećeni a, također, u drugom postupku. Na kraju je navedeno da je tačno da se, prema odredbi člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama, vlasništvo stječe tek upisom u zemljišne knjige ili druge javne knjige, ali da su tužitelji izgubili to pravo jer im je predmetno zemljište arondirano i kao takvo je na osnovu same odluke državnog organa, u smislu odredbe člana 2. stav 2. ZOSPO-a, postalo društvena svojina i više nije bilo njihova svojina iako su oni bili formalno upisani u zemljišne knjige i imali tzv. „golu svojinu“, dok je stvarni vlasnik bila najprije Zemoljoradnička zadruga Bijeljina, a poslije nje PD „Semberija“ od koje je zemljište dodijeljeno tuženoj i njenoj braći. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 226. i 397. stav 1. ZPP-a.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000033 09 Rev od 9. septembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija tužitelja izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 19. maja 2009. godine.

7. U obrazloženju revizione presude je navedeno da nisu osnovani navodi revizije da u konkretnom slučaju nije izvršena identifikacija nekretnina po novom i starom operatu, odnosno da je izvršena identifikacija pogrešna, jer se ni u reviziji ne navode koje bi to druge parcele, osim onih iz nalaza, po starom operatu odgovarale spornim nekretninama. Dalje je navedeno da je nesporna činjenica da su tužitelji na spornim nekretninama uspisani kao suvlasnici sa po 1/24 dijela, ali da sama činjenica uknjižbe ne znači da je osoba koja je uknjižena kao vlasnik ili suvlasnik to doista i jeste. Na osnovu provedenog dokaznog psotupka, a posebice ocjene iskaza svjedoka, Vrhovni sud smatra da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je sporno zemljište od 1964. godine u posjedu Zemljoradničke zadruge Bijeljina, odnosno njenih pravnih sljednika, te da tužitelji nisu dokazali pravo vlasništva na nekretninama čiju predaju u posjed traže. S tim u vezi je pravilan zaključak drugostepenog suda da upis tužitelja kao suvlasnika predstavlja upis prava „gole svojine“, te da se oni ne nalaze u posjedu predmetnih nekretnina već 40 godina, računajući od izvršene arondacije pa do podizanja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, kao i da u tom periodu nisu ni obrađivali sporne nekretnine, niti su plaćali porez, odnosno druge dadžbine u vezi sa ovim nekretninama, nego su one bile u posjedu tadašnje zemljoradničke zadruge. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude primjenom odredbe člana 248. ZPP-a.

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant je istakao da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno utvrđene pravno relevantne činjenice u pogledu katastarskih parcela kojih je apelant suvlasnik te ko je posjedovao te parcele u periodu do 1996. godine, odnosno 2000. godine. Također, apelant je istakao da naše pravo ne poznaje stvarne i formalne vlasnike, kako su to zaključili sudovi, već samo postoje vlasnici ili nevlasnici nekretnina. Također, apelant je naveo da je nalaz vještaka geometra, dat na raspravi pred sudom 26. decembra 2005. godine, pogrešan i nepotpun u pogledu identifikacije spornog zemljišta. Na kraju apelant navodi i da je pogrešan zaključak sudova da, ukoliko je prilikom vraćanja predmetnih nekretnina tuženoj učinjena neka greška, da on, zajedno sa ostalim tužiteljima, ne može tražiti da se to ispravi u predmetnom postupku, već eventualno u upravnom postupku ili sporu, odnosno parničnom postupku radi naknade štete.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelacije da je u predmetnom parničnom postupku, radi utvrđenja svojine i predaje u posjed a koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 9. septembra 2010. godine, prekršeno apelantu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su i Vrhovni sud, u revizionom postupku, i nižestepeni sudovi, u redovnom postupku, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4451/10 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio