Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-608/11 (I.B. iz Banja Luke, T.B. iz Sokoca, S.N. iz Banja Luke, O.M. iz Pala, D.L. iz Banja Luke, S.K. iz Bileće, D.T. iz Sokoca, S.G. iz Sokoca, M.P. iz Sokoca i drugi)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-608/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 608/11, rješavajući apelacije I.B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije I.B., T.B., S.N., O.M., D.L., S.K., D.T., S.G., M.P., Z.K., N.K., J.K., Ž.D., M.V., V.V. i S.B. podnesene protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 100941 10 Gz od 18. novembra 2010. godine, broj 71 0 I 107038 11 Gž od 8. jula 2011. godine, broj 71 0 I 099 398 11 Gž od 10. juna 2011. godine, broj 71 0 I 105897 11 Gž od 18. maja 2011. godine, broj 71 0 I 098848 11 Gž od 15. juna 2011. godine, broj 71 0 I 102309 11 Gž od 31. maja 2011. godine, broj 71 0 I 105941 11 Gž od 31.

maja 2011. godine, broj 71 0 I 098815 11 Gž od 10. juna 2011.

godine, broj 71 0 I 102873 11 Gž od 30. juna 2011. godine, broj 71 0 I 106583 11 Gž od 17. juna 2011. godine, broj 71 0 I 106848 11 Gž od 10. juna 2011. godine, broj 71 0 I 103149 11 Gž od 17. juna 2011.

godine, broj 71 0 I 107044 11 Gž od 27. aprila 2011. godine, broj 71 0 I 102374 11 Gž od 29. juna 2011. godine, broj 71 0 I 098779 11 Gž od 7. jula 2011. godine i broj 71 0 I 099392 11 Gž od 15. juna 2011.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. I.B. iz Banja Luke, T.B. iz Sokoca, S.N. iz Banja Luke, O.M. iz Pala, D.L. iz Banja Luke, S.K. iz Bileće, D.T. iz Sokoca, S.G. iz Sokoca, M.P. iz Sokoca, Z.K. iz Sokoca, N.K. iz Sokoca, J.K. iz Sokoca, Ž.D. iz Sokoca, M.V. iz Sokoca, V.V. iz Sokoca i S.B. iz Sokoca (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnijeli su u periodu od 8. februara do 10. septembra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 608/11, AP 3640/11, AP 3641/11, AP 3642/11, AP 3643/11, AP 3644/11, AP 3645/11, AP 3646/11, AP 3647/11, AP 3648/11, AP 3649/11, AP 3650/11, AP 3651/11, AP 3652/11, AP 3653/11 i AP 3654/11. Dakle, ukupno je podneseno 16 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 608/11.

3. Odlučujući o prijedlozima apelanata za dozvolu izvršenja protiv Republike Srpske, Vlada Republike Srpske, Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate novčanih potraživanja, Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio rješenja broj 71 0 I 100941 10 I od 22. oktobra 2010. godine, broj 71 0 I 107038 10 I od 17. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 099398 10 I od 14. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 105897 10 I od 21. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 098848 10 I od 14. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 102309 10 I od 17. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 105941 10 I od 20. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 98815 10 I od 14. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 102873 10 I od 27. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 106583 10 I od 14. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 106848 10 I od 24. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 103149 10 I od 21. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 107044 10 I od 13. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 102374 10 I od 16. decembra 2010. godine, broj 71 0 I 098779 10 I od 26. aprila 2011. godine i broj 71 0 I 099392 10 I od 14. decembra 2010. godine, kojima se oglasio apsolutno nenadležnim i odbacio prijedloge apelanata za izvršenje u predmetnim izvršnim postupcima.

4. U obrazloženjima rješenja Osnovni sud je, između ostalog, istakao da iz stanja predmetnih spisa proizlazi da su apelanti podnijeli prijedloge za dozvolu izvršenja protiv izvršenika, radi naplate novčanih potraživanja na osnovu rješenja Vojnih pošta iz 2000. i 2001. godine, kojim rješenjima je apelantima priznato pravo na borački dodatak u određenoj visini postotka od iznosa prosječne mjesečne neto plate zaposlenih u privredi Republike Srpske, prema posljednjem izdatom saopćenju Republičkog zavoda za statistiku, pomnožen koeficijentom 1,35 od 1. novembra 2000. godine, za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u obrazloženjima rješenja, s tim što će obračun i isplatu tog dodatka, uz zaradu ostvarenu po osnovu radnog odnosa vršiti VRC Banja Luka, na teret budžeta Republike Srpske. Nadalje, prvostepeni sud je konstatovao da je odlučujući o navedenim prijedlozima donio osporena rješenja na osnovu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10; u daljnjem tekstu: ZIP) i Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 46/04, 53/04 i 20/07)-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik RS» broj 55/07), uz obrazloženje da rješenja kojima je priznato pravo na borački dodatak po odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik RS“ broj 35/99) izvršava organ uprave koji je nadležan da rješava u prvom stepenu, zbog čega je sud apsolutno nenadležan za izvršenje tih rješenja.

5. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepenih rješenja, Okružni sud je donio osporena rješenja navedena u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepena rješenja.

6. Okružni sud je u obrazloženjima rješenja, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a, pravilno označio da se žalba protiv prvostepenih rješenja može izjaviti u roku od osam dana od dana prijema tih rješenja. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 22. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca reguliše borački dodatak kao pravo na dodatak uz zaradu ostvarenu po osnovu radnog odnosa, odnosno dodatak uz naknadu koju zaposleni borac ostvaruje po propisima o radnim odnosima i penzijsko-invalidskom i zdravstvenom osiguranju, dok je stavom 2. iste zakonske odredbe propisan način utvrđivanja visine boračkog dodatka. Isto tako, konstatovano je da je o navedenom pravu u prvom stepenu rješavalo preduzeće, ustanova ili drugi poslodavac kod kojeg je korisnik u radnom odnosu, odnosno isplatilac naknade iz člana 23. tog zakona, kako je to bilo propisano članom 103. navedenog zakona. Također, drugostepeni sud je istakao da su se prema odredbama člana 121. st. 1., 2., 3. i 4. tog zakona navedena rješenja, kojima je priznato pravo na borački dodatak, izvršavala po službenoj dužnosti, od strane organa uprave nadležnog za rješavanje u prvom stepenu, koji je vodio i evidenciju o korisnicima i izvršnim ispravama po tom zakonu, dok je visinu boračkog dodatka određivalo i isplaćivalo preduzeće, odnosno drugo pravno i fizičko lice kod koga je borac zaposlen na teret sredstava budžeta Republike Srpske, koje je također dužno nadležnom organu dostaviti podatke o visini primanja i druge podatke potrebne za rješavanje o pravu na borački dodatak. Shodno navedenom, konstatovano je da proizlazi da je po ranije važećem zakonu ta rješenja, kojima je priznato pravo na borački dodatak u mjesečnim iznosima, izvršavao organ uprave.

7. Drugostepeni sud je naveo da Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske, drugačije određuje borački dodatak. Naime, odredbom člana 33. st. 1. i 2. tog zakona je propisano da je borački dodatak godišnje novčano primanje koje borci iz člana 2. st. 1. i 2. navedenog zakona ostvaruju po osnovu angažovanja u ratu u zoni borbenih dejstava, dok će se postupak, uslovi i prioriteti za ostvarivanje prava na borački dodatak regulisati posebnim propisima Vlade Republike Srpske. Nadalje, istaknuto je da odredba člana 83. tog zakona propisuje da o statusu i pravima po tom zakonu rješavaju općinski, odnosno gradski organi uprave nadležni za poslove boračko-invalidske zaštite, dok je odredbama čl. 104. i 105. istog zakona propisano da se u postupku za ostvarivanje prava po tom zakonu primjenujuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku, ako tim zakonom nije drugačije određeno, odnosno da se rješenja kojima je priznato pravo na mjesečna i druga primanja (u koja druga primanja potpada i borački dodatak kao godišnje primanje) po tom zakonu, izvršavaju po službenoj dužnosti, a koja rješenja izvršava općinski organ uprave nadležan u prvom stepenu. Okružni sud je konstatovao da iz navedenog proizlazi da se u konkretnim slučajevima radi o dva suštinski ista pravna instituta, za čije je izvršenje bio i ostao nadležan prvostepeni općinski organ, zbog čega nema mjesta pozivanju na postojanje povrede odredbe člana 110. stav 1. Ustava Republike Srpske, kao i da, iz istih razloga, nije prihvatljiva žalbena tvrdnja da nema mjesta primjeni člana 83. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske.

8. Nadalje, istaknuto je da su predmetni prijedlozi za izvršenje podneseni na temelju odluka koje su donesene u upravnim postupcima u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o vojsci („Službeni glasnik RS“ broj 31/96) i kojima je apelantima priznato pravo na borački dodatak po odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca u mjesečnim novčanim iznosima. U vezi s tim, navedeno je da je prema odredbi člana 23. stav 1. ZIP izvršna isprava, između ostalog, izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno, te da, prema tome, proizlazi da se posebnim zakonom može propisati da odluke donesene u upravnom postupku, koje glase na novčano potraživanje, izvršava organ koji je tu odluku donio ili drugi organ uprave bilo po pravilima administrativnog, bilo po pravilima sudskog izvršenja, kako je to propisano članom 261. Zakona o općem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10). Isto tako, konstatovano je da je odredbom člana 126. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske propisano da će općinski odnosno gradski organi uprave nadležni za boračko-invalidsku zaštitu donijeti po službenoj dužnosti do 31. decembra 2007. godine rješenja o prevođenju u skladu sa tim zakonom (stav 1.), zatim da prevođenju podliježu sva rješenja kojima je priznato pravo i status na mjesečno primanje (stav 2.), kao i da će u postupku prevođenja prvostepeni organ ukinuti ili izmijeniti rješenje iz stava 2. tog člana ukoliko je status odnosno pravo priznato suprotno propisima na osnovu kojih je rješenje doneseno (stav 3.). Također, sud je naveo da su prema odredbi člana 132. stav 2. tog zakona organi, koji su donijeli rješenje o pravima na borački dodatak u skladu sa ranijim rješenjem, dužni da ta rješenja usklade sa tada važećim zakonom.

9. Okružni sud je istakao da je u skladu sa navedenim donesena Uredba o boračkom dodatku (Službeni glasnik RS“ br. 45/07 i 73/08), koja propisuje postupak, uslove i kriterije za ostvarivanje prava na borački dodatak, te da proizlazi da stupanjem na snagu tada važećeg zakona, ranija rješenja kojima je priznato pravo na borački dodatak podliježu obaveznom prevođenju, a u kojem postupku se ranija rješenja zamjenjuju novim i na navedeni način ranija rješenja prestaju da proizvode pravna dejstva. Isto tako, drugostepeni sud je konstatovao da bez obzira na različite karaktere i postupak ostvarivanja tog prava u upravnom postupku po ranijem i tada važećem zakonu, proizlazi da je tim zakonima, kao posebnim zakonima – lex specialis propisano da se odluke kojima je utvrđeno navedeno pravo na borački dodatak izvršavaju od strane upravnog organa po pravilima administrativnog izvršenja, u skladu sa odredbama čl. 260. stav 1. i 261. Zakona o općem upravnom postupku. Konačno, Okružni sud je konstatovao da iz navedenog proizlazi da sud nije nadležan za sprovođenje izvršenja u konkretnim slučajevima i da se prvostepeni sud pravilno, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, te primjenom odredbe člana 16. st. 1. i 2. ZPP-a, oglasio apsolutno nenadležnim, iz kog razloga je žalbe apelanata valjalo odbiti i osporena rješenja temeljem odredbe člana 235. stav 2. ZPP-a u vezi sa odredbom člana 21. stav 1. ZIP-a, potvrditi.

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, detaljno obrazlažu hronološki tok postupaka i iscrpno analiziraju činjenično stanje utvrđeno u predmetnim postupcima, dajući svoje viđenje istog. U vezi s tim, apelanti ukazuju na razliku između dva pravna instituta, koja su redovni sudovi poistovijetili, čime su učinili flagrantnu povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Također, apelanti citiraju relevantne zakonske i podzakonske odredbe, tvrdeći da su sudovi retroaktivno primijenili zakon, čime su povrijedili Ustav Republike Srpske. Zatim, apelanti ističu da je država propustila da uskladi rješenja o boračkom dodatku sa odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske, a pored toga i postupanjem nižestepenih sudova potpuno onemogućila apelante da ostvare svoje pravosnažnom, izvršnom i konačnom odlukom zajamčeno pravo, uz rizik nastupanja zastarjelosti potraživanja, tako da se u konkretnim slučajevima radi o propustu javnih vlasti. Isto tako, apelanti ukazuju na to da im je prvostepeni sud ograničio pravo na pravično suđenje jer je rok koji im je ostavljen za izjavljivanje pravnog lijeka bio sudski, a ne zakonski, iako je zakonski rok u takvim procesnim situacijama poznat, te da je suština te povrede u tome da zakon obavezuje i svog donositelja, a samo po sebi i sudove koji primjenjuju zakon. Konačno, apelanti predlažu da Ustavni sud ustanovi povredu navedenih prava apelanata, ukine osporena rješenja drugostepenog suda i naloži ponovno odlučivanje po žalbama apelanata.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-608/11 (I.B. iz Banja Luke, T.B. iz… | Sudska praksa | Aktio