Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-755/10 (M. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-755/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 755/10, rješavajući apelaciju Miloša Kosjerine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Kosjerine podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 043238 12 Gž od 25. septembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 043238 02 P od 27. oktobra 2011.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Kosjerina, privremeno nastanjen u Beogradu (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. februara 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio u Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem P-369/02. Apelant je dopunio apelaciju 23. avgusta i 11. oktobra 2010. godine te 23. aprila 2012. godine. Dopunom apelacije od 31. oktobra 2012. godine, apelant je osporio Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnejm tekstu:Kantonalni sud) broj 58 0 P 043238 12 Gž od 25. septembra 2012. godine i Rješenje Općinskog suda broj 07 58 P 043238 02 P od 27. oktobra 2011. godine.
2. Apelant je 24. juna 2002. godine, Općinskom sudu podnio tužbu protiv Esada Marića iz Mostara i Općine Stari Grad Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi). Općinski sud je 26. septembra 2003. godine donio Presudu broj P. 369/02, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da uklone objekat u izgradnji koji bespravno gradi prvotuženi a kojim je „onemogućio pristup apelantovoj kući i zaklonio pogled i svjetlost“. Općinski sud je također odlučio da će o alternativnom tužbenom zahtjevu apelanta „da mu tuženi solidarno isplate iznos od 100.000,00 KM na ime naknade štete, sa kamatama i troškovima postupka“ eventualno odlučiti, nakon pravomoćnosti odluke o prvopostavljenom tužbenom zahtjevu (stav II izreke) .
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je 2. decembra 2004. godine, donio Presudu broj Gž.541/04, kojom je prvostepenu presudu ukinuo i apelantovu tužbu odbacio zbog nenadležnosti u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za uklanjanje bespravno izgrađenog objekta i predaju u posjed zemljišta na kome je započeta gradnja (budući da je to nadležnost općinskih organa uprave), a u odnosu na stav II osporene presude, predmet je vraćen Općinskom sudu radi eventualnog odlučivanja o osnovanosti alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva.
4. Protiv drugostepene presude u dijelu kojim je prvostepena presuda ukinuta i tužba odbačena, apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) odbio Presudom broj Rev-407/05 od 20. jula 2006. godine.
5. Nakon toga, apelant je 23. januara 2008. godine, obavijestio Općinski sud da je promijenio adresu te da se privremeno nalazi u Beogradu, ulica Partizanska 29/69a. Podneskom od 28. maja 2008. godine, apelant je urgirao kod Kantonalnog suda da mu se dostavi odluka Vrhovnog suda broj Rev-407/05. Općinski sud je u dva navrata, 16. oktobra 2008. godine i 17. marta 2009. godine, slao apelantu (na adresu koju je apelant prethodno dostavio) kopiju Presude Vrhovnog suda broj Rev.407/05 te Rješenje kojim ga poziva da odredi punomoćnika za prijem pismena u BiH, budući se nalazi u inozemstvu. Međutim, u oba navrata pošiljke su se vratile Općinskom sudu, sa napomenom „neuredna dostava“ i „nepoznat“ na adresi. Slijedom toga, Općinski sud je u dva navrata izvršio dostavu navedenih pismena, objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda.
6. Apelant je potom 27. avgusta 2010. godine, obavijestio sud da je ponovno promijenio adresu u Beogradu, nakon čega mu je Općinski sud, 14. septembra 2010. godine, ponovno otpremio kopiju Presude Vrhovnog suda broj Rev-407/05 od 20. jula 2006. godine, koju je apelant primio 27. septembra 2010. godine. Nakon toga, Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 16. decembar 2010. godine, o čemu su apelant i tuženi uredno obaviješteni. Međutim, apelant je podneskom od 15. decembra 2010. godine, obavijestio sud da nije u mogućnosti prisustvovati ročištu te da je podnio prijedlog za delegaciju Općinskog i Kantonalnog suda, zbog čega je Općinski sud odgodio pripremno ročište za 28. januar 201l. godine, koje je opozvao rješenjem od 11. januara 201l. godine, dok Vrhovni sud ne donese odluku o prijedlogu apelanta.
7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Gr-11-000011 od 22.
februara 2011. godine odbio prijedlog apelanta za delegaciju suda, smatrajući da ne postoje razlozi predviđeni odredbom člana 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za određivanje drugog stvarno nadležnog suda van područja HNK-a. Ustavni sud konstatuje da iz dopisa koji je Vrhovni sud dostavio Općinskom sud 6. jula 2011. godine, proizilazi da je taj sud predmetnu odluku „dostavio punomoćniku [apelanta] putem oglasne table suda 22. juna 2011. godine.
8. Nakon odluke Vrhovnog suda kojim je odbijen prijedlog apelanta za delegaciju suda, Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 4. oktobar 2011. godine o čemu su apelant i tuženi uredno obaviješteni. Međutim, apelant je 28. septembra 2011. godine dostavio sudu dva podneska, od čega je u prvom naveo da ostaje kod svog prijedloga od 10. decembra 2010. godine (za delegaciju sudova) navodeći da nije dobio odluku po svom zahtjevu, te da traži da mu se dostavi na adresu iz spisa, a u drugom je predložio i dostavio „ponudu za sudsko poravnanje“, u kojoj je naveo da predlaže da mu tuženi isplate 140.000,00 Eura, radi „okončanja predmetne parnice“. Budući da je apelant, kao tužitelj, predložio tuženim sudsku nagodbu, Općinski sud je na pripremnom ročištu od 4. oktobra 2011. godine (bez prisustva uredno obaviještenog apelanta) tuženim uručio apelantovu ponudu te je radi izjašnjenja tuženih ročište odgodio za 24. oktobar 2011. godine, o čemu je apelanta obavijestio.
9. Međutim, apelant je ponovno podneskom (putem fax-a), primljenim u Općinskom sudu 19. oktobra 2011. godine, tražio odgodu pripremno ročište zakazanog za 24. oktobra 201l. godine navodeći da nije odlučeno o zahtjevu za delegaciju suda. Općinski sud je na tom ročištu donio Rješenje broj 07 58 P 043238 02 P od 27. oktobra 2011. godine kojim se tužba smatra povučenom. navodeći da je odluku donio na osnovu člana 84. stav 1. ZPP-a, iz razloga što na zakazano ročište nije pristupio uredno obaviješteni apelant, te da u podnesku od 19. oktobra nije naveo opravdane razloge za nedolazak na ročište, a ni tuženi nisu zahtijevali njegovo održavanje.
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 P 043238 12 Gž od 25.
septembra 2012. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje kojim je utvrđeno da se tužba smatra povučenom navodeći nisu opravdani razlozi zbog kojih je apelant tražio odgodu ročišta jer je iz spisa vidljivo da je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-407/05 od 20. jula 2006. godine dostavljena apelantu 27. septembra 2010. godine, a da je Vrhovni sud Rješenjem broj 070-0-Gr-l 1-000011 od 22. februara 2011. godine, koje je dostavljeno punomoćniku apelanta putem oglasne ploče suda 22. juna 2011. godine, odlučio da se prijedlog za delegaciju suda odbija, .
11. Apelant navodi da je u predmetnom postupku izložen “nehumanom i ponižavajućem postupku“, da mu je prekršeno „pravo na ličnu slobodu i slobodu kretanja, pravo na dom i imovinu i pravo na pravičan postupak“. Apelant se nije pozvao na relevantne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz ovakvih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.b), d), e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 3., 5, 6. i 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Prije svega, apelant ističe da mu sud nije dostavio presudu Vrhovnog suda broj Rev-407/05 „niti hoće da riješi predmetni spor“. Stoga, moli Ustavni sud da donese „monitornu presudu i riješi predmet star skoro deset godina“. U dopuni apelacije od 23. aprila 2012. godine, apelant je istakao da je njegov predmet promijenio troje sudaca zbog čega smatra da mu je „onemogućeno nepristrasno suđenje“. Ponavlja da je tužbu podnio 2002. i da je sud trebao da „pod hitno oslobodi prilaz kući i nesmetano korištenje“. Nakon toga, apelant se u dopuni od 31. oktobra 2012. godine, žali da je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj 58 0 P 043238 12 Gž od 25. septembra 2012. godine, pogrešno „utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio zakon“.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;
Dopustivost prima facie
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelant tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tome da je postupak traje neopravdano dugo. Međutim, Ustavni sud, s tim u vezi, ima u vidu da je prvostepeni sud u početnoj fazi postupka promtno rješavao o apelantovom tužbenom zahtjevu. Nadalje, u daljnjoj fazi postupka, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud susretao sa objektivnim preprekama za vođenje postupka u vidu nemogućnosti dostave odluka i ostalih pismena apelantu te, između ostalog i zbog njegovog ne obavještavanja o svim promjenama adrese stanovanja, te kako to proizilazi iz predmetnog spisa i zbog dostavljanja adrese sa koje su se sudska pismena vraćala (a koja okolnost objektivno sama po sebi predstavlja okolnost koja doprinosi dužini postupka). Ustavni sud također zapaža da je, nakon apelantovog dostavljanja adrese, Općinski sud ponovno odmah predmet uzeo u rad, ali i da isti, ponovno zbog apelantovog prijedloga za delegaciju suda te potom za sudsko poravnanje nije mogao okončati. Imajući u vidu navedeno i okolnost da je sud kontinuirano poduzimao radnje iz svoje nadležnosti te okolnost da je upravo apelant svojim ponašanjem u pretežnom dijelu doprinio dužini predmetnog postupka Ustavni sud zaključuje da su ovi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na osporena rješenja Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, zbog toga što je sa predmetnim spisom bilo zaduženo troje sudaca. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant, osim puke konstatacije o broju sudaca koji su radili na predmetnom spisu, nije ponudio niti jedan razlog ili argument iz kojeg bi ukazivao da je bilo pristrasnosti u predmetnom spisu niti takvo kršenje proizlazi iz stanja spisa. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Nadalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama o kršenju prava da ne bude izložen “nehumanom i ponižavajućem postupku“, zatim navoda da mu je prekršeno „pravo na ličnu slobodu i slobodu kretanja te pravo na dom i imovinu“, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je kršenje pravā na koje se apelant pozvao moguće, jer s obzirom na sadržinu i domet tih pravā proizilazi da se o tim pravima ni na koji način nije odlučivalo u konkretnom slučaju, niti se navedena prava mogu uopće dovesti u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava da ne bude izložen “nehumanom i ponižavajućem postupku“, da mu je prekršeno „pravo na ličnu slobodu i slobodu kretanja, pravo na dom i imovinu“ iz čl. II/3.b), d),f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, što odgovara pravima iz čl. 3., 5. i 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2.. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić