Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-842/10 (I. P.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-842/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 842/10, rješavajući apelaciju Ines Pavlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ines Pavlović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 043197 09 Rev od 8. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 043197 08 Gž od 10. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 043 197 04 od 4. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ines Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnijela je 5. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 043197 09 Rev od 8. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 043197 08 Gž od 10. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 043 197 04 od 4. decembra 2008. godine.

2. Postupajući u ponovljenom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 043 197 04 od 4. decembra 2008. godine kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se HNK

- Ministarstvo unutrašnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da joj na ime plaća za vremenski period od 25. juna 2001. godine do 14. juna 2004. godine isplati iznos od 14.619,15 KM. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica 25. juna 2004. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate plaća za vremenski period od 25. juna 2001. godine do 14. juna 2004. godine u ukupnom iznosu od 14.619,15 KM. Također, Općinski sud je istakao da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantica bila uposlenik tuženog od 1. aprila 1994. godine do 1. februara 1997. godine, kada joj je prestao radni odnos. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-199/98 od 14. februara 2001. godine naloženo tuženom da apelanticu rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, kao i da joj na ime neisplaćenih plaća za vremenski period od 1. avgusta 1997. godine do 31. decembra 2000. godine isplati iznos od 11.036,60 KM. Također, Općinski sud je obrazložio da je u odnosu na apelantičin predmetni tužbeni zahtjev proveo dokaze i to uvidom u potvrdu Zavoda PIO broj 10918 od 9. oktobra 2001. godine, te utvrdio da je apelantica od 1. juna 2001. godine stekla svojstvo osiguranika kod drugog poslodavca („Batis“ d.o.o. Mostar). Pored toga, Općinski sud je naveo da je uvidom u potvrdu Zavoda PIO od 14. januara 2005. godine utvrdio da nije upisan podatak o prestanku rada apelantice kod poslodavca „Batis“ d.o.o. Mostar. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantica 1. juna 2001. godine zasnovala radni odnos kod „Batis“ d.o.o. Mostar, te da joj tim danom prestaje radni odnos kod tuženika kao dotadašnjeg poslodavca, kao i sva njena buduća prava u vezi s radom kod tuženika. Stoga, Općinski sud je zaključio da apelantica nije, u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, zbog čega je njen tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 043197 08 Gž od 10. juna 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud savjesno i temeljito ocijenio sve provedene dokaze u skladu sa članom 8. ZPP, te da je na temelju takve ocjene dokaza donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud uvidom u potvrdu Zavoda PIO od 9. oktobra 2001. godine utvrdio da se apelantica od 1. juna 2001. godine nalazi u bazi podataka matične evidencije aktivnih osiguranika Zavoda PIO kod „Batis“ d.o.o. Mostar, dok je na osnovu potvrde Zavoda PIO od 14. januara 2005. godine nesporno utvrđeno da apelantici nije prestao radni odnos kod poslodavca „Batis“ d.o.o. Mostar. Dakle, kako je istakao Kantonalni sud, nije sporno da je apelantica 1. juna 2001. godine prijavljena na osiguranje kod drugog poslodavca, čime je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantica od 1. juna 2001. godine stekla svojstvo osiguranika kod drugog poslodavca, te da od navedenog datuma nije u radnom odnosu kod tuženika. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud dao potpune i pravilne razloge, potvrđujući pri tom pravilnost i zakonitost presude Općinskog suda.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 043197 09 Rev od 8. decembra 2009. godine apelantičinu reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da, suprotno revizionim navodima apelantice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, taj sud smatra da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelantica prestala raditi kod tuženika 1. juna 2001. godine, jer je na osnovu potvrde Zavoda PIO od 9. oktobra 2001. godine nesumnjivo utvrđeno da je navedenog datuma zasnovala radni odnos kod firme „Batis“ d.o.o. Mostar. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 7. Zakona o matičnoj evidenciji i osiguranicima i uživaocima prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja („Službeni list RBiH“ br. 34/97, 68/88, 2/92, 13/94, u daljnjem tekstu: Zakon o matičnoj evidenciji) kojim je propisano da se podaci u matičnu evidenciju unose na osnovu prijave koju podnose osiguranici, te odredbu člana 18. tog zakona kojom je propisano da se podaci o penzijskom stažu osiguranika unose u prijavu na osnovu podataka iz radne knjižice. Također je naveo da je odredbom člana 32. istog zakona propisano da se prijava osiguranja, kao i odjava osiguranja podnosi u roku od osam dana od dana stupanja radnika na rad, odnosno od dana prestanka rada radnika, kao i da se prijave promjene podataka o stažu osiguranja podnose u roku od osam dana od dana utvrđenih promjena dostavljenih podataka. Vrhovni sud je dalje ukazao da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelantica od 1. juna 2001. godine evidentirana u bazi podataka matične evidencije aktivnih osiguranika Zavoda PIO m-2 kod „Batis“ d.o.o. Mostar, te da je u obrascu Zavoda PIO M-2 (prijava-odjava) prijavljena kao osiguranik firme „Batis“ d.o.o. Mostar od 1. juna 2001. godine, dok u matičnoj evidenciji nije upisan prestanak rada apelantice kod poslodavca „Batis“ d.o.o. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se dan (1. juni 2001. godine) kada je izvršena prijava apelantice Zavodu PIO vodi kao dan zasnivanja radnog odnosa apelantice kod novog poslodavca („Batis“ d.o.o Mostar), te da je od tada prestalo svako buduće pravo apelantice na potraživanje po osnovu rada od tuženog, pa i pravo na predmetno potraživanje – naknadu plaća od 25. juna 2001. godine do 14. juna 2004. godine. Također, Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiva i po mišljenju tog suda paušalna tvrdnja apelantice da se radilo o fiktivnoj prijavi (1. juni 2001. godine) Zavodu PIO, jer je, kako je sud naveo, apelantica mogla potvrdu broj 1018/2001 od 9. oktobra 2001. godine, u smislu odredbe člana 132. stav 3. ZPP, osporavati kao javnu ispravu i dokazivati da je isprava nepravilno sastavljena, a što nije učinila.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) i člana II/ 4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na pravično suđenje, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je 1. juna 2001. godine zasnovala radni odnos kod „Batis“ d.o.o. Mostar jer je „vodila sudski postupak protiv tuženog i pravosnažnom presudom vraćena je u radni odnos kod tuženog“, te u predmetnom postupku potražuje „neisplaćene plaće od nezakonitog prestanka radnog odnosa i povratka na posao“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o matičnoj evidenciji i ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelantica, također, navodi da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminirana, nije ponudila nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud i apelantičine navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije smatra također (prima facie), neosnovanim.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-842/10 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio