Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-859/10 (I. S.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Doživotno izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-859/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 859/10, rješavajući apelaciju Ismete Sabljaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismete Sabljaković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž- 1201/05 od 21. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-363/04 od 22. avgusta 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismeta Sabljaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1201/05 od 21. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-363/04 od 22. avgusta 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-363/04 od 22. avgusta 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskine Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen pred Osnovnim sudom u Velikoj Kladuši 3. novembra 2000. godine pod brojem Ov 488/00 (u daljnjem tekstu: Ugovor) između Hasana Rahmanovića kao primaoca izdržavanja (u daljnjem tekstu: apelantičin prednik) i Fatime Rahmanović (u daljnjem tekstu: tužena) kao davaoca izdržavanja. Apelantica je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je nesporno da su apelantičin prednik i tužena zaključili sporni ugovor kojim apelantičin prednik ostavlja tuženoj kao svojoj supruzi, nakon njegove smrti, nekretnine bliže opisane u obrazloženju presude. Istim ugovorom tužena se obavezala da će izdržavati apelantičinog prednika na način kako je bliže navedeno u obrazloženju presude, te da će ga nakon njegove smrti sahraniti po vjerskim i mjesnim običajima. Dalje, sud je utvrdio da je apelantičin prednik umro 7. juna 2004. godine, te da je prije smrti tužena živjela s njim u bračnoj zajednici više od 40 godina. Općinski sud je, također, utvrdio da apelantica nije 20 godina kontaktirala sa prednikom kao svojim ocem, te da ni nakon njegove smrti nije bila na njegovoj dženazi. Dalje, Općinski sud je istakao da je u predmetnom postupku bila sporna činjenica da li je apelantičin prednik bio uračunljiv prilikom zaključivanja spornog ugovora na koju okolnost su provedeni dokazi, i to saslušanjem vještaka, dr. Evrese Okanović u svojstvu svjedoka, kao i saslušanjem Raseme Miljković i Mirhete Mehić u svojstvu svjedoka. Naime, Općinski sud je obrazložio da je dr. Evresa Okanović svojim iskazom potvrdila da je 14. novembra 2001. godine prvi put izvršila pregled apelantičinog prednika, te da je tom prilikom kod njega konstatirano psihičko oboljenje okarakterisano kao stanje „prepsihoze“ koje je nastupilo kao posljedica prekomjernog uzimanja štetnih supstanci alkohola. Osim toga, sud je istakao da je posebno imao u vidu i ocijenio iskaz dr. Evrese Okanović kojim je na ročištu održanom 27. maja 2005. godine na poseban upit apelantičinog punomoćnika istakla da joj nije bilo poznato zdravstveno stanje prednika parničnih stranaka u momentu zaključivanja predmetnog ugovora (3. novembar 2000. godine), jer ga je prvi put kao liječnik pregledala 14. novembra 2001. godine, kada je i konstatovala navedenu dijagnozu. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da su i saslušani svjedoci potvrdili navode i iskaz tužene prema kojim je prednik apelantice bio sasvim normalna osoba, da je volio popiti ali da se nije liječio od alkoholizma, te da je „pao u depresivno stanje“ kada je saznao da ne može dobiti penziju iz Njemačke dok ne ispuni određenu starosnu dob zbog čega je i počeo odlaziti na liječenje kod dr. Evrese Okanović. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantica ničim nije dokazala svoje tužbene navode da je njen prednik bio neuračunljiv prilikom zaključenja predmetnog ugovora, te je s tim u vezi zaključio da se nisu stekli uslovi za poništenje ugovora iz člana 120. do 125. Zakona o nasljeđivanju i člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usljed čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1201/05 od 21. januara 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravnu ocjenu prvostepenog suda, ocijenivši da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, pravilno ocijenio sve provedene dokaze i po tom osnovu dao potpune i jasne razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Naime, apelantica je istakla da su osporene presude utemeljene na iskazima svjedoka koji, po njenom mišljenju, nisu „kvalifikovani da se izjasne o tome da li je neko uračunljiv ili nije“. Također, apelantica je istakla da je njen pravni prednik bio dugogodišnji alkoholičar, te smatra da „u momentu zaključivanja spornog ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan zbog toga što apelantica nije u smislu čl. 123. stav 1. i 126. ZPP dokazala činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. Ustavni sud, također, zapaža da apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje apelantica zasniva na istim tvrdnjama koje je iznijela i u parničnom postupku, a o čemu su sudovi u osporenim presudama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-859/10 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio