Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3427/10 (M. Š.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3427/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 3427/10, rješavajući apelaciju Mahe Šehića, na osnovu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mahe Šehića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002245 od 13. svibnja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-416 od 21. rujna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu-Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 068-2-P-07-000 036 od 24. travnja 2008. godine, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Maho Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada kojeg zastupa Tomislav Baković odvjetnik iz Tomislavgrada, podnio je 10. kolovoza 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-002245 od 13. svibnja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-

000-416 od 21, rujna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu-Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 036 od 24. travnja 2008. godine.

2. Apelant je 4. veljače 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv „Kapis“ d.o.o. tvornica kabela Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa.

3. Općinski sud je Presudom broj 068-2-P-07-000 036 od 24. travnja 2008. godine naložio tuženom da isplati apelantu naknadu plaće za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine u ukupnom iznosu od 988,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. veljače 2005. godine, te da uplati apelantu doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje za razdoblje od 1. prosinca 1999 godine do 5. svibnja 2000 godine. Odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva, kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi diskriminirao u ostvarivanju prava na rad zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti, te da se naloži tuženom da ga vrati na posao i da mu isplati naknade plaće i doprinose u iznosima i za razdoblju pobliže navedenom u dispozitivu presude.

4. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Gž-08-000-

416 od 21. rujna 2009. godine, apelantovu žalbu djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu u odnosu na uplatu mirovinskog i invalidskog osiguranja preinačio tako što je tuženi dužan apelantu uplatiti doprinose kod nadležnog Fonda MIO za razdoblje od 1. kolovoza 1993. godine do 5. svibnja 2000. godine, a u preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Žalba tuženog je odbijena.

5. Prema utvrđenju sudova apelant je bio zaposlenik tuženog do 1. kolovoza 1993. godine, a rješenjem Federalnog povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalno povjerenstvo) od 24. prosinca 2004. godine apelantu je priznat status zaposlenika na čekanju posla. Budući da apelant nije pozvan na posao u zakonom predviđenom roku, a ima status zaposlenika na čekanju, sudovi su zaključili da mu je radni odnos prestao 5. svibnja 2000. godine sukladno članku 143. stavak 4. Zakona o radu, te je u smislu stavka 1. tog članka pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla apelant stekao od momenta podnošenja zahtjeva Federalnom povjerenstvu (1. prosinac 1999 godine) do 5. svibnja 2000 godine. Osim toga je u obrazloženjima presuda navedeno da u konkretnom slučaju nije bilo od značaja utvrđivati iz kojih razloga je apelantu prestao radni odnos kod tuženog, jer je intencija zakonodavca bila da svi koji su do stupanja na snagu Zakona o radu ostali bez posla budu vraćeni na posao, pogotovo ako je razlog ostajanja bez posla rat i ratna dešavanja. U konkretnom slučaju, kako su naveli sudovi, apelant je u zakonskom propisanom roku ostvario zaštitu svog prava kada mu je kao zaposleniku koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine priznat status zaposlenika na čekanju posla i nakon prestanka radnog odnosa u ratu. Tijekom postupka, kako su dalje obrazložili sudovi, apelant nije dokazao da ga poslodavac-tuženi u roku od 6 mjeseci po stupanju na snagu Zakona o radu nije pozvao na rad zbog diskriminacije po bilo kojem osnovu niti da je u roku od jedne godine od vremena kada je apelantu radni odnos prestao u smislu stavka 4. članka 143. Zakona o radu zaposlio drugu osobu iste kvalifikacije ili stepena stručne spreme, te su sudovi zaključili da je neutemeljeno njegovo pozivanje na odredbu članka 5 Zakona o oradu i odbili dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je diskriminiran u ostvarenju prava na rad zbog nacionalnog porijekla ili vjerske pripadnosti, i da prema tome treba biti vraćen na posao.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostupanjske presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-002245 od 13. svibnja 2010. godine reviziju djelomično uvažio, obje nižestupanjske presude preinačio u odbijajućem dijelu (za isplatu naknade plaće i u odluci o početku tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade plaće od 988,55 KM) tako što je naloženo tuženom da apelantu za razdoblje od 1. kolovoza 1993. godine do 1. prosinca 2000. godine isplati ukupan iznos od 12. 428,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima i za razdoblje pobliže navedeno u dispozitivu presude. U preostalom dijelu revizija je odbijena, a svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđivanje da je diskriminiran u ostvarenju prava na rad zbog nacionalnog podrijetla i vjerske pripadnosti. Međutim, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili odredbu članka 143. Zakona o radu jer nisu apelantu dosudili naknadu plaće za svo vrijeme čekanja, tj. za razdoblje od 1. kolovoza 1993. godine do 1. prosinca 1999. godine, koje pravo mu pripada na osnovu članka 143. stavak 3. Zakona o radu. Osim toga Vrhovni sud je smatrao nepravilnom i odluku nižestupanjskih sudova koji su apelantu na dosuđeni iznos naknade plaće dosudili zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, smatrajući da se radi o povremenim potraživanjima. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Vrhovni sud, radi se o potraživanju naknade plaće na ime čekanja, koja ne predstavljaju povremena potraživanja, već zatezna kamata na ta novčana potraživanja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa, a kako je to i apelant potraživao tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud je na kraju istakao da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu pripada naknada za vrijeme čekanja u visini prosječne plaće ostvarene u posljednja tri mjeseca prema odredbi članka 45. Pravilnika prednika tuženog iz 1987. godine. Taj sud je pojasnio da je, u situaciji kad poslodavac-tuženi nije odredio naknadu plaće za vrijeme čekanja, postupano po izmijenjenoj Odluci o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno od 27. srpnja 1993. godine prema kojoj zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada naknada u visini od 35% plaće koju bi ostvarivao da je radio, te je apelantu od utvrđenih iznosa plaće prema vještaku za razdoblje od 1. kolovoza 1993. godine do 1. prosinca 1999. godine dosuđen iznos od 12. 428,87 KM.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo da redoviti sudovi nisu cijenili provedene dokaze koji „dokazuju očevidnu diskriminaciju od strane tuženog za sve vrijeme od udaljenja sa posla pa do dana donošenja presude“. Redoviti sudovi, kako navodi apelant, „nastoje prikriti i zanemariti diskriminaciju a koja se i u tzv. čekanju očitovala u činjenici da su radnicima hrvatske nacionalnosti za vrijeme čekanja uplaćivali doprinose i plaće u iznosima kao da su radili“. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju „trebalo primijeniti odredbu članka 5. Zakona o radu i uspostaviti sva prava iz radnog odnosa međutim sudovi su pogrešno, na njegovu štetu primijenili član 143. Zakona o radu“. Također je naveo da su redoviti sudovi trebali obvezati tuženog da mu isplati plaće u punom iznosu sukladno članku 45. Pravilnika tuženog iz 1987. godine pod uvjetom da nije utvrđena diskriminacija, te je istakao da mu je povrijeđeno i pravo na „efikasno suđenje“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očevidno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostupanjski sud u svojoj presudi, što su djelomično potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta djelomično utemeljen. Općinski sud je, analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne, i zbog čega je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev djelomično utemeljen. Prvostupanjski sud je omogućio apelantu, jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očevidno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očevidno (prima facie) neutemeljena.

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud opaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da apelant tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku temelji isključivo na tome da „suđenje nije bilo efikasno«, ne navodeći pri tome bilo što iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i razdoblje u kojemu je postupak vođen i okončan na tri sudske instance (pet godina, tri mjeseca i devet dana) oprečan standardu „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje kako su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očevidno (prima facie) neutemeljeni.

14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u svezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi kako smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant, osim paušalnog navoda kako se „diskriminacija u tzv. čekanju očitovala u činjenici da su radnicima hrvatske nacionalnosti za vrijeme čekanja uplaćivali doprinose i plaće u iznosima kao da su radili“ nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očevidna. Stoga Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljenim.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očievidno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3427/10 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio