Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1348/13 (M. M. i S. M.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1348/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1348/13, rješavajući zahtjev Mladena Majstorovića i Saše Majstorovića. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Mladena Majstorovića i Saše Majstorovića za donošenje privremene mjere.

Obustavlja se daljnje vođenje izvršnog postupka koji se vodi kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem 71 0 I 132828 11 I.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Majstorović i Saša Majstorović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Svetozar P. Ivetić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 29. marta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049235 12 Rev od 21. februara 2013. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049235 10 Gž od 29. septembra 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049235 06 P od 26. aprila 2010. godine. Apelanti su, također, postavili zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „izuzeo od izvršenja“ i „zabranio dalje vođenje izvršnog postupka koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem 71 0 I 132828 11 I, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji“.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049235 06 P od 26. aprila 2010. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Zajednice etažnih vlasnika (u daljnjem tekstu: tužitelj) i utvrđeno je da je zajednička prostorija u prizemlju zgrade pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni prostor) zajednička, nedjeljiva tužiteljeva svojina, tj. svojina etažnih vlasnika zgrade u kojoj se nalazi sporni prostor, pa je prvoapelant obavezan da sporni prostor preda u posjed tužitelju. Tužbeni zahtjev je u odnosu na drugoapelanta odbijen. U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je tužitelj upisan u registar zajednica kod nadležnog suda, da je prvoapelant sporni prostor koristio neprekidno počev od 1990. godine, da je drugoapelant sporni prostor koristio zajedno sa prvoapelantom do 2004. godine, nakon čega se odselio. Također, u postupku je utvrđeno da je majka apelanata dobila sporni prostor na korištenje 1989. godine na osnovu usmene odluke tadašnjeg kućnog savjeta zato što je u to vrijeme živjela sa dvoje djece (apelantima) u garsonjeri. Dalje, utvrđeno je da su apelanti i njihova majka koristili sporni prostor kao stambeni, da su u taj prostor uložili izvjesna sredstva radi dovođenja u funkciju, te da su imali namjeru da sporni prostor pretvore u stambenu prostoriju, ali da nisu dobili potrebne saglasnosti zato što su stanari zgrade – etažni vlasnici, bili protiv. Također, sud je utvrdio da je Grad Banja Luka svoje prvenstveno pravo pretvaranja zajedničke prostorije u stan prenio na MDP „Naftnu industriju“ ZDP „Petrol“ Banja Luka, ali da ugovor o tome nikada nije realizovan zato što stanari zgrade nisu dali svoju saglasnost za pretvaranje spornog prostora u stambeni. Također, sud je utvrdio da je prvoapelant i u vrijeme vođenja parničnog postupka koristio sporni prostor kao stambeni, ali bez pravnog osnova i bez saglasnosti etažnih vlasnika. Na ovako utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je primijenio odredbe člana 18. stav 2. i člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, člana 3. stav 2. i člana 4. Zakona o privatizaciji državnih stanova, člana 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima i člana 4. Zakona o svojini na dijelovima zgrada, pa je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 71 0 P 049235 06 P od 6. jula 2010. godine, drugoapelantova žalba je odbačena kao neblagovremena. Nakon toga, Okružni sud je, presudom broj 71 0 P 049235 10 Gž od 29. septembra 2011. godine, odbio drugoapelantovu žalbu protiv navedenog rješenja i dosuđujućeg dijela presude, dok je njegovu žalbu u dijelu odluke o troškovima postupka usvojio i odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u odnosu na drugoapelanta. Prvoapelantovu žalbu protiv prvostepene presude, Okružni sud je istom presudom odbio kao neosnovanu. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani žalbeni navodi da su apelanti ušli u sporni prostor na osnovu saglasnosti i odobrenja većine stanara zgrade i da taj prostor koriste neprekidno od 1989. godine, kao i da u periodu od osam godina protiv njih nije pokrenut postupak za iseljenje, pa da je protekom tog roka prestalo pravo pokretanja i vođenja takvog postupka. Naime, Okružni sud je ukazao da je prema članu 30. Zakona o stambenim odnosima regulisano da ako neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice podnijeti zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za iseljenje. Na osnovu takvog zahtjeva, stambeni organ donosi rješenje o ispražnjenu stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja nije prošlo više od tri godine. Protekom tog roka, ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da kod nadležnog suda zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija u daljnjem roku od pet godina. Kako je naveo Okružni sud, ova odredba je djelimično izmijenjena članom 7. Zakona o privatizaciji državnih stanova, kojim je propisano da sporove nastale u primjeni istog zakona rješava sud osim ako navedenim zakonom nije drugačije regulisano.

4. Dalje, Okružni sud je istakao da je pojam zajedničke prostorije, odnosno zajedničkih dijelova zgrada definisan članom 4. Zakona o privatizaciji državnih stanova i članom 4. Zakona o održavanju stambenih zgrada, pa je detaljno interpretirao šta se sve prema tim odredbama smatra zajedničkim dijelovima stambene zgrade. Dalje, Okružni sud je naveo da su etažni vlasnici, kao tužiteljevi članovi, otkupili stanove na kojima su bili nosioci stanarskog prava, te da su sticanjem prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade – stanovima, stekli i pravo zajedničke svojine na zajedničkim dijelovima zgrade. Okružni sud je odbio i žalbene navode o tome da tužitelj nije aktivno legitimisan jer da ne posjeduje validnu ispravu o pravu vlasništva na spornom prostoru, zato što tužitelj, kako je naveo Okružni sud, svoje pravo na zajedničkoj prostoriji temelji na pravu etažnih vlasnika, ranijih nosilaca stanarskih prava koji su otkupili stanove, pa su sticanjem prava vlasništva na posebnom dijelu zgrade (stanu), stekli i pravo zajedničke svojine na zajedničkim dijelovima zgrade. Također, Okružni sud je naveo da žalbeni navodi da tužitelj nije bio ni posjednik niti korisnik spornog prostora, te da se radi o državnoj a ne zajedničkoj svojini, nisu relevantni za pravilnost i zakonitost prvostepene presude, zato što sporni prostor predstavlja zajedničku svojinu svih etažnih vlasnika.

5. Dalje, Okružni sud je ocijenio da su neosnovani i žalbeni navodi da su apelanti imali prvenstveno pravo pretvaranja zajedničke prostorije u stan, prema rješenju iz 2002. godine, zato što je tim rješenjem prvenstveno pravo pretvaranja spornog prostora u stan utvrđeno u korist Grada Banje Luke, nakon čega je to pravo Grad Banja Luka prenio na MDP „Naftna industrija“ ZDP „Petrol“ Banja Luka. Osim toga, kako je dalje naveo Okružni sud, nesporno je da do realizacije ovih odluka nije došlo zato što nije bilo saglasnosti stanara zgrade za odobrenu promjenu. Također, sud je ukazao i na rokove propisane Zakonom o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini, pa je zaključio da apelanti nisu stekli pravo na pretvaranje spornog prostora u stambeni, „a sve i da jeste, istekli su zakonom propisani rokovi u kojima se ovo pravo gasi“. Također, odbijen je i žalbeni prigovor da je nastupila apsolutna zastara podnošenja tužbe prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, budući da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na pravu zajedničke svojine „u kom slučaju pravo na podnošenje tužbe, prema odredbi člana 37. stav 3. ZOSPO ne zastarijeva“.

6. Vrhovni sud je, presudom broj 71 0 P 049235 12 Rev od 21. februara 2013. godine, odbio reviziju apelanata protiv drugostepene presude. U obrazloženju, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je majka apelanata, na osnovu usmene saglasnosti tadašnjeg kućnog savjeta za korištenje spornog prostora, koristila taj prostor sa apelantima, ali da uprkos tome apelanti nisu stekli stanarko pravo na spornom prostoru, zato što su u isto vrijeme bili članovi porodičnog domaćinstva svoje majke koja je bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu, garsonjeri. Slijedom toga, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelanti nisu stekli pravo nesmetanog korištenja prema odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, bez obzira na aktivnosti koje su preduzimali sa ciljem pretvaranja spornog prostora u stambeni, apelanti nisu, kako je naveo Vrhovni sud, stekli to pravo prema odredbama Zakona o pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove, već su „ishodili samo prenos prava pretvaranja zajedničke prostorije u stan sa Grada Banja Luka na MDP „Naftna industrija“ ZDP „Petrol“ Banja Luka (koje kojeg je bio zaposlen [dugoapelant])“, ali zbog nedostatka saglasnosti ranijih nosilaca stanarskih prava nisu stekli to pravo na svoje ime. Kako nisu dobili saglasnost ranijih nosilaca stanarskih prava, niti saglasnost sadašnjih etažnih vlasnika tih stanova za pretvaranje spornog prostora u stan, sporni prostor je, kako je obrazložio Vrhovni sud, zadržao karakter zajedničke prostorije u smislu odredbe člana 4. Zakona o privatizaciji državnih stanova i člana4. Zakona o održavanju stambenih zgrada.

7. Vrhovni sud je odbio i revizijski prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, ukazavši na to da prema odredbi člana 17. Zakona o održavanju stambenih zgrada, zgradom upravlja Zajednica etažnih vlasnika, u konkretnom slučaju tužitelj, koji je upisan u registar zajednica, te da nije osnovan revizijski prigovor da nije jasno ko je ovlašten na podnošenje tužbe, niti prigovor da je tužitelj trebao dokazati svoje pravo na predmetnoj prostoriji ispravom o vlasništvu, zemljišno-knjižnim izvatkom ili drugom ispravom.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su u obrazloženju ovih navoda iznijeli iste argumente koje su iznosili u žalbama protiv prvostepene i u reviziji protiv drugostepene odluke, naročito istakavši da je u konkretnom slučaju „nastupila zakonska prekluzija“, jer je tužba podnesena 2006. godine, nakon proteka roka od osam godina od njihovog useljenja u sporni prostor. Dalje, apelanti su opširno iznijeli svoje razumijevanje propisa koje su sudovi primijenili, a naročito su ponovili svoju tvrdnju da je tužitelj mora dokazati, validnom ispravom, da je vlasnik spornog prostora. Apelanti smatraju da je njihovo dugogodišnje korištenje spornog prostora u kontinuitetu, proizvelo određene pravne posljedice, a da su sudovi to propustili cijeniti kao bitnu činjenicu, naročito zato što oni taj prostor koriste kao svoj dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Dalje, apelanti osporavaju i zaključke sudova o postojanju aktivne legitimacije na tužiteljevoj strani, pa navode da „Etažna zajednica vlasnika stanova ima svojstvo pravnog lica, pa je iz navedene presude nejasno na koga je prvostepeni sud utvrdio postojanje zajedničke nedjeljive svojine i ko je ovlašćen podnijeti predmetnu tužbu, da li tužitelji kao etažni vlasnici stanari zgrade, kao pojedinci fizička lica ili kolektivitet Etažna zajednica u svojstvu pravnog lica i kome uopšte pripada aktivna legitimacija“. Apelanti smatraju da su sudovi donijeli odluke „isključivo na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, a ne na osnovu savjesne i brižljive ocjene“ dokaza.

9. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti nisu posebno obrazložili, osim što su naveli da „postoji izgledna vjerovatnoća i opasnost na umanjenje njihove privatne imovine“.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

13. Prilikom razmatrana postojanja uslova za donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi razmatrao predmete u kojima je Vrhovni sud, u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima, zauzimao drugačiji pravni stav. Tako je, npr., u predmetu broj AP 2586/09, Ustavni sud utvrdio da je Vrhovni sud zauzeo stav „da je pogrešan stav nižestupanjskih sudova da na spornim prostorijama nije moguće steći stanarsko pravo, jer se, u smislu članka 3. Zakona o stambenim odnosima, kao stan smatraju sve prostorije koje služe potrebama stanovanja, pa tako i zajedničke prostorije, a koriste li se zajedničke prostorije kao stan u smislu odredaba članka 3. istog zakona sud ocjenjuje prema stvarnim stambenim prilikama mjesta, a ne prema tome je li nadležni organ donio rješenje o 'pretvaranju' zajedničkih prostorija u stan“ (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 2586/09 od 13. novembra 2012. godine, tačka 5, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da se, s obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju radi o ozbiljnom pitanju koje se mora pažljivo razmotriti. U takvim okolnostima i s obzirom da apelantima u konkretnom slučaju prijeti deložacija iz prostora u kojem nesmetano godinama stanuju, te da o pravnom pitanju koje je bilo predmetom spora postoje različiti pravni stavovi Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da postoji očigledan interes stranke za donošenje privremene mjere u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, dok Ustavni sud ne donese konačnu odluku o apelaciji. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere osnovan..

14. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1348/13 (M. M. i S. M.) | Sudska praksa | Aktio