Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1939/11 (R. K., D. K. i L. K.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1939/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1939/11 rješavajući zahtjev Renata Kujundžića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Renata Kujundžića, Dragane Kujundžić i Ljiljane Kujundžić za donošenje privremene mjere.

1. Renato Kujundžić, Dragana Kujundžić i Ljiljana Kujundžić (u daljnjem tekstu: apelanti ) iz Banjaluke podnijeli su 28. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049992 10 Gž od 21. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049992 00 P od 9. juna 2010. godine. Apelanti su podneskom od 21. juna 2013. godine zatražili donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 049992 00 P od 9. juna 2010. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049992 00 P od 9. juna 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 049992 10 Gž od 21. marta 2011. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženog Gorana Mušana (u daljnjem tekstu: tuženi) da im na ime naknade štete isplati iznos od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. juna 2000. godine pa do isplate i nadokandi troškove parničnog postupka. Apelanti su obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.560,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate u roku od 30 dana od dana donošenja odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud utvrdio da je apelant Renato Kujundžić sa Stipom Mušanom usmeno dogovorio izvođenje radova, da je Stipo Mušan u toku izvođenja radova umro i da je apelant Renato Kujundžić sa tuženim zaključio usmeni ugovor kojim se tuženi obavezao da će angažovati majstora koji će završiti izgradnju nastrešnice koju je započeo njegov otac te da su isplatili iznos od 4.000,00 KM. Utvrđeno je da je tuženi angažovao majstore, nabavio materijal, završio objekat i predao objekat apelantima. Apelanti su pregledali objekat, o nađenim nedostacima nisu bez odlaganja obavijestili tuženog, već su objekat primili. S obzirom da je Osnovni sud ocijenio da apelanti nisu dokazali da se radi o nedostacima u kom slučaju su dužni obavijestiti tuženog što prije, a najduže u roku od mjesec dana od njegovog otkrivanja, te kako su apelanti pregledali i primili predmenti objekat, zaključio je da tuženi nije odgovoran za štetu koju su apelanti eventualno pretrpjeli i obavezao apelante da naknade troškove parničnog postupka tuženom u iznosu od 3.560,00 KM.

4. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je u kokretnom slučaju zaključen usmeni ugovor o djelu, kojim se tuženi obavezao da završi započete radove na izgradnju nastrešnice. Dalje je navedno da je tuženi završio započete radove i da su apelanti pregledali izvršeno djelo istog dana kada su izavršeni radovi kako to propisuje odredba člana 614. Zakona o obligacionim odnosima. Ista odredba takođe propisuje da je naručilac dužan o nađenim nedostacima bez odlaganja obavijestiti poslenika. Poslije pregleda i primanja izvršenog rada poslenik više ne odgovara za nedostatke koji su se mogli opaziti običnim pregledom izuzev ako je znao za njih, a nije ih pokazao naručiocu. Zatim je navedno da član 615. Zakona o obligacionim odnosima reguliše skrivene nedostatke i propisuje da ako se docnije pokaže da neki nedostatak koji se nije mogao otkriti običnim pregledom, naručilac se ipak na njega može pozvati, pod uslovom da o njemu obavijesti poslenika što prije, a najduže u roku od mjesec dana od njegovog otkrivanja. Istekom roka od dvije godine od prijema obavljenog posla, naručilac se više ne može pozvati na nedostatke.

5. U konkretnom slučaju, kod činjenice da su apelanti primili izvršene radove i da na njih nisu imali primjedbe, sudovi su ocijenili da se ne mogu se nakon više mjeseci pozivati na nedostatke koji nisu skriveni. Naime, vještak građevinske struke Nebojša Ninković je u svom nalazu i mišljenju detaljno objasnio o kakvim se propustima radilo prilikom izvođenja radova. Međutim, kada se to sve ima u vidu, nedostaci koje je u nalazu našao vještak, a na koje se pozivaju i apelanti, ne mogu se smatrati skrivenim nedostacima za koje bi eventualno i postojala odgovornost tuženog za prouzrokovanu štetu, a što je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno utvrdio Osnovni sud. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da nije osnovan žalbeni navod apelanata da je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastarjelosti potraživanja.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 120539 11 I od 29. juna 2011. godine određeno je izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršene Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 049992 00 Pod 9. juna 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 049992 00 Gž od 21. marta 2011. godine. Prigovor izjavljen protiv navedenog rješenja je odbijen Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 120539 11 I od 13. juna 2013. godine.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su sudovi prilikom donošenja pobijane presuda pogrešno ocijenili dokaze i primijenili materijalno pravo, u konkretnom slučaju odredbe ZOO. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti su obrazložili time što se nalaze u teškoj materijalnoj situaciji.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U vezi sa zahtjevom apelanata da Ustavni sud ospori izvršenje osporene odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je ispitao navode apelanata u pogledu donošenja privremene mjere te zaključio da se na temelju takvih navoda ne može donijeti privremena mjera, iz člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, kojom bi se obustavilo izvršenje pravosnažne sudske odluke. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1939/11 (R. K., D. K. i L. K.) | Sudska praksa | Aktio