Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2148/13 (D. Đ.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2148/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2148/13, rješavajući zahtjev Dražena Đokića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dražena Đokića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dražen Đokić (u daljnjem tekstu: apelant) tenutno se nalazi u Kazneno-popravnom zavodu Foča, koga zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003502 12 Kvlz od 8. marta 2013. godine, presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kaznene sankcije dok se ne riješi o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383.a) stav 3. u vezi sa krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i za to djelo osuđen na kaznu zatvora od osam godina i šest mjeseci. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. novembra 2009. godine pa nadalje. Na osnovu člana 62. st. 1. i 2. KZ RS i člana 224. stav 5. navedenog zakona od apelanta je oduzeta digitalna vaga. Na osnovu člana 99. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu ZKP RS) apelant i drugi optuženi su obavezani na naknadu troškova krivičnog postupka i paušalnog iznosa što je specificirano u predmetnoj presudi, a obavezani su i na plaćanje nagrade i nužnih izdataka postavljenih im branilaca s tim da će se o visini troškova odlučiti posebnim rješenjem.
3. U obrazloženju presude se navodi da nadležnost Okružnog suda proizlazi iz odredbe člana 30 stav 2. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala kojom je propisano da je posebno odjeljenje Okružnog suda nadležno na čitavoj teritoriji Republike Srpske za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. pomenutog zakona bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donesena odluka o preuzimanju predmeta. Istaknuto je da je u spis uložena naredba o preuzimanju predmeta od Specijalnog tužilaštva broj A-472/09 od 2. novembra 2009. godine. Zbog navedenog je ocjenjeno da su prigovori branilaca optuženih u odnosu na osporavanje nadležnosti Okružnog suda neosnovani.
4. Istaknuto je da iz sadržajne analaze svih izvedenih dokaza vezano za radnje apelanta i optuženog D.M. nesumljivo utvrđeno da su oni organizovali i rukovodili zločinačkim udruženjem, da su kao organizatori kriminalne grupe preduzeli sve radnje opisane u izreci presude od kojih se posebno izdvajaju sljedeće: nabavka opojne droge, dogovaranje o prodaji opojne droge, davanje usmenih upustava članovima zločinačkog udruženja, vođenje računa o isporuci opojne droge na utvrđena mjesta i njima dobro poznatim kupcima, vođenje računa o kvalitetu opojne droge, njenom pakovanju, vaganju, čuvanju-skrivanju opojne droge na njima poznatim lokacijama, te o prikupljanju novca. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je optuženi D.M. redovno obavještavao apelanta o izvršenoj prodaji i naplati novca od prodate droge.
5. Ocjenjujući radnje apelanta Okružni sud je zaključio da su se u njegovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383.a) stav 3. KZ RS u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. navedenog zakona.
6. Istaknuto je da je sud prilikom odmjeravanja krivične sankcije na strani apelanta kao olakšavajuće okolnosti cijenio da do sada nije osuđivan, te je uzeo u obzir da ima teško bolesno dijete.
7. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili Okružno tužilaštvo, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), apelant i njegov branilac. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine odbio kao neosnovanu žalbu Specijalnog tužilaštva, apelanta i njegovog branioca i potvrdio presudu Okružnog suda.
8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su apelant i D.M. bili organizatori zločinačkog udruženja što je Okružni sud utvrdio na osnovu brojnih dokaza na koje se pozvao u obrazloženju presude a prije svega na osnovu brojnih i učestalih telefonskih razgovora između njih. Navedeno je da su svi dokazi optužbe i odbrane pravilno ocijenjeni, te da je presuda Okružnog suda obrazložila zašto nije prihvatila dokaze odbrane. Po mišljenju Vrhovnog suda činjenična osnova pobijane presude je potpuna i pravilna. Po ocjeni Vrhovnog suda kazna zatvora koja je izrečena apelantu primjenom odredaba KZ RS o ublažavanju kazne predstavlja mjeru kazne koja je primjerena težini počinjenog djela, stepenu krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je djelo učinjeno. Navedeno je da su dovoljno došle do izražaja sve otežavajuće ali i olakšavajuće okolnosti zbog čega je ta kazna dovoljna i potrebna radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja propisane u članu 28.
KZ RS.
9. Vrhovni sud je našao da je neosnovana apelantova žalba u odnosu na oduzimanje predmeta jer oduzeti predmet (digitalna vaga) je upotrebljen pri izvršenju djela, te je stoga odluka o oduzimanju tog predmeta pravilna i zakonita.
10. Protiv presude Okružnog suda i Vrhovnog suda apelant je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud presudom broj 11 0 K 003502 12 Kvlz od 8. marta 2013. godine odbio kao neosnovan.
11. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naveo da u postupku donošenja pravosnažne presude nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka koja se manifestuje u obliku povrede prava na odbranu. Dalje je navedeno da apelant neosnovano u zahtjevu navodi da je povredu prava na odbranu učinio prvostepeni i drugostepeni sud jer svoje presude zasniva na dokazima koji su pribavljeni suprotno zakonu posebno ukazujući na nezakonito oduzimanje predmeta, njihovo čuvanje i deponovanje, otvaranje i slično. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni i drugostepeni sud su dali široke, argumentovane i prihvatljive razloge za ocjenu da su svi materijalni dokazi optužbe pribavljeni i čuvani na zakonit način, na osnovu naredbi nadležnih sudova i postupanja nadležnih tužilaca.
12. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su redovni sudovi odluke zasnovali na dokazima koji su pribavljeni suprotno odredbi člana 10. ZKP RS tj. donijeli su presude na osnovu pravno nevaljalih dokaza. Smatra da redovni sudovi nisu imali dokaze na osnovu kojih bi van svake razumne sumnje utvrdili da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način opisan u izmijenjenoj optužnici i u izreci presude Okružnog suda. Ističe da jedini hranilac četveročlane porodice (supruge i dvoje djece od kojih je jedno teško oboljelo). Navodi da je teško oboljelom djetetu potrebna njega i pomoć koju ne može pružiti sama supruga.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
15. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
16. U konkretnom slučaju apelant osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić