Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2194/13 („Trgomarket“ d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2194/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2194/13 rješavajući zahtjev d.o.o.„Trgomarket“ Zenica za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev d.o.o.„Trgomarket“ Zenica za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Trgomarket“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 21. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ip 051466 12 Pžip od 15. marta 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ip 051466 11 Ip od 20. februara 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 43 0 Ip 051466 11 Ip od 29. juna 2011. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.

Uvodne napomene

2. Presudom zbog propuštanja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 135995 10 Ps od 1. septembra 2010. godine apelant je obavezan da tužitelju „Sarabon“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) isplati iznos od 38.963,52 KM po osnovu kupoprodajnog ugovora od 23. aprila 2009. godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 30.000,00 KM na ime troškova čuvanja pokretnih stvari iz navedenog kupoprodajnog ugovora, zajedno sa kamatom, te da mu po istom osnovu isplati i iznos od 100,00 KM dnevno počev od dana utuženja pa do dana preuzimanja stvari iz navedenog ugovora, kao i da mu naknadi troškove postupka, sve preciznije u izreci presude.

Osporena rješenja

3. U postupku izvršenja navedene presude Općinski sud je donio Rješenje broj 43 0 Ip 051446 11 Ip od 29. juna 2011. godine kojim je odredio predloženo izvršenje i apelantu naloženo da u roku od osam dana namiri predloženo potraživanje.

4. Odlučujući o prigovoru apelanta protiv rješenja o izvršenju Općinski sud je donio Rješenje broj 43 0 Ip 051466 11 Ip od 20. februara 2012. godine kojim je prigovor odbio uz obavezivanje apelanta da tražitelju izvršenja namiri troškove izvršenja. Obrazlažući prigovor apelanta kojim je ukazao da je u cijelosti isplatio iznos po kupoporodajnom ugovora i da upravo iz tog razloga nije ni ulagao žalbu na presudu smatrajući da je sa tražiteljom izvršenja postigao dogovor Općinski sud je navedeno ocijenio neosnovanim. U tom kontekstu Općinski sud je istakao da sud u izvršnom postupku nije ovlašten da mijenja izvršnu ispravu u bilo kom segmentu, niti je ovlašten da preispituje takve apelantove prigovore, budući da je takve prigovore apelant mogao isticati samo u postupku donošenja izvršne isprave. Osim toga, istaknuto je da apelant u spis nije priložio pismeni sporazum sa tražiteljom izvršenja, na koji se poziva, a koji bi bio saglasan odredbi člana 47. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), odnosno nije priložio dokaz da su se stranke nakon donošenja izvršne isprave sporazumjele da po osnovu izvršne isprave neće postupati bilo trajno ili za određeno vrijeme.

5. Općinski sud je dodao da bi postojanje samo takve isprave moglo spriječiti predmetni postupak izvršenja. Prvostepeni sud je ocijenio neosnovanim i prigovore apelanta da donesena presuda ne može biti izvršna isprava, pošto presuda Općinskog suda u Sarajevu od 1. septembra 2010. godine ima svojstvo izvršne isprave saglasno odredbama člana 23. stav 1. tačka 1. i člana 24. ZIP-a jer se radi o izvršnoj ispravi suda. Osim toga, kako je navedeno u obrazloženju, izvršna isprava ima i svojstvo izvršnosti jer je postala pravosnažna, a protekao je i rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze. Općinski sud je na kraju zaključio da prigovori apelanta ne predstavljaju razloge predviđene odredbom člana 47. ZIP-a, koji bi sprječavali izvršenje, pa je na temelju odredbe člana 49. navedenog zakona odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je svojim Rješenjem broj 43 0 Ip 051466 12 Pžip od 15. marta 2013. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio, uz istovremeno odbijanja zahtjeva tražitelja izvršenja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju je navedeno da se u izvršnom postupku provodi izvršenje u granicama određenim u izvršnoj ispravi, a obaveze iz izvršne isprave apelant nije izvršio, pa je prvostepeni sud pravilno postupio odbijajući prigovor apelanta. Kantonalni sud je naveo da apelant zapravo osporava pravilnost i zakonitost izvršne isprave što je apelant moga činiti samo u postupku koji je prethodio njenom donošenju, sve do njene pravosnažnosti. Navedeno je da upravo ponašanje apelanta potvrđuje da on u izvršnom postupku pokušava da sanira posljedice propuštanja da blagovremeno uloži žalbu protiv izvršne isprave. Drugostepeni sud je pojasnio da bi od značaja u izvršnom postupku bilo samo da je izvršna isprava na temelju koje je doneseno rješenje o izvršenju eventualno ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, u smislu odredaba člana 47. stav 2. ZIP-a, a na šta apelant u žalbi ne ukazuje. Kantonalni sud je naveo da je apelant u izvršnom postupku propustio da dokaže tačnost činjeničnih navoda iz prigovora jer za tačnost svojih tvrdnji iz prigovora apelant nije priložio pismeni sporazum koji bi bio razlog da se na temelju izvršne isprave neće trajno ili određeno vrijeme tražiti izvršenje. S obzirom na sve navedeno Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, u skladu sa odredbom člana 49. stav 2. ZIP-a, odbio prigovor apelanta. Budući da ni žalbeni razlozi nisu osnovani Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja, pozivajući se na odredbu člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa odredbom člana 21. stav 1. ZIP-a.

7. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da Kantonalni sud nije obrazlagao žalbene navode koje je u žalbi istakao, već samo navode u odnosu na osporavanje izvršne isprave. Apelant smatra pogrešnim zaključak drugostepenog suda da apelant pobija pravilnost izvršne isprave, budući da je apelant samo isticao da je presuda zbog propuštanja donesena zbog toga što se sa tražiteljom izvršenja dogovorio da se uplate po osnovu ugovora vrše tokom parničnog postupka, što proizlazi iz uplata izvršenih u periodu od 22. aprila 2009. godine do 24. maja 2010. godine. Apelant stoga smatra da je svoju obavezu prema tražitelju izvršenja u potpunosti izvršio, a dokaz za navedeno proizlazi iz akta tražitelja izvršenja od 25. oktobra 2010. godine kojim je apelant pozvan da dostavi potvrdu o oslobađanju od PDV-a, da izmiri troškove parničnog postupka, te da se izjasni kada želi izvršiti demontažu i preuzimanje opreme kupljene kupoprodajnim ugovorom od 23. aprila 2009. godine, a navedeni dokaz prvostepeni sud uopšte nije cijenio. Zbog svega navedenog apelantu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer su svi računi blokirani, a sve zbog obaveze koju je izvršio.

8. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant navodi da su mu zbog spornog izvršenja blokirani svi računi, tako da ne može da posluje, da zapošljava 9 radnika prema kojima ne može izvršavati svoje obaveze. Nadalje, apelant ističe da je Razvojna banka FBiH odbila njegov zahtjev za odobravanje kredita zbog blokade računa, te da je upravo blokada računa razlog što apelant ne može da realizira obaveze iz ugovora o investicionom ulaganju zaključenog sa Agencijom za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona. S obzirom na navedeno apelant traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se odložio postupak izvršenja do donošenja konačne odluke.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U odnosu na navode apelanta podnesene u zahtjevu za donošenje privremene mjere, kojima traži da Ustavni sud obustavi izvršenje rješenja Osnovnog suda do donošenja konačne odluke po apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP- 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, privremena mjera kojom se traži obustava izvršenja pravosnažne sudske odluke mogla bi se usvojiti samo u slučaju ako za to postoje izuzetne okolnosti iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci suda koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2194/13 („Trgomarket“ d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio