Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2408/13 (S. H. i J. H.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2408/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2408/13, rješavajući zahtjev Jasmine Hasković za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Jasmine Hasković za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Hasković i Jasmina Hasković (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica) iz Sarajeva, koje zastupaju Hasan Muminović i Amir Šapčanin, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 3. juna 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 65 0 P 188344 11 Rev od 22. marta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0- GŽ-06-002202 od 25. maja 2009. godine. Apelantica je potom, 26. juna 2013. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio „da se ne provodi postupak izvršenja Rješenja o izvršenju broj 65 0 I 355182 13 I od 5. juna 2013. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.“
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: P- 2482/03-B od 24. jula 2006. godine, donesenom po tužbi Skoko Aćima (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv Vladimira Milojevića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te apelanta i apelantice kao drugo i treće tuženih, radi naknade štete, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi ugovor o prodaji stana zaključen 23. aprila 2003. godine i ovjeren pred Općinskim sudom II u Sarajevu pod brojem Ov. I br. 20022/2003 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), po kojem je tužitelj, kao prodavač, prodao apelantici, kao kupcu, stan pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), za kupoprodajnu cijenu od 60.000,00 KM, pa se apelantica obavezuje da tužitelju vrati i preda u posjed sporni stan slobodan od lica i stvari. Istom presudom, odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da mu apelantica nije platila kupoprodajnu cijenu iz spornog ugovora te da se raskida sporni ugovor pa se apelantica obavezuje da mu vrati i preda u posjed sporni stan, slobodan od lica i stvari. Također, ovom presudom je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev prema prvotuženom, apelantu i apelantici, kojim je tužitelj tražio da se, nakon utvrđivanja krivice tuženih u krivičnom postupku ili u parnici, kao pretpostavke za odgovornost za štetu koju tužitelj potražuje, obavežu da mu solidarno plate štetu u iznosu od 70.000,00 KM sa kamatama i troškovima postupka.
3. Općinski sud je naveo da je, nakon provedenih dokaza utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje spornog ugovora neosnovan pa da su stoga neosnovani i svi drugi postavljeni tužbeni zahtjevi. Naime, Općinski sud je u pogledu postupanja prilikom raspravljanja o eventualno kumuliranim zahtjevima tužitelja, simultano raspravio sva tri tužbena zahtjeva, kojom prilikom je, poštujući određeni redoslijed odlučivanja o njihovoj osnovanosti, nakon što je odlučio da je primarni tužbeni zahtjev za predaju u posjed neosnovan, raspravio i podredne tužbene zahtjeve odlučivši da su i ovi neosnovani.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-GŽ-06-002202 od 25. maja 2009. godine žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako što je raskinut sporni ugovor, pa je apelantica obavezana da tužitelju vrati i preda u posjed sporni stan slobodan od lica i stvari te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.696:00 KM. Istom presudom, prvostepena presuda je potvrđena izuzev u dijelu određenih troškova apelantu i apelantici, koji zahtjev je odbijen. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalni sud u predmetnoj pravnoj stvari, postupajući saglasno odredbi člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zakazao raspravu radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, te da je ponovo izveo već izvedene dokaze saslušanjem četiri svjedoka. Dalje je Kantonalni sud istakao da nakon održane rasprave, prihvata činjenična utvrđenja prvostepenog suda da je tužitelj, kao vlasnik spornog stana, pismenom punomoći ovlastio prvotuženog da u njegovo ime i za njegov račun provede postupak otkupa toga stana i da ga potom proda. Nadalje je utvrđeno da je potom prvotuženi stupio u kontakt sa apelantom i apelanticom, kao supružnicima sa kojima je zaključio predugovor koji je imao za predmet kupoprodaju spornog stana, ali da su sporni ugovor zaključili tužitelj i apelantica. Također je utvrđeno da tužitelju nije isplaćena kupoprodajna cijena spornog stana, zbog čega je Kantonalni sud raskinuo sporni ugovor i obavezao apelanticu da tužitelju preda stan u posjed.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 188344 11 Rev od 22. marta 2013. godine, revizija apelanta i apelantice, je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da je osnovanost primarnog i podrednih tužbenih zahtjeva tužitelj zasnivao na činjeničnim tvrdnjama da je bio vlasnik spornog stana, pa da je ovlastio prvotuženog da taj stan proda. Dalje, da su apelant i apelantica supružnici koji su u vrijeme davanja navedene punomoći stanovali u stanu brata prvotuženog, koji stan su renovirali svojim sredstvima, te da su ispričali tužitelju da se prvotuženi, kao njegov punomoćnik, dogovorio da im proda sporni stan, za ugovorenu cijenu od 76.000,00 KM i da oni snose sve troškove ovjere i prenosa. Nadalje da im je, prema tom dogovoru, prvotuženi priznao troškove renoviranja stana njegovog brata i da će taj iznos kompenzirati sa odgovarajućim iznosom kupoprodajne cijene spornog stana. Navedeno je i da je tužitelj, na nagovor tuženih sa apelanticom potpisao sporni ugovor i predao im ga u posjed kako bi se oni što prije preselili iz stana brata prvotuženog, da bi ga on mogao prodati i isplatiti tužitelju dogovorenu cijenu, u koji dogovor je tužitelj povjerovao i zaključio sporni ugovor sa apelanticom, te potpisao neistinite navode spornog ugovora da je ugovorena kupoprodajna cijena za stan u iznos od 60.000,00 KM smatrajući to sasvim nebitnim, jer su se usmeno dogovorili da je to iznos od 76.000,00 KM. Navedeno je da prvotuženi tužitelju nije platio navedeni iznos do 1. jula 2003. godine, kako je obećao, nego je 8. jula 2003. godine ponovo dao tužitelju pismenu izjavu da će mu navedeni iznos platiti do 1. avgusta 2003. godine, za koju njegovu obavezu je garantovao pismeno i apelant pred tužiteljem i njegovom suprugom, koje nisu ispunili, kao ni ponovnu garanciju sadržanu u pismenoj izjavi prvotuženog od 12. avgusta 2003. godine, da tužitelj nije primio ništa od kupoprodajne cijene od apelanta i apelantice, a da je od prvotuženog primio 3.000,00 eura, kao dijela kupoprodajne cijene od 76.000,00 KM, čime su se ispunile pravne pretpostavke za utvrđenje da apelantica nije platila tužitelju kupoprodajnu cijenu, te raskid spornog ugovora.
6. Po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud je izvedene dokaze pred tim sudom pravilno prosudio po slodobnom uvjerenju, svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima na način da se može provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelj zasniva osnovanost, a tuženi neosnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta.
7. Apelanti su naveli da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se opisuje tok postupka, te se ukazuje na propuste sudova pri odlučivanju koji su, prema ocjeni apelanata, postupali nezakonito i proizvoljno. U suštini smatraju da su sudovi propustili da pravilno utvrde činjenično stanje, da pravilno razmotre njihove ključne argumente u postupku, da u presudi iznesu na koji način su izveli i ocijenili ključne dokaze, pri tome pogrešno i proizvoljno primjenjujući odredbe materijalnog i procesnog prava. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je, između ostalog, navela da je Općinski sud, po prijedlogu tužitelja donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 355182 13 I od 5 juna 2013. godine kojim je odredio predloženo izvršenje presude prinudnim putem – ispražnjenjem iz spornog stana apelantice i drugih osoba koje u tom stanu žive i predajom u posjed spornog stana tužitelju, odnosno njegovom punomoćniku. Apelantica ističe da je razlog za donošenje privremene mjere što predmetna apelacija pokreće ozbiljna pitanja po osnovu kojih je donošenje privremene mjere u interesu apelantice kao i u interesu vođenja postupka pred Ustavnim sudom, budući de se tužitelj ne nalazi u posjedu stana nego je to apelantica sa svojom porodicom, pa da je „lakše tužitelju sačekati okončanje postupka pred Ustavnim sudom, jer se ne nalazi u posjedu stana.“
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud zapaža da apelantica suštinski kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da apelacija pokreće ozbiljna pitanja po osnovu kojih je donošenje privremene mjere u njenom interesu kao i u interesu vođenja postupka pred Ustavnim sudom. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica, osim navoda da se sa porodicom ona nalazi u posjedu spornog stana a ne tužitelj, koja tvrdnja sama po sebi ne može voditi zaključku o osnovanosti zahtjeva, nije ponudila takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su zahtjevi za donošenje privremene mjere neosnovani.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić