Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3431/13 (L. Đ.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3431/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-3431/13, rješavajući zahtjev Ljubomira Đekića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ljubomira Đekića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubomir Đekić iz Dervente (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 2. avgusta 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 K 010947 13 Kž od 12. aprila 2013. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 K 010947 12 K od 31. oktobra 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „utvrdio povredu prava apelanta na pravično suđenje i u što kraćem roku, pod hitno naložio ponovno suđenje pred Okružnim sudom“.
2. Osnovni sud je presudom broj 78 0 K 010947 12 K od 31. oktobra 2012. godine, a koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 78 0 K 010947 13 Kž od 12. aprila 2013. godine, apelanta oglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci prvostepene presude počinio jedno produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. u vezi sa članom 42a. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.
3. Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je apelant, 13. avgusta 2007. godine nakon što je od nepoznatog lica kupio radi prodaje opojnu drogu heroin, prodao na označenom mjestu navedenu količinu droge P.V., za označeni novčani iznos, a potom u večernjim časovima istog dana u označenom mjestu prodao navedenu količinu droge heroin N.S. za označeni novčani iznos. Ove činjenice utvrđene su na osnovu iskaza saslušanih svjedoka P.V. i N.S. koji su policiji detaljno opisali na koji način su kupovali drogu, a koji su saslušani na glavnom pretresu i koji su potvrdili da u cjelini ostaju kod onog što su u policiji rekli u vezi sa načinom na koji su kupovali drogu, količini i iznosu koji su platili.
4. Nadale, na temelju provedenog dokazanog postupka utvrđeno je i da je apelant 28. januara 2008. godine kupio od nepoznatog lica opojnu drogu, da je označenu količinu predao P.V. na označenom mjestu. Ove činjenice utvrđene su na temelju iskaza svjedoka P.V. i službenih zabilješki koje su sačinili ovlašteni radnici PS Prnjavor. Neosnovnim je ocijenjena apelantova tvrdnja da se u ovom slučaju nije radilo o prodaji već da je apelant samo činio uslugu P.V., obzirom da je P.V., saslušan u svojstvu svjedoka jasno potvrdio da je spornog dana telefonom pozvao apelanta i pitao ga da li ima droge, te da mu je apelant rekao da će mu donijeti za pola sata najprije na označenu lokaciju a koju je, zbog straha od policije promijenio i odredio drugu na kojoj mu je i predao drogu u označenoj količini.
5. Na temelju navedenog, zaključeno je da se u apelantovim radnjama stiču obilježja produženog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS u vezi sa članom 42a. KZ RS, jer je počinio više istih krivičnih djela (više puta prodao drogu-heroin), a koje, s obzirom na način, vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti čine jedinstvenu cjelinu, te da je apelant navedeno djelo učinio s direktnim umišljajem.
6. Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantovu tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na odabranu jer nije primijenjeno načelo in dubio pro reo. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud postojanje ili nepostojanje činjenica cijenio na temelju provedenih dokaza koje je cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, pa da je primjenom načela iz člana 15. ZKP RS slobodnom ocjenom provedenih dokaza zaključio da je apelant preduzeo radnje koje čine obilježje krivičnog djela za koje je oglašen krivim, a načelo in dubio pro reo se može primijeniti samo kada postoji sumnja u pogledu činjenica koje čine obilježje krivičnog djela, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja. Okružni sud je nadalje ukazao da je prvostepeni sud brižljivo i savjesno cijenio provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi, da su dati detaljni i obrazloženi razlozi zašto su prihvaćeni iskazi svjedoka P.V. i N.S., te izvršeno vještačenje oduzete materije, kao stručno i objektivno. Nadalje, neosnovanom je ocijenjena apelanotva tvrdnja da je drogu nabavljao za svoje potrebe i da nije postojao umišljaj da se počini krivično djelo. U vezi s tim je ukazano da iz radnji apelanta koji je imao pripremljenu upakovanu količinu droge (22 paketića) proizilazi da je istu nabavio radi dalje prodaje, a što upućuje na zaključak da je krivično djelo počinio sa umišljajem. Najzad, neosnovanim je ocijenjena i tvrdnja apelanta da nije počinio produženo krivično djelo jer ne postoji vremenska povezanost između dva događaja za koje se teretio. U vezi s tim je ukazano i da konstrukcija produženog krivičnog djela predstavlja pravnu kvalifikaciju koja pogoduje optuženom odnosno osuđenom.
7. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je osporenim presudama povrijeđen princip in dubio pro reo jer nije van svake razumne sumnje utvrđeno da je prodavao opojnu drogu heroin licima P.V. i N.S. S tim u vezi navodi i da je prilikom pretresa kod njega nađena manja količina droge (0,5 gr) koja jasno upućuje na zaključak da je ista služila za ličnu upotrebu, obzirom da je i sam ovisnik, a ne za prodaju. Nadalje, apelant tvrdi i da nije utvrđeno van svake razumne sumnje da je krivično djelo počinio sa umišljajem. U vezi s tim navodi da je drogu nabavljao za lične potrebe a ne u namjeri da je prodaje. Nadalje, apelant smatra da se u njegovim radnjama nisu stekla obilježja produženog krivičnog djela jer, s obzirom na vremensku odvojenost prvog i drugog djela, ne postoji činjenice koje po njegovom mišljenju moraju postojati, a koje ukazuju da je i prije činjenja prvog djela imao predstavu o svojim djelima, cjelokupnoj djelatnosti i njihovom konačnom ishodu. S tim u vezi tvrdi i da se u njegovim radnjama nisu stekla obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim jer, kako tvrdi, nedostaju konstitutivni elementi, umišljaj i prodaja, a na temelju čega zaključuje da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
8. Apelant tvrdi da zbog proizvoljne primjene prava redovnih sudova trpi nepopravljivu štetu, odnosno predstoji mu upućivanje na izdržavanje zatvorske kazne, a u tom slučaju biće mu nezakonito prekršena i druga prava, kao što su sloboda kretanja, te pravo na lični i porodični život. Na temelju navedenog apelant je zatražio donošenje privremene mjere „kojom će se utvrditi povreda prava na pravično suđenje i u što kraćem roku, pod hitno naložiti ponovno suđenje pred Okružnim sudom“.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju apelant traži da Ustavni sud u privremenoj mjeri utvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i da naloži ponovno suđenje pred Okružnim sudom. U prilog ovog zahtjeva apelant se poziva na apelacione navode u kojim obrazlaže razloge zbog kojih smatra da mu je presudama koje apelacijom osporava povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te da mu predstoji izdržavanje izrečene kazne zatvora zbog čega mu mogu biti povrijeđena i druga prava.
13. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere, te u tom smislu od Ustavnog sud traži da u privremenoj mjeri utvrdi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Shodno navedenom, odlukom o privremenoj mjeri Ustavni sud ne može odlučivati o pitanju koje se tiče merituma same apelacije. Imajući u vidu da apelant traži da se privremenom mjerom utvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i da se naloži novo suđenje, te da nije obrazložio razloge, niti je dostavio argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje mjere neosnovan. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić