Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3520/13 („JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo Centar Pošta Zenica)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3520/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3520/13, rješavajući zahtjev „JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo Centar Pošta Zenica za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „JP BH Pošta“d.o.o. Sarajevo Centar Pošta Zenica za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo Centar Pošta zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ramo i Denis Ajkić advokati iz Zenice, podnio je, 12. augusta 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekst: Vrhovni sud) broj 42 0 Rs 007763 12 Rev od 4.juna 2013. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 Rs 007763 10 Rs od 20. juna 2011. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Općinskog suda broj 42 0 Rs 007763 10 Rs od 20. juna 2011. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 42 0 Rs 007763 10 Rs od 20. juna 2011. godine obavezan je apelant da Nermini Selimbegović i dr. (u daljnjem tekstu: tužitelji) na ime uplaćenih sredstava plati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude kao i da im nadoknadi troškove postupka u iznosu od 9.970,59 KM. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na troškove postupka tužitelji su odbijeni.
3. U toku postupka Općinski sud je utvrdio da su tužitelji zaposlenici apelanta, da je zaposlenica apelanta Mirsada Burzić otuđila novčana sredstava iz blagajne Pošte Zavidovići u iznosu od 151.173,50 KM tako što nije vršila uplate po transakcijama primljenim 6 i 7 novembra 2009. godine te da je protiv iste podnijeta krivična prijava. Dalje je utvrđeno da je upravnik apelanta a povodom prigovora korisnika pošte izdao nalog o pozajmici iz sredstava avansa trezora Centra Pošta Zenica ali da u trezoru nije bilo dovoljno novca pa je određeni iznos uplatila blagajnica Mirsada Burzić a tužitelji iznose koje potražuju i to uplatama apelantu uz priznanice na kojima je evidentirano da novčane iznose uplaćuju u svrhu duga Mirsade Burzić. Osim toga je utvrđeno da su tužiteljice Nermina Selimbegović, Jadranka Hodžić i Zejna Hrkić u pismenoj izjavi od 11. novembra 2009. godine navele da će obezbijediti po 30.000,00 KM kako bi obeštetile dio novca otuđen od strane Mirsade Burzić a izjavom od 13. novembra 2009. godine obavijestile su Poštu Zavidovići da su uplatile navedena sredstva kako bi se obezbjedili uslovi za nesmetani rad Pošte Zavidovići zbog otuđenog novca iz blagajne.
4. Polazeći od činjeničnog utvrđenja, da su zbog neizvršenih uplata po primljenim transakcijama prigovarali korisnici čije uplate nisu procesuirane, te da su tužitelji izvršili uplatu apelantu radi namirenja korisnika a što je bio dužan učiniti apelant, Općinski sud je primjenom člana 218. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", br. 29/03 i 42/11, u daljnjem tekstu ZOO) obavezao apelanta da vrati tužiteljima naknadu koju su oni učinili za njega kao dužnika obaveze prema korisnicima iz obavljenih transakcija. Taj sud je konstatovao da su tužitelji izvršili uplatu pronevjerenog novca koji nije apelant mogao obezbijediti da bi pošta fukcionisala i korisnici bili namireni te je zaključio da je apelant dužan uplaćene iznose vratiti tužiteljima koji osnovano traže restituciju. Svoj zaključak Općinski sud temelji i na datom odgovoru na tužbu te odredbi člana 10. tačka 3 stav 8 Uputstva o načinu obavljanja blagajničkih trezorskih poslova u JP BiH Pošta kojim je propisano da ukoliko se naknadno pronađe uzrok nastalog manjka koji je uplaćen donosi se posebna odluka o povratu sredstava zaposleniku koji je manjak uplatio.
5. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 Rs 007763 11 Rsž od 30. januara 2012. godine je žalbu apelanta uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da su tužitelji odbijeni sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Tužitelji su obavezani da solidarno nadoknade apelantu troškove postupka u ukupnom iznosu od 2. 932,62 KM.
6. Suprotno pravnom stavu Općinskog suda, Kantonalni sud je zauzeo drugačiji pravni stav smatrajući da su tužitelji izvršenim uplatama izvršavali zakonsku obavezu Mirsade Burzić prema apelantu i da su u skladu sa odredbom člana 218. ZOO restituciju mogli tražiti samo od Mirsade Burzić a ne i od apelanta. Po stavu Kantonalnog suda ne postoji krivnja i odgovornost apelanta pa time ni pravo tužitelja da traže naknadu štete od apelanta za štetu koju su pretrpili plaćajući dug koji je prema apelantu napravio njihov radni kolega inače zaposlenik apelanta. Pogrešno je pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 218. ZOO jer je novac koji je otuđen od apelanta bila obavezna (bilo dobrovoljno ili prinudno) vratiti Mirsada Burzić a ne tužitelji. Dakle, kako je zaključio taj sud, tužitelji su plaćanje izvršili za navedenu osobu (Mirsadu Burzić) a ne za apelanta zbog čega im ne pripada pravo zahtijevati da im taj izdatak nadoknadi apelant. Na kraju taj sud navodi da je apelant bio u ulozi povjerioca prema svom zaposleniku koji mu je otuđio novac te je imao pravo ali i obavezu da novac koji su sakupili tužitelji primi bez obzira na motive kojima su se tužitelji rukovodili pri donošenju odluke da novac koji je otuđila njihova radna kolegica uplate apelantu.
7. Odlučujući o reviziju koju su protiv drugostepene presude izjavili tužitelji Vrhovni sud je presudom broj 42 0 Rs 007763 12 Rev od 4.juna 2013. godine, reviziju djelomično usvojio i drugostepenu odluku preinačio tako da je žalbu apelanta djelomično uvažio i apelanta obavezao da tužiteljima isplati ukupan dug od 102.400,00 KM umjesto iznosa od 106.327,46 KM i to tužiteljici Nermini Selimbegović ukupno 32.500,00 KM sa zakonskom kamatom od 21. novembra 2009. godine a u odnosu na ostale tužitelje žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U ostalom dijelu, za iznos od 3. 927,46 KM preko dosuđenog iznosa tužiteljici Nermini Selimbegović, revizija je odbijena. Apelant je obavezan nadoknaditi tužiteljima troškove revizije u iznosu od 970,97 KM.
8. Vrhovni sud smatra neprihvatljivim zaključke drugostepenog suda da su tužitelji izvršenom uplatom platili dug Miradi Burzić koja je jedina u obavezi prema apelantu, da tužitelji nisu odgovorni za otuđenje novca i da nisu bili u obligacionom pravnom odnosu vezano za otuđeni novac sa apelantom te da su samo od Mirsade Burzić mogli tražiti povrat novca. Naime obrazloženje Kantonalnog suda u suprotnosti je sa činjeničnim utvrđenjem da su tužitelji izdatak učinili za apelanta koji je bio u obavezi prema korisnicima iz transakcija te da su u vrijeme kada novac apelant nije mogao obezbijediti u cilju poslovanja apelanta za apelanta izvršili uplatu te od njega i zahtijevaju naknadu. U toku postupka, kako dalje navodi Vrhovni sud, nije utvrđeno da su tužitelji izvršili uplatu kako bi naknadili štetu umjesto blagajnice koja je novac pronevjerila te su ovakvi zaključi neprihvatljivi. Vrhovni sud smatra ispravnim pravni stav prvostepenog suda da su tužitelji od apelanta tražili povrat naknade u novcu za ono što su dali apelantu u namjeri ispunjenja njegove obaveze neometanog funkcionisanja pošte i prigovora korisnika čije uplate nisu procesuirane a u situaciji kada trezor Centra Pošte Zenica nije imao dovoljno novca da bi se namirili iznosi uplaćenih pologa banci. Vrhovni sud je na kraju citirao odredbu člana 218. ZOO kojom je propisano da ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti ima pravo zahtijevati naknadu od njega te zaključio da tužitelji imaju pravo od apelanta tražiti restituciju-povrat datog.
9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u arbitrarnoj primjeni zakona od strane Vrhovnog suda. Smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje te su stavovi i zaključci neuvjerljivi i proizvoljni. Nasuprot tome kako dalje navodi apelant, odluka drugostepenog suda je zasnovana na brižljivoj ocjeni dokaza naročito materijalnih iz kojih je izveden zaključak da su tužitelji dobrovoljno uplatili novac na ime duga Mirsade Burzić od koje su mogli tražiti povrat novca Apelant također smatra da je Vrhovni sud zanemario sadržaj ključnih dokaza-priznanica. Konstatuje da je revizijski sud isključivo vezan utvrđenim činjeničnim stanjem iz drugostepene odluke i predmet preispitivanja i razmatranja može biti samo drugostepena odluka međutim u konkretnom slučaju Vrhovni sud se „dotiče činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom“. Osim toga apelant izreku revizione presude smatra nejasnom i nerazumljivom u dijelu u kojem navodi da „drugostepenu presudu preinačava tako da se žalba tuženog djelomično uvažava“. Navodi da revizijski sud ne može da ispituje osnovanost izjavljene žalbe protiv prvostepene presude. Nezadovoljan je što je Vrhovni sud dozvolio reviziju u smislu člana 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku bez da je dao obrazloženje za primjenu navedenog člana. Apelant također presudu prvostepenog suda smatra nedovoljno obrazloženom, bez jasnih i objektivnih razloga o odlučnim činjenicama.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud zapaža da apelant ne obrazlaže razloge za donošenje privremene mjere, nego samo traži da se obustavio izvršenje presude Općinskog suda broj 42 0 Rs 007763 10 Rs od 20. juna 2011. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.
13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant ne samo da nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, nego nije ni obrazložio zašto traži usvajanje privremene mjere. Također, Ustavni sud zapaža da još uvijek nije ni pokrenut izvršni postupak kojim bi bilo dozvoljeno izvršenje pravosnažna presuda Općinskog suda i prinudno naplaćeni dosuđeni iznosi od apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić