Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3574/13 (N. Č.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3574/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3574/13, rješavajući zahtjev Nedima Ćehaje za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Nedima Ćehaje za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedim Čehaja (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Nakić Alen, advokat iz Sarajeva, podnio je, 16. augusta 2013. godine , Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 013156 12 Kžk od 17. maja 2013. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 013156 11 K od 19. januara 2012. godine apelant je oglašen krivim što je na način i u vrijeme pobliže opisano u dispozitivu presude počinio (pod tačkom 1) krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi člana 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) a pod tačkom 2. krivično djelo kažnjivo po članu 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakona o nabavljanju oružja) sve u vezi člana 54. KZ FBiH. Apelant je za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166 stav 1. u vezi člana 28. KZ FBiH primjenom istog zakonskog propisa uz primjenu odredbi čl. 42, 43..stav 1, 50 tačka b) i 51. tačka b) KZ F BiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine a za krivično djelo kažnjivo po članu 52. Zakona o nabavljanju oružja primjenom istog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te ga primjenom člana 54. stav 1. i 2. tačka

b) KZ FBiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

3. Istom presudom apelantu je na osnovu člana 78. KZ FBiH izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta pobliže navedenih u dispozitivu presude a oštećena Eldina Halid je na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) sa imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnicu.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio apelantov branilac i Kantonalni tužilac, Vrhovni sud je rješenjem broj 009 0 K 013156 12 KŽ 6 od 12. septembra 2012. godine, uvažio žalbu apelantovog branioca, presudu Kantonalnog suda broj 09 0 K 013156 11 K od 19. januara 2012. godine ukinuo i odredio pretres pred tim sudom.

5. Nakon održanog pretresa 15. maja 2013. godine u prisutnosti federalnog tužitelja, apelanta i njegovog branioca, Vrhovni sud je presudom broj 09 0 K 013156 12 Kžk od 17. maja 2013. godine apelanta oglasio krivim što je u vrijeme i na način pobliže naveden u dispozitivu presude učinio pod tačkom 1 krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH a pod tačkom 2 krivično djelo iz člana 52. stav 1. tačka a) Zakona o nabavljanju oružja pa mu je uz primjenu člana 49. stav 1. KZ FBiH za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci a za krivično djelo iz člana 52. stav 1. tačka a) Zakona o nabavljanju oružja utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je uz primjenu člana 54. stav 1. i 2. tačka b) KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. juna 2011. godine do 19. januara 2012. godine. Istom presudom apelantu je na osnovu člana 78. KZ FBiH izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta pobliže navedenih u dispozitivu presude. Na osnovu člana 202. stav 1. ZKP FBiH apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka Kantonalnom tužilaštvu u iznosu od 320,00 KM, Kantonalnom sudu u iznosu od 490,00 KM te Vrhovnom sudu u visini koja će biti određena posebnim rješenjem.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su u toku dokaznog postupka na pretresu pred tim sudom u skladu sa članom 332. stav 2. ZKP FBiH prihvaćeni i preuzeti dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom (pobrojani na stranici 3. i 4.. presude). Također su (na stranici 4. presude) pobrojani dokazi izvedeni pred tim sudom i istaknuto da je prije okončanja dokaznog postupka federalni tužitelj izmijenio optužnicu u činjeničnom opisu djela na način pobliže naveden na stranici 5 obrazloženja presude.

7. Vrhovni sud je cijeneći izvedene dokaze na nedvosmislen način utvrdio da je oštećena Eldina Halid 26. juna 2011. godine vozeći se u vozilu marke „Golf“ kojim je upravljao Merdin Muharemović i u kojem se nalazio i apelant i svjedokinja Edina Tiro zadobila teške tjelesne povrede u vidu ustrijelne rane sa prijelomom nastavka drugog vratnog pršljena. Svjedokinja-oštećena je, kako dalje navodi sud, u svom iskazu navela da je povredu dobila na način što se apelant koji se nalazio na mjestu suvozača okrenuo prema njoj držeći u ruci pištolj te opalio što su potvrdili i svjedoci Edina Tiro i Merdin Muharemović koji su se nalazili u vozilu. Osim toga Vrhovni sud je istakao da je i apelant u svom iskazu, koji je dao u svojstvu svjedoka, također izjavio da je tokom vožnje držao mali pištolj u ruci, da je u jednom trenutku dok je pričao sa oštećenom začuo pucanj nakon čega je oštećena rekla da je pogođena a on je vidio da joj ide krv na usta. Na osnovu navedenih iskaza, Vrhovni sud je smatrao neosnovanim navode apelantovog branioca da nije sa sigurnošću utvrđeno čijom radnjom je oštećena zadobila povrede jer je metak mogao doći i izvan vozila i biti ispaljen iz neke kubure. Vrhovni sud je dalje naveo da su također neosnovani navodi branitelja da se samo na osnovu nalaza vještaka balističara može utvrditi da li je povredno sredstvo pištolj ili ne obzirom da je navedena tvrdnja branitelja suprotna načelu slobodne ocjene dokaza. Po ocjeni Vrhovnog suda podatci iz medicinske dokumentacije na ime oštećene, iskazi svjedoka dr. Edina Imamovića, dr. Mersihe Bečirović i dr Ibrahima Omerhodžića te nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine dr. Hamze Žujo ne sadrže ništa što bi dovelo u pitanje iskaze navedenih svjedoka o vrsti povrednog sredstva. Naime iz provedenih dokaza proizilazi da je oštećena prilikom predmetnog događaja zadobila ustrijelnu povredu a da je prilikom hirurškog zahvata iz tijela odstranjeno strano metalno tijelo dok iz nalaza vještaka sudske medicine proizilazi da je pištolj pogodno sredstvo za dobivanje takve povrede.

8. Odbranu apelanta, koja tvrdi da nije bio svjestan da se radi o pravom pištolju, Vrhovni sud je smatrao neosnovanom. Naime taj sud je istakao da je iz iskaza saslušanog svjedoka Samira Seferovića te iskaza apelanta saslušanog u svojstvu svjedoka utvrdio da je apelant pištolj kojim je ranjena oštećena prethodne noći oduzeo od osoba koje su se nalazile ispred njegovog ugostiteljskog objekta i narušavale red. Naime, apelant je na poziv svjedoka Samira Seferovića koji je radio na parkiralištu ispred njegovog objekta izašao jer su neki momci narušavali red, te im je oduzeo pištolj koji je jedan od njih imao uz obrazloženje „da ne bi bilo nikakvih problema“. Ovako postupanje apelanta po mišljenju Vrhovnog suda ne ukazuje na to da je apelant smatrao da se ne radi o pravom pištolju. Na pravilnost ovakvog zaključka ukazuje i iskaz svjedoka Seferović Samira koji je potvrdio da je pozvao apelanta da izađe iz ugostiteljskog objekta jer su se na parkingu okupili neki momci koji su se svađali a jedan od njih je u ruci držao „kao mali pištolj“. Nadalje iz iskaza svjedoka Merdina Muharemovića koji je kritične prilike bio u vozilu, Vrhovni sud je zaključio da je i taj svjedok a i sam apelant smatrao da se radi o pravom pištolju jer kada mu je svjedok govorio da ostavi pištolj jer neko može nastradati apelant nije rekao da se ne radi o pravom pištolju.

9. S obzirom da ni jedan od svjedoka koji su se nalazili u vozilu u trenutku kada je pucnjem iz pištolja ranjena oštećena u svom iskazu nisu naveli da je opaljenju iz pištolja prethodilo kočenje vozila, Vrhovni sud je takav navod apelanta smatrao netačnim i usmjerenim na umanjenje njegove krivice. Da se radilo o svjesnom opaljenju apelanta iz pištolja ukazuje i okolnost koja proizilazi iz iskaza svjedoka koji su se nalazili u vozilu da je apelant neposredno prije opaljenja rekao oštećenoj „sada ću te raniti i tebe i drugaricu“ a u prilog ovakvom zaključku je i utvrđenje da je ispaljivanju hitca iz pištolja prethodila prepirka između oštećene i apelanta oko izvjesne Jasmine a što su potvrdili u svojim iskazima i apelant i svjedoci koji su se nalazili u vozilu.

10. Na osnovu vještačenja neuropsihijatra Vrhovni sud je utvrdio da je apelant djelo iz tačke 1 presude učinio u stanju smanjene ali ne i bitno smanjene uračunljivosti a djelo iz tačke 2 u stanju uračunljivosti. Obzirom da je u toku postupka utvrđeno da je apelant iz neposredne blizine držeći pištolj usmjeren prema glavi oštećene iz pištolja ispalio jedan hitac, Vrhovni sud je zaključio da je apelant bio svjestan da time može povrijediti oštećenu i da je na to pristao nanijevši tešku tjelesnu povredu te je svojim radnjama ostvario obilježje krivičnog djela teške tjelesne ozlijede iz člana 172 stav 1. KZ FBiH

11. Vrhovni sud je dalje istakao da je na osnovu provedenih dokaza (saslušanje svjedoka Samira Seferovića, Tiro Edine, Merdina Muharemovića) utvrdio da je apelant 25. juna 2011. godine od nepoznatog mladića oduzeo pištolj (sa karakteristikama pobliže navedenim na stranici 9 obrazloženja presude), da je isti pištolj imao i u jutarnjim satima 26. juna 2011. godine dok je na osnovu dopisa MUP Kantona Sarajevo utvrđeno da apelant nije imao odobrenje za držanje i nošenje pištolja. Budući da je apelant držao pištolj bez odobrenja nadležnog organa 25/26 jun 2011. godine a čega je bio svjestan a što je suprotno članu 8. Zakona o nabavljanju oružja apelant je svojim radnjama opisanim u tački 2. izreke presude ostvario obilježje krivičnog djela iz člana 52. stav 1 tačka a) Zakona o nabavljanju oružja. Na kraju je taj sud istakao da podatci koji se odnose na karakteristike pištolja kojeg je apelant držao bez odobrenja nadležnog organa utvrđeni su na osnovu potvrde o privremeno oduzetim predmetima od 28. juna 2011. godine. Tvrdnju branitelja apelanta da je sam čin oduzimanja spomenutog predmeta nezakonit jer nakon oduzimanja nije postupljeno u skladu sa čl. 84. i 85. ZKP, Vrhovni sud je smatrao neosnovanom budući da u toku postupka nisu isticane okolnosti koje bi dovele u pitanje zakonitost same radnje oduzimanja predmeta od apelanta te potvrdu smatra zakonitim dokazom.

12. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da točka 2 izreke presude uopće ne sadrži obilježje krivičnog djela iz člana 52. Zakona o nabavljanju oružja pa proizilazi da je oglašen krivim za nešto što po činjeničnom opisu iz izreke ne predstavlja krivično djelo iz navedenog člana. Apelant smatra da je mogao biti oglašen krivim samo da je činjenični opis predmetne optužnice sadržavao navode da je držao vatreno oružje te ukazuje da je navođenje da je držao pištolj NN marke nedostatno za određenje obilježja krivičnog djela iz člana 52 Zakona o nabavljanju oružja a iz razloga što se pod pojmom pištolja smatra i vazdušni pištolj i pištolj za signalizaciju. Apelant navodi da je proizvoljno primijenjena odredba člana 295. stav 1. ZKP a što se ogleda u povredi „objektivnog identiteta optužnice“ i njenom prekoračenju te u činjenici da je tačkom 2. izreke oglašen krivim za nešto što optužnicom nije bio optužen. Također smatra da je proizvoljno primijenjena odredba člana 296. stav 1. ZKP jer se u toku postupka nije dokazalo da je držao vatreno oružje iz člana 4. stav 3 Zakona o nabavljanju oružja. Nadalje smatra da je proizvoljno primijenjena odredba člana 84. ZKP i člana 85. ZKP a što se ogleda u tome da svoj zaključak o počinjenju predmetnog krivičnog djela sud zasniva na potvrdi o privremeno oduzetom predmetu a bez da je na predmet naveden u potvrdi provedena procedura propisana odredbama člana 84. ZKP. U kontekstu navedenog apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 14 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u istovrsnoj pravnoj situaciji kada u odnosu na privremeno oduzete predmete nije ispoštovana odredba člana 84 ZKP optuženog oslobodio od optužbe (presuda Vrhovnog suda broj 58 0 K 020830 10 Kžk od 25. novembrta2011. godine). Apelant osim toga navodi da sud nije niti jednim dokazom utvrdio da je imao vatreno oružje koje je podobno za nanošenje povrede oštećenoj niti osporena presuda zadovoljava temeljne principe obrazloženja odluke. Razlozi izneseni u presudi su više nego proizvoljni, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama kada je u pitanju balistička putanja i oblik vinosti te smatra da je sud trebao primijeniti princip in dubio pro reo

13. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je predložio da se odloži izvršenje kazne zatvora istakavši da je pozvan na izdržavanje kazne zatvora 16. septembra 2013. godine pa imajući u vidu proizvoljnu i arbitrarnu primjenu materijalnog prava u postupku donošenja osporene odluke, izvršenjem kazne zatvora bila bi nanesena nenadoknadiva šteta koja ne bi mogla biti otklonjena naknadom nematerijalne štete u slučaju usvajanja apelacije

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. U konkretnom slučaju, apelant smatra da „imajući u vidu proizvoljnu i arbitrarnu primjenu materijalnog prava u postupku donošenja osporene odluke, izvršenjem kazne zatvora bila bi nanesena nenadoknadiva šteta koja ne bi mogla biti otklonjena naknadom nematerijalne štete u slučaju usvajanja apelacije“i da iz tog razloga treba donijeti privremenu mjeru odlaganja izvršenja kazne zatvora.

17. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stava 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

18. Ustavni sud također ukazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoje propisi koji regulišu način i postupak za odlaganje izvršenja kazne zatvora – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11). Ovim zakonom je regulisano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev. Apelant, međutim, nije ničim ukazao da je mogućnosti koje mu ostavlja Zakon o izvršenju krivičnih sankcija iscrpio ili da se sa zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne, a koja mu stoji na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, obratio nadležnom organu. Zbog svega navedenog a osobito imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije dostavio bilo kakve argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, niti bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da bi donošenje privremene mjere koju apelant traži bilo u interesu strana ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3574/13 (N. Č.) | Sudska praksa | Aktio