Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3001/10 (NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banja Luka)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3001/10

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3001/10, rješavajući apelaciju NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda i Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banja Luka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047213 10 Gž od 14. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047213 04 P od 7. oktobra 2009.

godine.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047213 10 Gž od 14. aprila 2010. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047213 10 Gž od 14. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047213 04 P od 7. oktobra 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dušana Stojčića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 5. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 9. decembra 2011. godine, a tužilac je odgovor na apelaciju dostavio 16. decembra 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 13. marta 2012. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047213 04 P od 7. oktobra 2009. godine, donesenom po tužbi tužioca protiv tuženih Mirka Blagojevića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta kao drugotuženog, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca, te su prvotuženi i apelant obavezani da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljene duševne boli zbog klevete izrečene od prvotuženog, a objavljene od apelanta, u izdanju lista „Nezavisne novine“ od 17. maja 2004. godine u članku pod nazivom Bjelica srećan što ga je hapsio SFOR, a ne policija RS, solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate, uz istovremeno solidarno obavezivanje tuženih da nadoknade troškove postupka. Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete i troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

7. U obrazloženju je navedeno da je povod za tužbu bio taj što je apelant u svom listu „Nezavisne novine“ od 17. maja 2004. godine, na strani 5, objavio članak pod nazivom Mirko Blagojević – Bjelica srećan što ga je hapsio SFOR, a ne policija RS u kojem je prenesena izjava prvotuženog data u Tesliću 15. maja 2004. godine nakon održane sjednice godišnje Skupštine SRS – dr. Vojislav Šešelj sljedeće sadržine: Govoreći o nezakonitoj privatizaciji preduzeća u RS, rekao je da je u njima učestvovao i portparol SDS-a i poslanik u Narodnoj skupštini RS Dušan Stojčić, za kojeg je rekao da je jedan od vođa kriminalnog klana koji posreduje na nelegalnim privatizacijama. Stojčić, tobože, predstavlja da se kupovina vrši za njegovog punca koji je navodno bogatstvo stekao na privremenom radu u Njemačkoj, rekao je Blagojević. U obrazloženju je naveden iskaz tužioca koji je, između ostalog, naveo da ga je sporni tekst u potpunosti uznemirio i šokirao, kao i njegovu porodicu, te prije svega začudio da neko može takvo što izjaviti o njemu bez ijednog dokaza, tako da se radi o očiglednoj kleveti. Ističe da je objava spornog članka pogodila kako njega, tako i njegovu porodicu, a prije svega njegovu suprugu, koja je svo to emotivno proživljavala. Takođe je primijetio i dozu nevjerice kod svojih prijetelja, pa i sumnju u sebe kao čovjeka, zbog načina kako je oklevetan od strane prvotuženog.

8. Nakon ocjene taksativno navedenih dokaza (tužilac je predložio dokaz čitanjem spornog teksta i njegovo saslušanje u svojstvu parnične stranke), u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te pozivanja i citiranja relevantnih odredaba iz Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete) i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Osnovni sud je utvrdio, između ostalog, da sporni tekst predstavlja tekst koji govori o zaključcima godišnje sjednice Skupštine SRS – dr. Vojislav Šešelj održane u Tesliću, te izjave prvotuženog o Milovanu Cicku Bjelici i o njegovom hapšenju od strane SFOR-a, kao i izjava o tužilacu i njegovoj umiješanosti u procesu privatizacije, kao jedan od vođa kriminalnog klana, kao i kupovini preduzeća u ime njegovog punca Čančarević Rade. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom slučaju nesporno da je prvotuženi dao krajnje uvredljivu i klevetničku izjavu, označivši tužioca kao jednog od vođa kriminalnog klana, u čemu mu je pomogao apelant objavljivanjem izjave u autentičnom obliku, znajući da je ona neutemeljena, uvredljiva i usmjerena na diskreditaciju tužioca. U vezi s tim istaknuto je da bi se neko označio i okvalifikovao kao lice iz kriminalnog miljea o tome moraju postojati utemeljeni dokazi, odnosno odgovarajuće sudske odluke, kojih u konkretnom slučaju nema, pa je riječ o zlonamjernoj i uvredljivoj izjavi prvotuženog i pukom senzacionalizmu apelanta, koji su time povrijedili tužioca kao čovjeka i javnu ličnost. Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant nije uložio ni najmanji napor u potvrđivanje činjenica, niti su te činjenice istinite ili blizu istine, bez obzira što je izjava prvotuženog njegov vrijednosni sud, ali klevetničkog karaktera, za šta se građanskopravno odgovora. Navedeno je da je spornim člankom postojala namjera da se tužilac omalovaži, odnosno okleveta i da mu se time naruši društveni i privatni status, zbog čega je pretrpio duševnu bol i patnju. Na kraju obrazloženja Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju postoji hitna društvena potreba da se prema tuženim primijeni sankcija (naknada štete), jer se navedenim tekstom zadire i vrijeđa tužiočev privatni i poslovni ugled i čast, te mu je nanesena duševna bol i patnja na osnovu čega je odlučeno kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbe člana 386 ZPP.

9. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene odluke, donio Presudu broj 71 0 P 047213 10 Gž od 14. aprila 2010. godine kojom je žalbu odbio uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova žalbe i sastava odgovora na žalbu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući sprovedene dokaze, utvrdio da su za tužioca iznesene neistinite činjenice, što predstavlja klevetu kojom je nanesena šteta tužiocu, te da zbog toga postoji osnov za tužiočevo obeštećenje, na osnovu odredaba Zakona o zaštiti od klevete RS. Prema ocjeni drugostepenog suda, djelo klevete predstavlja dio teksta u kome se navodi da je u nezakonitoj privatizaciji preduzeća u RS učestvovao i tužilac, portparol SDS-a i poslanik u Narodnoj skupštini RS, koji je jedan od vođa kriminalnog klana koji posreduje na nelegalnim privatizacijama.

10. U obrazloženju je navedeno da taj dio teksta predstavlja klevetu za tužioca, jer te tvrdnje nemaju utemeljenje u istinitim činjenicama kojima se tužilac diskredituje i svrstava u red lica koja rade protivzakonito. Na osnovu takvog utvrđenja, kako je u obrazloženju navedeno, prvostepeni sud je pravilno zaključio da su tuženi oklevetali tužioca, čime su povrijedili njegova materijalna dobra (čast i ugled), zbog čega je za tužioca nastala šteta što je proizašlo iz iskaza tužioca koji je naveo da je teško podnio iznošenje neistinitih činjenica, da je to uticalo na njegov odnos prema porodici, radnom mjestu i sredini u kojoj živi i radi, što je kod njega prouzrokovalo duševne bolove, zbog čega je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 200 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužiocu za ovaj vid štete dosudio naknadu.

11. Okružni sud je ostale apelantove žalbene navode usmjerene u pravcu povrede odredbe člana 8 ZPP, da nije ista odgovornost prvotuženog i apelanta i da se povreda ugleda dokazuje isključivo objektivnim kriterijumima, pri čemu je relevantan subjektivno osjećanje tužioca, te da je postojanje duševnih bolova trebalo dokazivati drugim dokaznim sredstvima, ocijenio neosnovanim. U tom kontekstu je pojašnjeno da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio na način kako to reguliše odredba člana 8 ZPP, a odgovornost tuženih je solidarna, u smislu odredaba Zakona o zaštiti od klevete. U pogledu visine štete, kako je naveo Okružni sud; prvostepeni sud se pravilno pozvao na iskaz tužioca kao parnične stranke, jer se upravo na osnovu njegovog iskaza može utvrditi intenzitet i trajanje duševne boli.

12. U vezi sa apelantovim prigovorima kojim je ukazao da tužilac nije postupio u skladu sa odredbom člana 8 Zakona o zaštiti od klevete, Okružni sud je potvrdio da je tačno da tužilac nije preduzeo mjere ublažavanja, u smislu navedene odredbe, ali da isto tako, kako je navedeno, ni apelant, u smislu odredbe člana 28 istog zakona, nije objavio ispravku objavljene neistine i uvredljive informacije. Okružni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je na osnovu odredbe člana 226 ZPP odlučeno kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelacijom se, prije svega, ukazuje na proizvoljno utvrđenje činjenica i proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te da se osporene presude uopšte ne bave „standardom dokazivanja“ iz člana 7 Zakona o zaštiti od klevete, koji direktno upućuje na član 10 stav 2 Evropske konvencije, što znači da presuda mora obrazložiti zašto je legitimno ograničiti slobodu izražavanja apelanta dosuđivanjem naknade štete tužiocu, polazeći od ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Apelant ističe da šteta nije opštepoznata, niti je ona nesporna stvar, što znači da se šteta mora dokazivati, a teret dokazivanja je uvijek na tužiocu, pa i u predmetima zaštite od klevete, a iz iskaza samog tužioca se ne vidi ni dužina ni intenzitet trajanja duševnih bolova. Povreda ugleda se dokazuje isključivo objektivnim kriterijumima pri čemu nije relevantno subjektivno osjećanje tužioca, što znači da je postojanje duševnih bolova bilo nužno dokazivati drugim dokaznim sredstvima, a ne samo iskazom tužioca. Osim toga, kako je istaknuto, da ne bi došlo do proizvoljne primjene zakona, sud je, prije svega, morao razlikovati šta su činjenice, a šta vrijednosni sudovi. Apelant ukazuje da tužilac prije podnošenja tužbe nije preduzeo mjere ublažavanja, u smislu odredbe člana 8 Zakona o zaštiti od klevete. Dalje, kako je navedeno, sud ne analizira da je riječ o prenošenju izražavanja jednog poslanika o drugom poslaniku, da je riječ o legitimnoj temi (privatizaciji) i da se radi o pitanju iz privatnog života tužioca.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je obrazloženju naveo da u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u presudi, te da smatra da su apelantovi navodi kojim ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje i prava na slobodu izražavanja neosnovani.

15. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te da tokom postupka pred navedenim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se apelacijom pozvao.

16. Tužilac u iscrpnom odgovoru na apelaciju se osvrće na navode apelacije koje smatra neutemeljenim, budući da su sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke kojima su prvotuženi i apelant obavezani da mu na ime nematerijalne štete isplate. Tužilac navodi da su sudovi prilikom odlučivanja utvrdili potrebna ograničenja koja propisuje član 10 Evropske konvencije o čemu su se sudovi detaljno i jasno izjasnili u obrazloženju odluka. V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti dio Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

[...].

Obaveza ublažavanja Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete Član 11. stav 1.

(1) Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili prenošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

18. U Zakonu o javnom informisanju («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 10/97) relevantne odredbe glase Član 28.

Javno glasilo je dužno da objavi ispravku objavljene neistinite i uvredljive informacije kojom je povrijeđeno nečije pravo, ugled i interes.

Ispravka se mora objaviti bez izmene i dopuna i to na istoj strani štampe, odnosno u istoj radio i TV emisiji, u kojima je bila objavljena informacija iz stava 1. ovog člana, na koju se ispravka odnosi, i to u prvom, a najkasnije u drugom narednom broju štampe, odnosno prvoj, a najkasnije u drugoj narednoj emisiji radio i televizijskog programa po prijemu ispravke.

Nije dozvoljeno da se istovremeno objavljuje komentar ispravke na objavljenu informaciju.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

20. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 047213 10 Gž od 14. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2010. godine a apelacija je podnesena 15. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

(…)

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Suština apelantovih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje svodi se, uglavnom, na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza.

29. U vezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. Dalje, Ustavi sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. Apelant problematizuje osporene presude ukazujući da šteta nije opštepoznata, da se šteta mora dokazivati, da je teret dokazivanja bio na tužiocu i da se iz njegovog iskaza ne vidi ni dužina ni intenzitet trajanja duševnih bolova, što je osnov za utvrđivanje visine štete, a što je sve u konkretnom slučaju izostalo. Osim toga, apelant ukazuje da tužilac nije preduzeo mjere ublažavanja propisane odredbom člana 8 Zakona o zaštiti od klevete, a što je bila njegova obaveza da učini, i to prije podnošenja tužbe.

33. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je pitanje utvrđivanja naknade nematerijalne štete za klevetu razmatrao rješavajući predmet broj AP 1203/05 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 7/07, tač. od 31-37). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zauzeo stav da se postojanje štete cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Osim toga, u citiranoj odluci Ustavni sud je našao da je pogrešan stav Kantonalnog suda u Sarajevu da je za postojanje duševnih bolova dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete, pojasnivši da ni Zakon o zaštiti od klevete, ni Zakon o obligacionim odnosima ne poznaju institut mogućeg nastanka štete kao kriterijum za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete za klevetu. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da sud, u skladu sa odredbom člana 200 ZOO, dosuđuje pravičnu naknadu, odnosno nematerijalnu naknadu ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, te da su redovni sudovi dužni utvrditi da je nematerijalna šteta zaista nastupila. Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio da je usvajanjem novog Zakona o parničnom postupku unesena radikalna izmjena u parničnom postupku uvođenjem raspravnog načela, koje u prenesenom smislu znači „koliko činjenica, toliko i prava“, što podrazumijeva obavezu stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, kao i dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, kao i to da se navedeno načelo mora primijeniti i u predmetima koji se tiču klevete.

34. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom slučaju navedeni principi potpuno zanemareni, jer su sudovi djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu ocjenjujući da je iznošenje neistinitih činjenica dovoljno za zaključak da je nematerijalna šteta i nastupila. Naime, Osnovni sud je tokom postupka došao do zaključka da je iznošenje neistinitih činjenica kod tužioca dovelo do duševnih bolova, ne navodeći kriterijume koje je uzeo u obzir prilikom odmjeravanja visine štete, prije svega, jačinu bolova i straha i njihovo trajanje, ne dajući u tom pravcu bilo kakvo obrazloženje, što je samo po sebi neprihvatljivo. Ustavni sud podsjeća da se šteta može dosuditi samo ako to okolnosti slučaja, odnosno utvrđena nastala šteta i zahtijeva, s tim da se pri tome mora imati u vidu da postojanje duševnih bolova kao posljedica povrede ugleda nisu opštepoznate činjenice na šta sa pravom apelant ukazuje, a niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, nego činjenice koje sud mora u svakom konkretnom slučaju utvrditi sprovođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu odredbe člana 8 ZPP. Ustavni sud smatra da iz dokaza sprovedenih u postupku (tužilac je predložio sprovođenje dokaza čitanjem spornog teksta i njegovo saslušanje) ne proizilazi da je tužilac (imajući u vidu sadržinu njegovog iskaza u kojem je tek istakao da je sporni tekst uznemirio i šokirao kako njega, tako i njegovu porodicu, a prije svega, njegovu suprugu, koja je to emotivno proživljavala) dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva na način koji predviđa odredba člana 123 stav 1 ZPP i konačno odredba člana 200 stav 2 ZOO.

35. Ustavni sud posebno naglašava da zadatak Ustavnog suda nije da se upušta u ocjenu dokaza, ali u konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da tužilac tokom postupka nije iznosio činjenice kojima bi dokazao nastanak duševnih bolova, odnosno njihovu jačinu i trajanje (vidi, tačka 7 ove odluke) a što bilo neophodno kako bi naknada nematerijalne štete bila proporcionalna pričinjenoj šteti. Uz sve to, u konkretnom slučaju je izostalo bilo kakvo obrazloženje u vezi sa ishodom dokazivanja, odnosno uvjerenje suda vezano za navode tužioca, što je dodatno učvrstilo stav Ustavnog suda o proizvoljnosti redovnih sudova prilikom donošenja spornih odluka. Ustavni sud posebno naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu i stav Ustavnog suda usvojen u Odluci broj AP 179/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 179/10 od 18. aprila 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 63) u kojoj je Ustavni sud, razmatrajući apelaciju koja je pokretala slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog i procesnog prava, uočio upravo suprotno konkretnom predmetu: da iskaz apelanta na koji se poziva, način na koji je prezentovan u prvostepenoj presudi nesporno ukazuje da je apelant u toku postupka iznosio činjenice kojima je dokazivao nastanak duševne boli, odnosno njenu jačinu i trajanje, kao i ponašanje tuženog prije i poslije iznošenja spornih članaka i namjeru tuženog, ali da je u tom slučaju, slično kao u predmetnom, Kantonalni sud u Sarajevu propustio da objasni kakav je ishod dokazivanja, odnosno koliko je uvjeren u apelantove navode, odnosno primjenu materijalnog prava na konkretno utvrđene činjenice u postupku, pa je Ustavni sud, zbog navedenog, i utvrdio povredu prava na pravično suđenje. Dovodeći navedenu praksu u vezu sa predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju potpuno izostale činjenice kojima je tužilac morao dokazati jačinu i trajanje duševnih bolova, te da je, uz taj propust, slično kao u citiranom predmetu, izostalo adekvatno obrazloženje u vezi sa ishodom dokazivanja, odnosno uvjerenje u navode tužioca.

36. Ustavni sud dalje ukazuje na odredbu člana 11 Zakona o zaštiti od klevete koja propisuje, izmeđi ostalog, da nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti, a da sud pri utvrđivanju naknade štete uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka isticao da tužilac nije postupio u skladu sa odredbom člana 8 Zakona o zaštiti od klevete, odnosno da nije tražio ispravku spornog teksta, što je bila njegova obaveza, a što je, prema ocjeni Ustavnog suda, ključan propust koji su redovni sudovi olako propustili da adekvatno ocijene. U vezi s tim apelantovim prigovorom izjasnio se samo Okružni sud, koji je naveo da je tačno da tužilac nije tražio demanti, u smislu navedene odredbe, ali da ni apelant nije u smislu odredbe člana 28 „istog zakona“ objavio ispravku objavljene neistinite informacije. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 28 Zakona o javnom informisanju (a ne Zakona o zaštiti od klevete, na koji se greškom pozvao Okružni sud) propisano da je glasilo dužno da objavi ispravku objavljene neistine i uvredljive informacije kojom je povrijeđen nečiji ugled, te da je glasilo dužno da ispravku objavi bez izmjena i dopuna, i to na istoj strani štampe i to u prvom, a najkasnije u drugom narednom broju štampe. Imajući u vidu sadržinu navedene odredbe, Ustavni sud smatra da apelant i nije mogao postupiti po odredbama člana 28 Zakona o javnom informisanju, budući da tužilac prethodno nije uputio zahtjev za ispravku, pa je stoga neprihvatljivo obrazloženje koje je u tom pravcu dao Okružni sud.

38. Dakle, imajući u vidu dokaze sprovedene pred prvostepenim sudom, obrazloženje prvostepenog suda koji se nije ni osvrnuo na sve pravne principe i relevantne zakonske odredbe prilikom utvrđivanja visine naknade nematerijalne štete, posebno ne uzimajući u obzir činjenicu da tužilac nije preduzeo mjere ublažavanja, u smislu odredbe člana 8 Zakona o zaštiti od klevete, što je bila obaveza tužioca koju je propustio da učini prije pokretanja postupka, što je sve navedeno Okružni sud u žalbenom postupku propustio da otkloni, budući da je apelant u žalbi na sve navedeno ukazivao, Ustavni sud smatra da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te da je u konkretnom slučaju izostalo adekvatno obrazloženje i utemeljenje za odlučenje u pogledu određivanja visine naknade nematerijalne štete, što ostavlja utisak „proizvoljnosti“ koja je suprotna garancijama člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Apelant u apelaciji ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na slobodu izražavanja. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud nalazi da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode u vezi sa kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je visina naknade nematerijalne štete utvrđena na osnovu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, bez uvažavanja relevantnih principa neophodnih za pravilno određivanje naknade, u smislu relevantnih odredaba ZOO, Zakona o zaštiti od klevete i ZPP, pri čemu je izostalo i adekvatno obrazloženje za takvo odlučenje.

42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3001/10 (NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banja… | Sudska praksa | Aktio