Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2160/09 (E. K. i S. K.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Zamjena nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2160/09
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2160/09, rješavajući apelaciju Emira Kerimovića i Sabine Kerimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Kerimovića i Sabine Kerimović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 219 od 29. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 509 od 25.
septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P- 273/03 od 8. februara 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Emir Kerimović i Sabina Kerimović (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 219 od 29. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 509 od 25. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-273/03 od 8. februara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tuženih Mileta Dropca i Miloša Milovanovića, kao druge strane u sudskom postupku, zatraženo je 19. oktobra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 26. oktobra 2009. godine, Okružni sud 19. novembra 2009. godine i Osnovni sud 2. novembra 2009. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantima 29. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-273/03 od 8. februara 2008. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen 19. novembra 1992. godine između apelanata i Mileta Dropca (u daljnjem tekstu: prvotuženi), koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem OV-3597/92, na osnovu kojeg su apelanti zamijenili nekretnine upisane u k.k. ul. broj 372 k.o. Krmine za nekretnine prvotuženog upisane u p.l. broj 497 k.o. Karlobag (stav I izreke presude). Također je utvrđeno da je ništav Ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između prvotuženog i Miloša Milovanovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem OV-1753/98 od 23. juna 1998. godine, na osnovu kojeg je prvotuženi prodao drugotuženom nekretnine upisane u k.k. ul. broj 372 k.o. Krmine (stav II izreke presude). Drugotuženi je obavezan da preda apelantima u posjed, slobodan od lica i stvari, nekretnine upisane u k.k. ul. broj 372 k.o. Krmine, uz istovremenu obavezu apelanata da drugotuženom isplate iznos od 30.440,00 KM na ime ulaganja u te nekretnine (stav III izreke presude). Prvotuženi je obavezan da isplati drugotuženom iznos od 7.500,00 KM (stav IV izreke presude). U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa (na ime ulaganja) odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotuženog (stav V izreke presude). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav VI izreke presude).
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz ugovora o zamjeni nekretnina, koji je zaključen između apelanata i prvotuženog, proizlazi da su predmet zamjene bile nekretnine koje se nalaze na teritoriji dvije države, tj. na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima propisano da je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj teritoriji se nalazi nekretnina. Osnovni sud je ukazao da iz dopisa Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske od 19. juna 1998. godine proizlazi da je navedeno ministarstvo odbilo dati saglasnost na predmetni ugovor o zamjeni nekretnina prema odredbama člana 356. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. S obzirom da je ugovor o zamjeni nekretnina, koji je zaključen između apelanata i prvotuženog, protivan prinudnim propisima Republike Hrvatske, te da kao takav nije priznat u Republici Hrvatskoj, Osnovni sud je zaključio da je taj ugovor apsolutno ništav. Imajući u vidu da apsolutno ništavi ugovori ne proizvode pravno dejstvo od samog početka, Osnovni sud je naveo da samim tim prvotuženi nije mogao raspolagati nekretninama koje su bile predmet ugovora o zamjeni, te da je stoga apsolutno ništav i ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj ono što je primila po osnovu takvog ugovora. Budući da apelanti nikada nisu preuzeli nekretnine u Hrvatskoj, te da je prvotuženi te nekretnine u međuvremenu vratio u posjed i prodao trećem licu, Osnovni sud je ukazao da samim tim ne postoji obaveza apelanata da vrate nekretnine prvotuženom. Međutim, Osnovni sud je ukazao da postoji obaveza drugotuženog da vrati apelantima u posjed nekretnine koje su bile predmet ugovora o kupoprodaji, koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog, zbog čega je i naložio drugotuženom da preda apelantima u posjed predmetne nekretnine. Pri tome, Osnovni sud je naveo da nije odlučivao o uspostavljanu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u pogledu predmetnih nekretnina, budući da do promjene prava vlasništva i posjeda u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu na osnovu ugovora o zamjeni i ugovora o kupoprodaji nekretnina nije ni došlo.
8. Zatim, Osnovni sud je naveo da iz ugovora o zamjeni nekretnina, te ugovora o kupoprodaji nekretnina, proizlazi da je drugotuženi kupio nekretnine od prvotuženog, s uvjerenjem da je prvotuženi pretpostavljeni vlasnik. Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je drugotužni preuzeo u posjed nekretnine i da je u te nekretnine izvršio određena ulaganja. Osnovni sud je naveo da je na okolnost visine izvršenih ulaganja proveo vještačenje s vještakom građevinske struke Momčilom Kovačevićem, koji je u svom nalazu utvrdio da vrijednost ulaganja u te nekretnine iznosi 32.734,00 KM. Međutim, Osnovni sud je naveo da su apelanti istakli primjedbe u pogledu nalaza navedenog vještaka, smatrajući da je vrijednost ulaganja previsoko utvrđena, te su predložili da se provede drugo vještačenje s vještakom građevinske struke Nedeljkom Aleksićem. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je proveo vještačenje s vještakom građevinske struke Nedeljkom Aleksićem, koji je u svom nalazu utvrdio da vrijednost ulaganja u te nekretnine iznosi 30.440,00 KM. Osnovni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje tog vještaka, jer je sačinjen u skladu s pravilima struke. Pri tome, Osnovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da drugotuženom pripada samo pravo na naknadu nužnih ulaganja. Naime, budući da je drugotuženi, kao savjestan sticalac i posjednik, izvršio određena ulaganja u predmetne nekretnine, koja su uvećala vrijednost objekta, te se stoga smatraju korisnim, Osnovni sud je naveo da drugotuženom pripada pravo na naknadu korisnih troškova u skladu s odredbama člana 38. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Također, Osnovni sud je naveo da i izgradnja pomoćnog objekta predstavlja korisno ulaganje, te da se pomoćni objekat ne može ukloniti bez oštećenja tog objekta u cijelosti, što bi bilo u suprotnosti s relevantnim odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. S obzirom da savjestan posjednik ima pravo da zadrži stvar dok mu vlasnik ne naknadi vrijednost nužnih i korisnih ulaganja u smislu odredaba člana 38. stav 7. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Osnovni sud je naveo da je prema tome naložio da istovremeno drugotuženi preda nekretnine, a apelani isplate novčani iznos na ime nužnih i korisnih ulaganja. Nadalje, budući da je prvotuženi raspolagao nekretninama kojima nije mogao raspolagati, te da mu je drugotuženi isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 7.500,00 KM, Osnovni sud je naveo da je obavezao prvotuženog da isplati drugotuženom navedeni iznos koji je primio na ime kupoprodajne cijene. Odlučujući o troškovima postupka, Osnovni sud je naveo da su i apelanti i drugotuženi uspjeli sa svojim zahtjevima, da su dugom trajanju postupka doprinijeli apelanti, budući da se u pretežnom dijelu raspravljalo o protivtužbenom zahtjevu drugotuženog koji je uspio sa svojim zahtjevom, te je stoga odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
9. Odlučujući o žalbama tuženih i apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 509 od 25. septembra 2008. godine kojom je žalbu tuženih djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je obavezan prvotuženi da drugotuženom isplati iznos od 7.500,00 KM tako što je taj zahtjev odbio kao neosnovan, dok je u preostalom dijelu žalbu tuženih odbio kao neosnovanu, kao i žalbu apelanata, te prvostepenu presudu u preostalom dijelu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženih da prvostepeni sud nije mogao naložiti prvotuženom da isplati drugotuženom iznos od 7.500,00 KM. Naime, Okružni sud je ukazao da prvotuženi i dugotuženi nisu suprotstavljene strane u predmetnoj parnici, niti je drugotuženi tražio da se obaveže prvotuženi na isplatu navedenog novčanog iznosa. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, obavezujući prvotuženog da isplati drugotuženom iznos od 7.500,00 KM, prekoračio tužbeni zahtjev. Dalje, u pogledu žalbenih navoda apelanata, Okružni sud je naveo da je drugotuženi, po osnovu kupoprodajnog ugovora, savjestan sticalac predmetnih nekretnina, koji je, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, izvršio određena novčana ulaganja koja su uvećala vrijednost nekretnina. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 38. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da savjestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, te da može tražiti i naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Pri tome, Okružni sud je ukazao da su nužni troškovi oni troškovi koji su bili objektivno potrebni za održavanje stvari u ispravnom stanju, a koje bi inače vlasnik morao da snosi da je stvar bila u njegovom posjedu, dok su korisni troškovi oni troškovi koji su učinjeni radi povećanja vrijednosti stvari, ali koji nisu nužni, odnosno neophodni. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, te činjenicu da je drugotuženi savjestan držalac nekretnina, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud mogao dosuditi drugotuženom samo naknadu na ime nužnih ulaganja. Pored toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje u pogledu odluke o troškovima postupka, te da su stoga neosnovani žalbeni navodi apelanata izneseni i u tom pravcu.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-001 219 od 29. aprila 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa proizlazi da su nekretnine iz k.k. ul. broj 372 k.o. Krmine, prije zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina između prvotuženog i apelanata, bile upisane kao svojina Ismeta Kerimovića, tj. oca apelanata, koji je Ugovorom o poklonu, koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-2675/90 od 3. oktobra 1990. godine, poklonio te nekretnine apelantima na jednake dijelove, kako je to i navedeno u posljednjem pasusu tačke I spornog ugovora. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je u ugovoru o poklonu navedeno da se apelanti ovlašćuju da ishode upis prava susvojine na tim nekretninama na svoja imena s dijelovima 1/2 (što je naknadno i realizovano na osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka broj 10-952-7257/04 od 12. jula 2004. godine). Vrhovni sud je naveo da se u takvoj situaciji ne može osnovano tvrditi da je drugotuženi, zaključujući s prvotuženim ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina i stupajući u državinu tih nekretnina, bio nesavjestan držalac. Po mišljenju Vrhovnog suda, naprijed navedeno, kao i činjenica da je drugotuženi uložio relativno velika sredstva da bi uvećao vrijednost tih nekretnina, upravo ukazuje da je drugotuženi bio savjestan držalac. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da u takvoj situaciji drugotuženom pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova tih ulaganja u smislu odredaba člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
11. Što se tiče prigovora apelanata da je procijenjena vrijednost korisnih ulaganja nerealno visoka, Vrhovni sud je ukazao da o takvom prigovoru, koji se odnosi na utvrđeno činjenično stanje, ne može odlučivati u postupku po reviziji prema odredbama člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome, Vrhovni sud je uzgred ukazao da je procjenu vrijednosti ulaganja, po prijedlogu apelanata, izvršio vještak građevinske struke Nedeljko Aleksić, te da je ta vrijednost neznatno manja od procjene vrijednosti koju je, po prijedlogu drugotuženog, izvršio vještak građevinske struke Momčilo Kovačević. U pogledu prigovora apelanata da nižestepeni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je drugotuženi koristio nekretnine preko 10 godina i da se na taj način "bezrazložno obogatio", Vrhovni sud je naveo da je taj prigovor neosnovan. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelanti tokom postupka nisu predlagali, niti izvodili dokaze, te samim tim ni dokazali da je drugotuženi kao držalac predmetnih nekretnina ostvario kakvu korist, te koliko ona iznosi. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je i taj prigovor činjeničnopravne prirode, kojeg nije moguće uvažiti u toj fazi postupka. Također, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da savjestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari. Konačno, u pogledu prigovora apelanata da drugostepeni sud "uopšte nije odlučio" o dijelu žalbe koji se odnosi na troškove postupka, Vrhovni sud je naveo da je taj prigovor neosnovan. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je, po mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka, a da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da je o troškovima parničnog postupka odlučeno u skladu s odredbama člana 386. stav 2. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su 19. novembra 1992. godine s prvotuženim zaključili ugovor o zamjeni nekretnina, na osnovu kojeg su apelanti zamijenili svoje nekretnine u Krminama (Banjaluka) za nekretnine prvotuženog u Karlobagu. Apelanti dalje navode da je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske odbilo dati saglasnost na taj ugovor o zamjeni nekretnina (dopis od 19. juna 1998. godine). U vezi s tim, apelanti navode da je prvotuženi, nakon što je obaviješten da se apelanti ne mogu uknjižiti na nekretninama u Karlobagu, 23. juna 1998. godine zaključio s drugotuženim ugovor o kupoprodaji nekretnina u Krminama. Apelanti navode da su redovni sudovi zaključili da je drugotuženi postupao u dobroj vjeri i da je savjestan posjednik, iako, u vrijeme kada je drugotuženi kupio te nekretnine od prvotuženog, prvotuženi nije bio upisan kao vlasnik tih nekretnina. Apelanti navode da je drugotuženi, iako je znao da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica donijela odluku od 7. decembra 1998. godine o vraćanju nekretnina u posjed apelantima, nastavio da i dalje u njih ulaže. Imajući u vidu navedeno, apelanti smatraju da je drugotuženi nesavjestan posjednik, te da stoga ima pravo samo na naknadu nužnih ulaganja u nekretnine, koji iznose 6.490,00 KM, a ne i naknadu korisnih troškova. Nadalje, apelanti navode da je drugotuženi koristio njihove nekretnine preko 10 godina, te da se na taj način "bezrazložno obogatio". Također, apelanti navode da je vještak građevinske struke previsoko procijenio vrijednost ulaganja u nekretnine. Konačno, apelanti predlažu da se usvoji apelacija, da se drugotuženom dosudi samo iznos od 6.490,00 KM, te da se apelantima dosude troškovi postupka prema troškovniku u spisu, troškovi sastava žalbe i revizije, kao i troškovi sastava apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda. Vrhovni sud smatra da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena ustavna prava apelanata na koja u apelaciji ukazuju.
14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, budući da je apelantima omogućen pristup sudu i pravičan postupak u razumnom roku, te da su imali mogućnost izjavljivanja redovnog i vanrednog pravnog lijeka. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga koje je dao u obrazloženju svoje presude.
15. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je svoju odluku donio na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, te da stoga nije došlo do povrede prava apelanata na koja u apelaciji ukazuju.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br.
60/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 38.
[…] 3) Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari. 4) Savjestan posjednik može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.
5) Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je naknaditi savjesnom posjedniku u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od te stvari.
6) Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari samo ukoliko je vrijednost stvari povećana. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može od nje odvojiti bez njenog oštećenja, savjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.
7) Savjestan posjednik ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa održavanjem stvari.
Član 39.
[…] 4) Nesavjestan posjednik može tražiti naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.
5) Nesavjestan posjednik ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika.
6) Nesavjestan posjednik nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari, ali može da odnese stvar koju je izgradio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari kad se ona može odvojiti bez oštećenja stvari. Član 72.
1) Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom poslu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. 2) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
3) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 219 od 29. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda, Pretto protiv Italije, od 8. decembra 1983. godine).
25. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri odlučivanju o protivtužbenom zahtjevu drugotuženog, pogrešno zaključili da je drugotuženi savjestan posjednik predmetnih nekretnina, te u vezi s tim proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu drugotuženog, zaključili da je drugotuženi savjestan posjednik predmetnih nekretnina, te da mu stoga pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova u smislu odredaba člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u sudskom postupku, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu ocjene savjesnosti drugotuženog. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da su nekretnine bile upisane kao vlasništvo oca apelanata koji je poklonio te nekretnine apelantima (Ugovorom o poklonu od 3. oktobra 1990. godine), uz ovlaštenje da apelanti ishode upis prava susvojine na tim nekretninama na svoja imena sa dijelovima ½, te da je sve to i navedeno u ugovoru o zamjeni nekretnina koji su apelanti, kao pretpostavljeni vlasnici, zaključili sa prvotuženim. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata da je u takvoj situaciji drugotuženi, zaključujući ugovor o kupoprodaji nekretnina s prvotuženim (kao pretpostavljenim vlasnikom), postupao nesavjesno. Po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene savjesnosti drugotuženog, te u vezi s tim i u pogledu primjene odredaba člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na svoju vlastitu praksu prema kojoj nema kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Ustavni sud, postupajući u okviru svoje apelacione nadležnosti, utvrdi da nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene zakonskih odredaba od redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1769/09 od 5. jula 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu povodom ovog pitanja, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata, koji su izneseni u tom pravcu, neosnovani. Što se tiče navoda apelanata da se drugotuženi "bezrazložno obogatio", te navoda koji se tiču nalaza vještaka građevinske struke, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, povodom identičnih navoda iznesenih u reviziji protiv drugostepene presude, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, koje ne ostavlja bilo kakav utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
28. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
29. U pogledu zahtjeva apelanata za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije isključivo snose apelanti.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić