Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2301/10 (M. V., D. V. i B. V.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Uporedive situacije
  • Disciplinski postupak
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2301/10

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2301/10, rješavajući apelaciju Milene Vidović i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Milene Vidović, Dragana Vidovića i Bojana Vidovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 77 0 P 003372 10 Rev od 1.

jula 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Vidović, Dragana Vidovića i Bojana Vidovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003372 10 Rev od 1. jula 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 77 0 P 003372 10 Gz od 15. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 003372 07 P od 16.

novembra 2009. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milena Vidović, Dragan Vidović i Bojan Vidović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kozarske Dubice, koje zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 9. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 77 0 P 003372 10 Gz od 15. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 77 0 P 003372 07 P od 16. novembra 2009. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2301/10.

2. Nakon okončanja revizionog postupka protiv prethodno navedene presude Okružnog suda, apelanti su 6. septembra 2010. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 77 0 P 003372 10 Rev od 1. jula 2010. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3843/10. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2301/10.

4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog u postupku „Autoprevoz – Kozarska Dubica“ a.d. Kozarska Dubica (pravni sljednik DP „Autoprevoz“ Kozarska Dubica, odnosno, DP „Putnički saobraćaj Autoprevoz“ Bosanska Dubica, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. maja 2011. godine, odnosno, 31. oktobra 2012. godine, a od Vrhovnog suda 31. oktobra 2012. godine, odnosno 3. juna 2013. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

5. Okružni sud je 1. juna 2011. godine i 8. novembar 2012. godine dostavio odgovore na apelaciju, tuženi 8. juna 2011. godine i 8. novembra 2012. godine, Osnovni sud 15. juna 2011. godine i 9. novembra 2012. godine, a Vrhovni sud 14. decembra 2012. godine i 2. jula 2013. godine.

6. Punomoćnica apelanata je 9. jula 2013. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavila dodatnu dokumentaciju.

7. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelanata 21. juna 2011. godine, odnosno, 15. jula 2013. godine. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

9. Milan Vidović (suprug apelantkinje Milene Vidović i otac apelanata Dragana Vidovića i Bojana Vidovića, u daljnjem tekstu: prednik apelanata) je 6. septembra 1990. godine podnio prijedlog radi poništenja odluke Disciplinske komisije broj 575 od 31. jula 1990. godine, kojom je predniku apelanata izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, i konačne Odluke Radničkog savjeta broj 619 od 22. avgusta 1990. godine, kojom je odbijen prigovor prednika apelanata i potvrđena odluka Disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: predmetne odluke).

10. Odlukom Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka, broj Rs-II-319/90 od 17. juna 1991. godine, usvojen je zahtjev prednika apelanata, te su kao nezakonite poništene predmetne odluke. Odlukom je dalje naloženo tuženom da prednika apelanata odmah vrati na posao i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj radnoj spremi i radnoj sposobnosti, kao i da mu prizna sva prava iz radnog odnosa. Takođe je određena privremena mjera vraćanja prednika apelanata na posao, bliže precizirano u izreci odluke, te naloženo tuženom da predniku apelanata snosi troškove postupka.

11. Rješenjem Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž-132/92 od 5. februara 1992. godine djelomično je uvažena žalba tuženog, odluka Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka ukinuta u prvom, drugom i četvrtom stavu izreke odluke (u dijelu kojim su poništene predmetne odluke, naloženo vraćanje prednika apelanata na posao i naknada troškova postupka) i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Rješenje o određivanju privremene mjere je potvrđeno.

12. Pred Osnovnim sudom je u toku 1998. godine u predmetnom postupku održano šest ročišta, zatim je određeno vještačenje vještaka saobraćajne struke, te je sljedeće ročište održano u toku 2001. godine.

13. Presudom Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj Rs-39/93 od 18. septembra 2002. godine, poništene su kao nezakonite predmetne odluke, naloženo tuženom da prednika apelanata vrati na posao i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, te mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

14. Presudom Okružnog suda broj Ž-378/02 od 10. decembra 2004. godine, odbijena je žalba tuženog i potvrđena presuda Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj Rs-39/93 od 18. septembra 2002. godine.

15. Postupajući po izjavljenoj reviziji tuženog, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev- 394/05 od 12. juna 2007. godine, uvažio reviziju tuženog, ukinuo presudu Okružnog suda, broj Ž-378/02 od 10. decembra 2004. godine i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.

16. U ponovnom postupku Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Ž-07-000 396 od 25. septembra 2007. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo Presudu Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj Rs-39/93 od 18. septembra 2002. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

17. Prednik apelanata je 11. februara 2008. godine umro, a apelanti su, prema stanju spisa, podneskom od 6. aprila 2009. godine označili sebe kao tužitelje.

18. Presudom Osnovnog suda, broj 77 0 P 003372 07 P od 16. novembra 2009. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, kojim je traženo da se ponište predmetne odluke, te su obavezani apelanti da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

19. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u ponovnom postupku, punomoćnik apelanata kao tužitelje označio zakonske nasljednike prednika apelanata, odnosno, apelante, budući da je prednik apelanata u međuvremenu umro. Dalje je navedeno da je za razrješenje spora o zakonitosti predmetnih odluka o disciplinskoj odgovornosti prednika apelanata mjerodavan Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 68/89 i 42/90) i Zakon o radnim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 20/90), te Pravilnik tuženog o radnim odnosima (u daljnjem tekstu: Pravilnik), u kom su sadržane odredbe o disciplinskom postupku, te vrste povreda radnih obaveza. Dalje, istaknuto je da u postupku sudske zaštite u sporu o disciplinskoj odgovornosti sud ispituje istinitost činjenica na kojima se zasniva disciplinska mjera i ne može se baviti cjelishodnošću disciplinske mjere. Osnovni sud je naveo da je odlukom disciplinske komisije tuženog od 31. jula 1990. godine prednik apelanata proglašen odgovornim za težu povredu radne obaveze iz člana 129 tač. 42, 47 i 49 Pravilnika, te člana 131 tač. 16, 17 i 20 Pravilnika. Dalje, predniku apelanata je na teret stavljeno da je 7. jula 1990. godine na autobuskoj liniji kontrolor tuženog utvrdio da u kontrolni list nije upisao brojeve karata na stanici Pucari, da nije križao mjesečne karte, da je jednom putniku prodao staru voznu kartu i da je u bloku karata pronađena jedna stara karta, te da prilikom kontrole nije omogućio kontroloru da pregleda sve blokove, jer mu je blokove karata istrgao iz ruku. Zbog navedenog je predniku apelanata izrečena mjera prestanka radnog odnosa.

20. Po mišljenju Osnovnog suda, ocjena zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa u predmetnom sporu isključivo je zavisila od toga da li je prednik apelanata počinio povrede radne obaveze koje su mu stavljene na teret, odnosno da li je njegovim ponašanjem ugrožena osnova poslovanja preduzeća, odnosno sama djelatnost tuženog. Imajući u vidu činjenično utvrđenje, koje je u obrazloženju presude opširno obrazloženo, Osnovni sud je zaključio da je prednik apelanata počinio radnje koje su mu stavljene na teret i da su se u tim radnjama stekla obilježja težih povreda radnih obaveza iz člana 129 Pravilnika, koje su se kvalifikovale kao povrede iz tač. 47 i 49 Pravilnika, dok radnje prednika apelanata koje su mu stavljene na teret nisu mogle da se okvalifikuju povredom iz tačke 42 Pravilnika. S tim u vezi, istaknuto je da su radnje prednika apelanata koje su mu stavljene na teret, a koje su kvalifikovane kao povrede iz tač. 47 i 49 (člana 129. Pravilnika), imale materijalne i druge posljedice štetne za tuženog. Obrazloženo je da je iz okolnosti u kojima su se dogodile povrede radne obaveze vidljivo da je prednik apelanata postupao s namjerom da izvrši prodaju starih karata i time za sebe ostvari imovinsku korist, a ne križanjem mjesečnih karata i korist za druge putnike. S obzirom na sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je učinjenim povredama radne obaveze, koje su opisane u odluci o izricanju disciplinske mjere, prednik apelanata namjerno prouzrokovao štetu tuženom i svjesno onemogućio pravilan rad i funkcionisanje procesa rada u preduzeću u smislu odredbe člana 131 tač. 16 i 17 Pravilnika. Navedeno je tuženom dalo pravni osnov da predniku apelanata, za teže povrede radnih obaveza koje je počinio i koje su opisane u članu 129 tač. 47 i 49 Pravilnika, izrekne mjeru prestanka radnog odnosa. Po ocjeni Osnovnog suda, tuženi je imao zakonskog uporišta za izricanje navedene disciplinske mjere, imajući u vidu pored ostalog i to da je prednik apelanata i ranije kažnjavan zbog povrede radne dužnosti po Odluci broj 445 od 28. maja 1990. godine. Iz navedenih razloga, po ocjeni Osnovnog suda, odluke o disciplinskoj odgovornosti prednika apelanata su bile zakonite i stoga je odlučio kao u izreci presude.

21. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 003372 10 Gz od 15. marta 2010. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 77 0 P 003372 07 P od 16. novembra 2009. godine, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.

22. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je sve izvedene dokaze pravilno ocijenio prvostepeni sud, tj. prema odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim, nesumnjivo je utvrđeno da postoje disciplinsko djelo i disciplinska odgovornost prednika apelanata, što je za posljedicu imalo i izricanje disciplinske mjere predviđene materijalnim propisom tj. Pravilnikom koji sadrži odredbe o disciplinskoj odgovornosti radnika. Obrazloženo je da je Pravilnik imao karakter materijalnog, autonomnog prava poslodavca i pravilno su primijenjene njegove odredbe koje su se odnosile na teže povrede radne dužnosti i vrste mjera koje su se mogle izreći za pojedine povrede radne dužnosti. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno identifikovao povredu radne obaveze, koja je predstavljala otkazni razlog prema Pravilniku, i koja je učinjena krivicom zaposlenog (prednika apelanata), jer je s obzirom na vrstu povrede i činjenicu da je dugogodišnji vozač, morala da postoji svijest o izvršenju disciplinskog djela. Zatim, za navedenu povredu, Pravilnikom je bila predviđena disciplinska mjera - prestanak radnog odnosa, te je sve zajedno, po mišljenju Okružnog suda, činilo odluku o prestanku radnog odnosa zakonitom kako u formalnom tako i u materijalnom smislu. Okružni sud je smatrao da žalba nije uspjela da dovede u sumnju pravilnost ni činjeničnog ni pravnog zaključka prvostepenog suda u odnosu na osnovanost zahtjeva apelanata. Naprotiv. iz cijelog toka postupka moglo je da se zaključi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe i procesnog i materijalnog prava. Kako nije bilo ni povreda na koje sud pazi po službenoj dužnosti, onda je i deklarativan stav prvostepenog suda da je odluka o prestanku radnog odnosa zakonita u stvari potvrda zaključka suda da je prednik apelanata postupio suprotno odredbama Pravilnika i da je za to lično odgovoran. Okružni sud je istaknuo da je, osim toga, obaveza za savjesno i uredno izvršavanje radnih obaveza jasno je bila propisana ne samo u tadašnjem samoupravnom opštem aktu preduzeća (Pravilniku), nego i Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio na snazi u vrijeme učinjene povrede.

23. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 003372 10 Rev od 1. jula 2010. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 77 0 P 003372 10 Gz od 15. marta 2010. godine.

24. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda bila pravilna, te citirao odredbe čl. 54 i 58 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i relevantne odredbe Pravilnika. Dalje je navedeno da, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, i po mišljenju Vrhovnog suda, u radnjama prednika apelanata su se stekla obilježja ponašanja koje je tuženi pravilno kvalifikovao težim povredama radnih obaveza iz člana 129 tač. 41 i 49 Pravilnika, zbog kojih mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Istaknuto je da, ispitujući zakonitost predmetnih odluka disciplinskog organa tuženog, sud utvrđuje istinitost činjenica koje su disciplinski organi uzeli za činjenični osnov svoje odluke i pravilnost provedenog disciplinskog postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi navedeno i učinili, te su na osnovu izvedenih dokaza utvrdili da su istinite činjenice na osnovu kojih su donesene odluke o disciplinskoj odgovornosti prednika apelanata zbog učinjenih težih povreda radnih obaveza. Vrhovni sud je smatrao da su neosnovane tvrdnje apelanata da pokušaj tuženog da predniku apelanata stavi na teret radnje koje kvalifikovane težim povredama radnih obaveza nemaju potvrdu u izvedenim dokazima. Zatim, navode apelanata u pogledu načina vršenja kontrole, po mišljenju Vrhovnog suda, predstavljali su prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije revizioni razlog prema izričitoj zabrani iz odredbe člana 240 stav 2 ZPP. Istaknuto je da su predmetne odluke disciplinskih organa tuženog bile zakonite u formalno-pravnom i materijalno-pravnom smislu, te stoga nisu bile osnovane revizione tvrdnje apelanata da je drugostepeni sud donio odluku na štetu apelanata pogrešnom primjenom materijalnog prava. Vrhovni sud je smatrao da je neosnovan navod apelanata koji se odnosio na ocjenu izvedenih dokaza, s obzirom da je drugostepeni sud izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom člana 8 ZPP i o odlučnim činjenicama dao dovoljne i valjane razloge. Ostali navodi revizije, po mišljenju Vrhovnog suda, nisu bili od uticaja na zakonitost i pravilnost drugostepene presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i opšta zabrana diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te član 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelanti u prvom redu ističu da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, te da su kao pravni slijednici svog supruga, odnosno oca, posebno zainteresovani da se utvrdi nezakonito i osvetničko postupanje tužene prema predniku apelanata, na čijem imenu je ostala nezaslužena ljaga. Apelanti tvrde da su sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i nepravilno utvrdili činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi. Smatraju da su pretrpjeli štetu u vidu naknade izgubljene zarade u obliku plata koje bi prednik apelanata ostvario da nije bilo ovakvog postupanja sudova. Takođe smatraju da je nastupila i diskriminacija apelanata u postupku ostvarivanja njihovih prava u odnosu na druge radnike tužene, jer su navedeni radnici ostvarili plate. Apelanti tvrde da Vrhovni sud nije razmatrao sve navode revizije, zauzevši stav da su se oni odnosili na pogrešno i netačno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, istaknuli su da je sud bitnom povredom postupka u stvari pogrešno utvrdio činjenično stanje o čemu revizioni sud treba da vodi račun, te je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Apelanti traže naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja postupka u iznosu od po 1.500,00 KM za svakog apelanta, odnosno, ukupno 4.500,00 KM (u apelaciji AP 2301/10), odnosno, zbog učinjenih povreda u iznosu od po 5.000,00 KM (u apelaciji AP 3843/10).

b) Odgovori na apelaciju

26. Vrhovni sud je u odgovorima na apelaciju naveo da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se ukazuje u apelaciji. Vrhovni sud je, ispitujući zakonitost predmetne odluke tužene, ocijenio da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da je prednik apelanata počinio teže povrede radne obaveze koje su mu stavljene na teret i zbog kojih mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Istaknuto je da činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, prema izričitoj zakonskoj odredbi, ne može da bude predmet preispitivanja u revizionom postupku. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno kvalifikovali radnje prednika apelanata težom povredom radne obaveze koja mu je stavljena na teret, te da je predmetna odluka tužene o izrečenoj disciplinskoj mjeri zakonita, kako u materijalno-pravnom tako i u formalno-pravnom pogledu. Takođe, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili provedene dokaze na način kako propisuje odredba člana 8 ZPP, te stoga nisu osnovani navodi apelacije o pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je vodio računa po službenoj dužnosti o pravilnoj primjeni materijalnog prava i povredama odredaba parničnog postupka propisanih odredbom člana 241 ZPP. Stoga Vrhovni sud ostaje kod utvrđenja i pravnih zaključaka u presudi, te kako nisu povrijeđena prava apelanata na koja se ukazuje u apelacijama, predlaže da se apelacije odbiju.

27. Okružni sud je u odgovorima na apelaciju naveo da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava opisanih u apelacijama, te da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u drugostepenoj presudi, pa predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

28. Osnovni sud je u odgovorima na apelaciju naveo da je nepotrebno komentarisati navode apelanata koji se odnose na način postupanja sudova u utvrđivanju činjeničnog stanja, iz razloga iznesenih u obrazloženju presuda donesenih u postupku. Dalje je detaljno naveo hronologiju događaja u postupku. Osnovni sud smatra da je nesporno dugo trajanje postupka, ali ističe da je ono praćeno konstantnim radom sudova, u zakonom predviđenoj proceduri i u kontinuitetu. Stoga predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

29. Tuženi je u odgovorima na apelacije naveo da ni na koji način nije doprinio dužini trajanja postupka, jer je sve svoje obaveze pred sudom izvršavao u ostavljenim rokovima. To što je štitio svoja prava u skladu sa zakonom propisanim pravnim lijekovima nikako ne može da se protumači kao nezakonito i osvetničko postupanje. Smatra da su osporene odluke donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava, da je dano dovoljno i jasno obrazloženje razloga za njihovo donošenje, te stoga nema povrede prava na pravično suđenje i imovinu. Predlaže da se apelacije odbace ili odbiju.

V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 434.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

31. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S. i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je parnični postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 003372 10 Rev od 1. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanati su primili 23. jula 2010. godine, a prva apelacija je podnesena 9. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti pobijaju navedene presude Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na pravično suđenje - razuman rok

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prednik apelanata 6. septembra 1990. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 77 0 P 003372 10 Rev od 1. jula 2010. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje 6. septembra 1990. godine nego 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelanti ukazuju, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka koji je dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je do vremena kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao pet godina i tri mjeseca. Nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao 14 godina i šest mjeseca.

41. Dakle, ovaj postupak je trajao ukupno 19 godina i devet mjeseci, odnosno nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda postupak je trajao 14 godina i šest mjeseca. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da su neposredna ratna opasnost i ratno stanje u Republici Srpskoj ukinuti Odlukom Narodne skupštine RS br. 02-732/96 od 19. juna 1996. godine (objavljena u «Službenom glasniku RS» br. 15/96), odnosno da su od tog datuma prestale da postoje objektivne okolnosti zbog kojih je Osnovni sud bio spriječen da postupa u konkretnom predmetu. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je riječ o "radnom sporu", koji je po prirodi hitan i koji, stoga, zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da bi mogla da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi u odgovoru na apelaciju ukazali na takve okolnosti.

42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina ovog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

43. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno ocijenili dokaze, nepravilno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

44. Ustavni sud, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

45. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8 ZPP). Pri tome, shodno članu 123 ZPP, svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

47. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja redovnih sudova, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud ne može da nađe ništa što ukazuje na povredu ustavnih prava apelanata. Naime, obrazloženja ukazuju da je u postupku utvrđivana istinitost činjenica na osnovu kojih su donesene odluke o disciplinskoj odgovornosti prednika apelanata zbog učinjenih težih povreda radnih obaveza i pravilnost provedenog disciplinskog postupka. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, sudovi su na sve tri instance bili jedinstveni u stavu da je prednik apelanata počinio teže povrede radnih obaveza iz Pravilnika, što je za posljedicu imalo izricanje disciplinske mjere predviđene Pravilnikom, te da su stoga predmetne odluke bile zakonite u formalno-pravnom i materijalno-pravnom smislu. Ustavni sud nalazi da su za sva navedena utvrđenja redovni sudovi dali potpuno argumentovana i logična obrazloženja, odnosno dali odgovor na suštinsko pitanje da li je prednik apelanata učinio predmetna disciplinska djela i da li je tuženi imao pravni osnov da mu izrekne disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa, tako da ove navode ocjenjuje kao neosnovane. U pogledu navoda apelanata da Vrhovni sud nije razmatrao sve navode revizije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio da se ovi navodi revizije odnose na prigovor nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koje navode nije mogao da razmatra zato što prema odredbama člana 240 stav 2 ZOO revizija ne može da se izjavi iz ovog razloga. Zatim, Ustavni sud zapaža da je sud odlučne činjenice utvrdio ne samo na osnovu dokaza koje je predložio tuženi, već i na osnovu drugih dokaza, između ostalog, dokaza koje su predložili apelanti. Dalje, analiza izvedenih dokaza nije izostala, odnosno Osnovni je, a što su potvrdili i Okružni i Vrhovni sud, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su predmetne odluke o disciplinskoj odgovornosti prednika apelanata bile zakonite. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i Pravilnika, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljavaju kriterijume i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

49. Iz apelacije proizilazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i opšta zabrana diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

50. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

51. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

52. Član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svih prava određenih zakonom obezbijediće se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.

53. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Apelanti nisu posebno naznačili u vezi s kojim ustavnim pravom smatraju da su diskriminisani, ali iz navoda apelacije proizilazi da oni smatraju da su diskriminisani u vezi s pravom na pravično suđenje.

54. Dalje, član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opšti princip zabrane diskriminacije i garantuje uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kom osnovu kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Odredbe Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijevaju i da javni organi nikoga ne mogu da diskriminišu prema bilo kojem osnovu, dakle osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantovana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član 14 Evropske konvencije.

55. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje.

56. Ustavni sud primjećuje da apelanti tvrde da su diskriminisani u postupku ostvarivanja njihovih prava u odnosu na druge radnike tužene, jer su navedeni radnici ostvarili plate. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu dostavili nikakve argumente koji bi ukazivali da je njihov prednik tretiran drugačije u odnosu na druge radnike tužene u identičnoj situaciji. Naime, okolnost da je protiv prednika apelanata vođen disciplinski postupak koji je okončan osporenim odlukama podrazumijeva ukazivanje apelanata da je tuženi u takvoj situaciji nekog drugog zaposlenika tretirao drugačije od prednika apelanata, a nesporno je da apelanti tako nešto ne tvrde. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se prema opredijeljenom tužbenom zahtjevu predmetni postupak odnosio na poništenje odluka o disciplinskoj odgovornosti i prestanku radnog odnosa njihovog prednika, a ne eventualnu naknadu plata.

57. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14 u vezi s članom 6 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni povrede člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

58. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima

59. Ustavni sud zapaža da se apelanti žale da im je u ovom postupku povrijeđeno pravo iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima, koji se prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Navedenim članom priznato je pravo koje svako lice ima da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito obezbjeđuju nagradu za rad, zaštitu na radu, napredovanje i odsustva. U vezi sa navodima apelanata o povredi ovog prava, Ustavni sud zapaža da je ovaj postupak pokrenuo prednik apelanta na kog su se i odnosile odluke čije poništenje je traženo a kojim je utvrđena njegova disciplinska odgovornost i prestanak radnog odnosa. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, apelanti ne mogu da se pozivaju na povredu navedenog prava koje po svojoj suštini i odredbama Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predstavlja lično pravo.

60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, takođe, neosnovani.

Pitanje naknade nematerijalne štete

61. Ustavni sud zapaža da apelanti traže naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja postupka. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

62. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Međutim, podržavajući dosadašnju praksu Ustavnog suda u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda, broj AP 3376/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 43) te imajući u vidu da su apelanti stupili u sudski postupak umjesto svog prednika tek u aprilu 2009. godine (kada su podneskom označili apelante kao tužitelje), Ustavni sud smatra da je apelantima odgovarajuća satisfakcija činjenica da je utvrđeno kršenje ustavnih prava.

VIII.Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak, koji je hitne prirode, trajao ukupno 19 godina i devet mjeseci, odnosno 14 godina i šest mjeseca od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda.

64. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

65. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje, niti povrede opšte zabrane diskriminacije, jer apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizilazi ni iz osporenih presuda.

66. Zatim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima, jer su se odluke o disciplinskoj odgovornosti i prestanku radnog odnosa odnosile na prednika apelanata, a ne na apelante.

67. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2301/10 (M. V., D. V. i B. V.) | Sudska praksa | Aktio