Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3495/12 (M. K.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ništavost
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3495/12

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3495/12, rješavajući apelaciju Muhameda Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Kadrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046710 12 Rev od 12. jula 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046710 11 Gž od 27. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046710 96 P od 27. oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muhamed Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046710 12 Rev od 12. jula 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046710 11 Gž od 27. septembra 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046710 96 P od 27. oktobra 2010. godine. Apelant je podneskom od 17. maja 2013. godine tražio da se predmetna apelacija riješi prioritetno.

2. Ustavni sud je, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, odlučio da se po ovoj apelaciji hitno postupa.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od „Sarajevostana“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 26. juna 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 2. jula 2013. godine, a Kantonalni i Općinski sud, te prvo i drugotuženi nisu dostavili odgovore.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 16. jula 2013. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj P-672/96 od 10. juna 1998. godine, koja je bila potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-824/99 od 22. septembra 2000. godine, bilo je utvrđeno da su ugovori o davanju kredita od 19. maja 1980. godine i ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 4. juna 1980. godine, koji su bili zaključeni između apelanta i pravnog prednika prvotuženog („Sarajevostana“ d.d. Sarajevo) i drugotužene (Općine Stari Grad Sarajevo) ništavi, pa da se ima smatrati da je apelant stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru bliže označenom u dispozitivu prvostepene presude koja je osporena predmetnom apelacijom (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor). Međutim, Općinski sud je Rješenjem broj P-672/96 od 21. marta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1285/05 od 18. oktobra 2006. godine, prihvatio zahtjev drugotužene i dozvolio ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.

8. Nakon provedenog ponovnog postupka, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 046710 96 P od 27. oktobra 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 046710 11 Gž od 27. septembra 2011. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju prvostepene odluke Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju bilo nesporno da je apelant 13. juna 1980. godine zaključio sa bankom ugovor o kreditu za unapređenje privredne djelatnosti i da mu je odobren kredit u iznosu koji je banka uplatila u korist prednika prvotuženog na apelantovo ime. Također, nesporno je bilo i to da su prvotuženi i apelant zaključili ugovor o davanju kredita za restauraciju spornog poslovnog prostora, beskamatno, sa rokom otplate od 20 godina, kao i da su zaključili ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora na neodređeno vrijeme. Općinski sud je naveo da je sporno bilo pitanje pravnog osnova tužbenog zahtjeva, odnosno pitanje da li su ugovori o davanju kredita i o zakupu poslovnog prostora koji su 19. maja 1980. i 4. juna 1980. godine zaključili apelant i prednik prvotuženog ništavi, kao i pitanje da li je apelant stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini.

9. U vezi s tim Općinski sud je naveo da se apelant pozvao na odredbe čl. 11, 12, 15, 103. i

104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te na odredbe čl. 23, 24. i 25. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO). U vezi s tim Općinski sud je obrazložio sadržaj odredaba (načela) na koje se apelant pozvao, pa je zaključio da apelant prilikom zaključenja spornih ugovora nije bio u položaju neravnopravne ugovorne strane, da prednik prvotuženog nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti „da su njihova međusobna davanja bila različite vrijednosti, odnosno da je za [apelanta] nastupila šteta“.

10. Općinski sud je dalje naveo da je apelant u odnosu na oba sporna ugovora „iskazao volju, najprije da investiranim sredstvima za izgradnju predmetnog poslovnog prostora prihvati zakup na neodređeno vrijeme, a zatim vraćanje uloženih novčanih sredstava kroz period od 20 godina, bez kamata“. Također, sud je naveo da su „u vrijeme zaključenja oba ugovora bili prisutni drugačiji društveni odnosi nego što su danas, vrijeme socijalističkog samoupravljanja i društvenih dogovora, koje je, upravnim organima, bezrezervno davao status 'jače' strane u postupcima, a ne status servisa građana što je intencija novog zakonodavstva“. Takav status je, kako je dalje obrazložio sud, „omogućavao i društvenim pravnim licima i upravnim organima da, ipak u općem interesu, ponude investitorima finansiranje gradnje, odnosno kreditiranje gradnje i sticanje statusa zakupca graditelja“. Općinski sud je zaključio da je, ipak, postojao „balans uzajamnih davanja, s jedne strane opšti društveni interes usmjeren na poboljšanje izgleda gradske jezgre, očuvanje tradicionalne arhitekture Sarajeva i, s druge, interes [apelanta], kao kreditora, tada i investitora i zakupca, koji bez pogovora, tada i narednih deset godina u kojima prima polugodišnje rate kredita i osigurava sebi korištenje poslovnog prostora na neodređeno vrijeme, na komercijalno najboljoj lokaciji u Sarajevu koja ekonomski opravdava svaku investiciju u kratkom roku“. Također, Općinski sud je naveo da sporni ugovori nisu u formalnom smislu „sadržavali skrivene obaveze“, da je apelant bio upoznat sa svim odredbama tih ugovora, da je izvršio sve obaveze, te da su mu sredstva koja je uložio po ugovoru o davanju kredita vraćena.

11. Uzimajući u obzir sve navedeno, Općinski sud je zaključio da sporni ugovori nisu ništavi, te da stoga nema osnova ni da se utvrdi da je apelant stekao pravo vlasništva građenjem na spornom poslovnom prostoru na osnovu čl. 25, 26. i 27. ZOVPO. Naime, Općinski sud je obrazložio da je navedenom odredbama regulirano pitanje građenja na tuđem zemljištu, pri čemu se pravo vlasništva stiče ako onaj koji gradi nije znao, niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. Međutim, kako je naveo Općinski sud, preduvjet za ovakav način sticanja vlasništva je savjesnost graditelja, tj. da li je znao ili je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Općinski sud, apelant je znao da gradi na tuđem zemljištu, a nesporno je utvrđeno i da je od stupanja u posjed sagrađenog poslovnog prostora imao status zakupca, zbog čega se ne može smatrati savjesnim graditeljem. Osim toga, kako je sud naveo, sredstva koja je apelant uložio po ugovoru o davanju kredita su mu vraćena, kako je to u postupku utvrđeno, pa se ne može smatrati ni da je gradnju spornog poslovnog prostora apelant investirao.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su sporni ugovori zaključeni na zakonit način, te da ZOVPO niti drugi pravni propis ne poznaju način stjecanja vlasništva kako je to apelant tražio. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda o tome da nisu ispunjeni uvjeti za ništavost spornih ugovora, pa je u vezi s tim ponovio iste razloge koje je u odluci naveo i Općinski sud. Kantonalni sud je naročito istakao da je pravilno utvrđeno da je apelant zaključio ugovor o kreditu sa prednikom prvotuženog, te da su mu ta sredstva vraćena „a bila su usmjerena na izgradnju objekta-poslovnog prostora“. Također, Kantonalni sud je naveo i da je pravilno utvrđeno da je apelant, zaključujući sporne ugovore, “iskazao volju da investiranim sredstvima za izgradnju predmetnog poslovnog prostora prihvati u zakup taj izgrađeni poslovni prostor na neodređeno vrijeme, te način vraćanja mu novčanih sredstava kroz period od 20 godina bez kamate“, kao i da ti ugovori nisu sadržavali skrivene obaveze, a da su ugovarači sve odredbe spornih ugovora prihvatili i ispunili.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 046710 12 Rev od 12. jula 2012. godine odbio apelantovu reviziju, zaključivši da ne postoje bitne povrede postupka na koje se apelant pozvao, a naročito da obrzaloženje drugostepene presude zadovoljava zahtjeve iz člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osim toga, Vrhovni sud je zaključio i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa je naveo, između ostalog, da je u vrijeme zaključenja spornih ugovora na snazi bio Zakon o izgradnji investicionih objekata, Pravilnik o elementima urbanističkog programa generalnog urbanističkog plana i regulacionog plana i Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Ovi propisi, kako je obrazložio Vrhovni sud, nisu sadržavali odredbe koje bi zabranjivale ugovaranje sufinansiranja poslovnih prostora na način kako je to bilo uređeno ugovorom između apelanta i prednika prvotuženog. Prema tome, kako je naveo Vrhovni sud, apelantova sredstva koja su uložena u restauraciju spornog poslovnog prostora „temelje se na valjanoj pravnoj osnovi – ugovoru“. Osim toga, posredstvom prednika prvotuženog su se obavljali poslovi inženjeringa u stambenoj oblasti, a drugotužena je bila nosilac prava raspolaganja na zemljištu na kojem se nalazi sporni poslovni prostor. Na osnovu toga je, kako je naveo sud, “ostvaren kredit za restauraciju poslovnog prostora, upravo zaključenjem ugovora o dugoročnom kreditu kojem je svrha ostvarenje sredstava za obnovu poslovnog prostora s ciljem da se izvrši revitalizacija spomenutog dijela grada“. Vrhovni sud je obrazložio da je apelant „svoj pravni interes da uloži sredstva našao u činjenici da koristi poslovni prostor radi obavljanja svoje privredne djelatnosti uz zakupni odnos i istovremeno da mu se ta sredstva vrate u ratama, što je i učinjeno“.

14. Također, Vrhovni sud je odbio i apelantov revizijski prigovor da je ugovor o kreditu bio suprotan odredbi člana 12. ZOO (načelo savjesnosti i poštenja), zato što je, kako je obrazloženo, apelant „pristajanjem na ugovor o kreditu za restauraciju poslovnog prostora procijenio ekonomske efekte koji za njega proizlaze iz tako sklopljenog ugovora i bio je svjestan šta ugovorom dobiva na takav način“. Vrhovni sud je dalje obrazložio da nije osnovan ni apelantov prigovor da su sporni ugovori bili protivni načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja iz člana 15. ZOO, zato što „kod očitog nesrazmjera uzajamnih davanja oštećena strana ima pravo prema članu 139. stav 1. ZOO zahtijevati pod određenim pretpostavkama i u roku iz stava 2. poništenje pravnog posla“, a takav tužbeni zahtjev apelant nije postavio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju svojih navoda apelant iznosi historijat postupka i citira relevantne propise, a kao argumentaciju svojih navoda o kršenju ustavnih prava citira dijelove iz žalbe koju je bio izjavio protiv prvostepene presude. Apelant smatra da ni Kantonalni ni Vrhovni sud nisu pravilno ocijenili njegove žalbene, odnosno revizijske navode, te da je u konkretnom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. U zahtjevu kojim je tražio da se ova apelacija riješi prioritetno apelant je naveo da se postupak u ovoj pravnoj stvari vodi „punih 17 godina“, te da je zbog toga njegovo i zdravlje njegove supruge teško narušeno.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je osporio apelacione navode, zato što smatra da osporenom presudom tog suda nisu prekršena apelantova prava.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.[...] Član 104.

1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. [...]

18. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog suda i nasljeđivanjem.

Član 24.

Po samom zakonu pravo vlasništva se stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 25.

Osoba koja od svog materijala svojom rukom izradi novu stvar stječe pravo vlasništva. [...] Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu i pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala.

[...] Član 27.

Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. [...]

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 046710 12 Rev od 12. jula 2012. godine. Ovu presudu apelant je primio 3. augusta 2012. godine, a apelacija je podnesena 1. oktobra 2012. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

22. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da mu je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. U vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ili pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance detaljno obrazložili koje su sve relevantne propise primijenili i zašto, da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant takvu svoju tvrdnju, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Osim toga, iako se apelant eksplicitno ne poziva na kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da je postupak trajao „punih 17 godina“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant povodom tog pitanja već ranije podnio apelaciju, pa je Ustavni sud, Odlukom broj AP 3617/09 od 15. maja 2012. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), utvrdio da je apelantu prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku i naložio je Vrhovnom sudu, koji je u to vrijeme odlučivao o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 046710 11 Gž od 27. septembra 2011. godine, da hitno donese odluku. Postupajući po ovoj odluci Ustavnog suda, Vrhovni sud je 12. jula 2012. godine donio presudu koju je apelant osporio predmetnom apelacijom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o tome da postupak traje dugo, o kojima je ranije već meritorno odlučeno, nisu relevantni za rješavanje predmetne apelacije, niti na bilo koji način ukazuju na kršenje prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji.

26. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje ili na imovinu, već je samo nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što su ovi apelantovi navodi zasnovani isključivo na njegovom nezadovoljstvu osporenim odlukama i načinom na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, a osporene odluke sadrže obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim niti suprotnim standardima ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu.

28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3495/12 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio