Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2445/10 (NIGD „Dnevne nezavisne novine“, D. J. i S. K., svi iz Banjaluke)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Kleveta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2445/10
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2445/10, rješavajući apelaciju NIGD „Dnevne nezavisne novine“ i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD „Dnevne nezavisne novine“, Dragana Jerinića i Snježane Karić , podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 71 0 P 030677 10 Gz od 18. marta 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. NIGD „Dnevne nezavisne novine“, Dragan Jerinić i Snježana Karić, svi iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 17. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030677 10 Gz od 18. marta 2010. godine. Punomoćnik apelanata je, na traženje Ustavnog suda, 14. juna 2011. godine, te 10. i 19. jula 2013. godine dostavio punomoći za zastupanje apelanata. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Zorana Polića, tužitelja u predmetnom postupku, zatraženo je 2. juna 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 28. juna 2011. godine, a Osnovni sud 7. septembra 2011. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelanata 31. avgusta 2011. godine, odnosno, 5. juna 2013. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 030677 05 P od 2. novembra 2009. godine, donesenom po tužbi Zorana Polića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata radi naknade štete zbog klevete, v.s. 10.000 KM, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelanti (u uvodu presude prvoapelant označen kao NIGD „Nezavisne novine“ d.o.o. Banjaluka) obavezani da tužitelju, na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljene duševne boli zbog klevete koju je objavio prvoapelant u izdanju od 23. jula 2005. godine, pod nazivom „Prijetio je da će ubiti mene, suprugu i djecu“, solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom su dalje obavezani apelanti da tužitelju solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznos od 333,33 KM, u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dalje je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, koji je predstavljao razliku između traženog i dosuđenog iznosa.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u listu Nezavisne novine od 23. jula 2005 godine objavljen članak pod naslovom „Prijetio je da će ubiti mene, suprugu i djecu“ (u daljnjem tekstu: predmetni članak), koji je napisala trećeapelantkinja uz odobrenje drugoapelanta, a koji je objavio prvoapelant. Prema tom članku, Goran Suvara je prijavio banjalučkoj policiji da mu je tužitelj, inspektor Policijske stanice Gradiška, prijetio smrću, kao i da je istu prijetnju uputio njegovoj supruzi i djetetu, te da je navedenu prijetnju shvatio veoma ozbiljno. Dalje je navedeno da se tužitelj obraćao direktoru i glavnom i odgovornom uredniku prvoapelanta u vezi s predmetnim člankom. Zatim, postupajući po tužiteljevom prigovoru, Vijeće za štampu BiH je donijelo odluku od 7. oktobra 2005. godine, kojom je tužiteljev prigovor prihvaćen i utvrđeno da je prvoapelant prekršio odredbu člana 7 Kodeksa za štampu, koji je predviđao mogućnost odgovora svih strana u sporu, te je pružala mogućnost prvoapelantu da u roku od sedam dana objavi reagovanje tužitelja na sporni članak, čime bi mu bila umanjena šteta nastala objavom navedenog članka. Prvoapelant je zatim objavio odluku Vijeća za štampu BiH. Takođe, čitanjem zapisnika o saslušanju građanina broj 728/05 od 20. jula 2005. godine, Osnovni sud je utvrdio da je taj zapisnik sačinjen u prostorijama Odsjeka kriminalističke policije Policijske stanice Banjaluka II na okolnost krivičnog djela ugrožavanja bezbjednosti iz člana 169 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske i da je saslušan Goran Suvara koji je na zapisnik potanko naveo svoj odnos s tužiteljem. Osnovni sud je citirao odredbe člana 1 stav 1 tačka v), član 3 stav 1. tač. a) i b), čl. 5, 6, 10 i 11 Zakona o zaštiti od klevete i član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknuto je da je nesporno da je širu javnost zanimao rad pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova RS (u daljnjem tekstu: MUP), rezultati i način na koji obavljaju svoje radne zadatke, iz okvira zakonom utvrđene nadležnosti, i oni su u obavezi da štite javni poredak, te da razotkrivaju sve oblike devijantnog ponašanja u društvu. S obzirom na to da pripadnici MUP-a samim time predstavljaju javne radnike, njihov je rad pod većom lupom javnosti, nego rad prosječnog građanina. Stoga je, po mišljenju Osnovnog suda, informisanje javnosti o njihovom radu bilo bitno i društveno potrebno, ali istovremeno interesantno i predstavljalo legitiman čin s aspekta djelatnosti kojom se prvoapelant bavio. Međutim, Osnovni sud je istaknuo da apelanti, u obavljanju svoje djelatnosti moraju da postupaju profesionalno i u skladu s pravilima novinarske etike i izdavačke djelatnosti, odnosno da se trude da objavljuju istinite i tačne informacije, a ne neistinite, uvredljive informacije o bilo kom građaninu, a pogotovo o onom licu koje obavlja javne poslove i zadatke.
8. U konkretnom slučaju, nesporno je da su apelanti objavili predmetni članak u izdanju od 23. jula 2005 godine, i po mišljenju Osnovnog suda, on je bio krajnje uvredljiv i klevetnički prema tužitelju, s ciljem da ga degradira. Dalje je obrazloženo da su naslov i sadržina članka bili usmjeren na senzacionalizam i težnju za dobrim tiražom, a sadržina je nesporno bila nedokazana, neistinita, uvredljiva i usmjerena na diskreditaciju tužitelja ne samo kao osobe već i kao pripadnika MUP-a, koji obavlja javne poslove i zadatke (štiti društveni poredak od raznih oblika kriminalnog ponašanja i postupanja). Navedenim su, po mišljenju Osnovnog suda, apelanti identifikovali tužitelja kao osobu koja je ne samo neprofesionalno, već čak i kriminogeno obavljala svoj posao, čime su kod šire javnosti stvarali iskrivljenu sliku o pripadnicima MUP-a, kao osobama koje su „iznad zakona“ i u kojima običan građanin ne može naći zaštitu i sigurnost sebe i porodice, odnosno svoje imovine. Obrazloženo je da bi se o nekom i nečemu pisalo i time informisala šira javnost o tome moraju da postoje relevantni, odnosno utemeljeni dokazi, a time učinjeni maksimalni napori da se sazna pravo stanje stvari. Istaknuto je da apelanti ne da nisu navedeno učinili, već su štaviše onemogućili tužitelja da istovremeno iznese svoje viđenje, odnosno da odgovor na izjavu Gorana Suvare. Po mišljenju Osnovnog suda, apelanti su objavom predmetnog članka prekršili sve norme novinarske etike i profesionalizma i time, kao prenosnici takve vijesti – informacije, zajedno su bili odgovorni prema tužitelju u smislu počinjene klevete i nanesene mu štete, koja se ogledala u duševnoj boli i patnji, koju je tom prilikom doživio. Istaknuto je da u konkretnom slučaju nisu bili uloženi niti najmanji napori u potvrđivanju iznesenih činjenica, niti su te činjenice istinite, odnosno blizu istine, već su one očito klevetničkog karaktera, za šta se građansko-pravno odgovara. Da se apelanti nisu pridržavali normi prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike ukazivala je i odluka Vijeća za štampu BiH. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti oštećenog, tj. tužitelja, čime mu je nanesena šteta. Istaknuto je da je taj članak imao namjeru da tužitelja omalovaži, odnosno okleveta, tako da mu je narušen društveni i privatni status, zbog čega je pretrpio duševnu bol i patnju. Kako je u tom slučaju postojala „hitna društvena potreba“ da se na apelante primijeni sankcija (naknada štete), jer se člankom zadiralo u sferu privatnog ali i vrijeđala tužiteljeva čast i poslovni ugled, te mu se nanosila duševna bol i patnja, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 030677 10 Gz od 18. marta 2010. godine odbijena je žalba apelanata i presuda Osnovnog suda potvrđena u dosuđujućem dijelu, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nisu bili prihvatljivi žalbeni navodi apelanata da je kao prvotuženi označen „Nezavisne novine“ Banjaluka, a da je prvostepeni sud samoinicijativno prvotuženog (prvoapelanta) označio ispred naziva „NIGD“, te da označeni prvotuženi (prvoapelant) nema svojstvo pravnog lica. S tim u vezi, obrazloženo je da je prvoapelant imao svojstvo pravnog lica, a oblik organizovanja i skraćeni naziv djelatnosti prvoapelanta koji je ispred njegovog imena unio prvostepeni sud nije promijenio identitet prvoapelanta niti je uticao na njegovu stranačku sposobnost. Istaknuto je da se samo radilo o pravilnom označavanju prvoapelanta, pa stoga nije bio osnovan navedeni žalbeni prigovor. Dalje, Okružni sud je smatrao neprihvatljivim i žalbene tvrdnje da je sud zanemario da tužitelj nije tužio autora izražavanja Gorana Suvaru. S tim u vezi obrazloženo je da je odredbom člana 5 Zakona o zaštiti od klevete propisano ko odgovara za klevetu pod uslovom da namjerno ili zbog nepažnje iznosi ili pronosi izražavanje, pa nije bilo obaveze da se kao tuženi označi i Goran Suvara. Žalbene navode apelanata da tužitelj prilikom davanja iskaza kao parnična stranka na ročištu od 2. juna 2009. godine nije poučen o posljedicama lažnog svjedočenja i da na njegovom iskazu nije mogla da se zasniva prvostepena presude, Okružni sud je ocijenio neprihvatljivim. Obrazloženo je da je prvostepeni sud zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, utvrđujući da su apelanti objavili informaciju koju nisu provjerili u pogledu istinitosti njenog sadržaja i nisu dali mogućnost tužitelju da se izjasni i da svoje viđenje predmetnog članka. Stoga činjenica što na zapisniku nije bilo upisano da je tužitelj poučen o posljedicama lažnog svjedočenja nije bio propust koji je uticao na zakonitost prvostepene presude.
11. Okružni sud je ocijenio da su neprihvatljivi i ostali žalbeni navodi apelanata koji su ukazivali da su pravila o teretu dokazivanja primijenjena na štetu apelanata. S tim u vezi, navedeno je da prema smislu odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, da bi došlo do prouzrokovane štete ugledu nekog lica, sadržaj onoga što je izraženo mora da bude neistinit. Pri tome je teret dokazivanja istinitosti navoda na tuženom, a teret dokazivanja postojanja tih navoda na tužitelju. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istaknuo da je trebalo da apelanti dokažu istinitost navoda u predmetnom članku i daju mogućnost tužitelju da iznese svoje viđenje, a u svakom slučaju informaciju je trebalo provjeriti do moguće mjere prije samog objavljivanja. Takođe, prema mišljenju Okružnog suda, nisu bili prihvatljivi ni navodi apelanata da se povreda ugleda dokazuje isključivo objektivnim kriterijumima i da pri tom nije relevantan subjektivni osjećaj tužitelja i postojanje eventualno duševnih bolova koji moraju da se dokažu drugim dokaznim sredstvima a ne iskazom tužitelja. Naime, obrazloženo je da se za odluku o zahtjevu za naknadu štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova cijene i objektivni i subjektivni kriterijumi koji ukazuju da postoji šteta, a ocjena pretrpljenih duševnih bolova, njihovo postojanje i intenzitet mogu da se temelje na iskazu tužitelja, bez obaveze provođenja nekih drugih dokaza kao što je npr. vještačenje. Stoga su bili neprihvatljivi navodi žalbe da tužitelj tokom svjedočenja nije rekao da je trpio duševne bolove, kada je iz njegovog iskaza proizilazilo na koji način ga je pogodilo objavljivanje spornog članka i koje duševne bolove je pri tom imao i pretrpio. Okružni sud je zaključio da navedenim postupanjem prvostepenog suda i obavezivanjem apelanata na naknadu štete nije povrijeđen član 10 Evropske konvencije na štetu apelanata.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 1 Evropske konvencije.
13. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i nepravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti ukazuju na nedostatak procesnih pretpostavki na strani prvoapelanta. S tim u vezi, ističu da je tužitelj u tužbi kao prvotuženog označio „Nezavisne novine“, koje nije mijenjao tokom postupka, te da prvostepeni sud nije bio ovlašćen da u uvodu prvostepene presude naznači „NIGD“ ispred naziva „Nezavisne novine“. Dalje, „Nezavisne novine“ nije naziv pravnog lica, nego printanog medija, koji nema svojstvo pravnog lica, pa je tužbu u ovom dijelu, po mišljenju apelanata, trebalo odbaciti na osnovu člana 227 stav 3 Zakona o parničnom postupku. Osim toga, apelanti ističu da je naziv društva u stvarnosti NIGD „DNN“, te smatraju da je jedino mogao da bude tužen izdavač novina jer ima pravni subjektivitet. Apelanti smatraju i da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno u odnosu na postupanja apelanata, s obzirom da je izražavanje Gorana Suvara o tužitelju autentično preneseno i da je zapisnik o uzimanju izjave javna isprava kojoj je novinar vjerovao. U pogledu ocjene dokaza, apelanti navode da dokazi nisu cijenjeni cjelovito i u uzajamnoj povezanosti, već samo na štetu apelanata, te da je redovni sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja na štetu apelanata. Ističu da tužitelj nije ni pokušao da tuži Gorana Suvaru. Apelanti smatraju da je na tužitelju bio teret dokazivanja štete i njene visine, opširno opisujući svoj stav. Zatim, apelanti tvrde da tužitelj, iako saslušan kao parnična stranka u postupku, nije poučen o posljedicama lažnog svjedočenja u smislu relevantnih odredbi ZPP, te stoga odluka o šteti i visini štete nije mogla da se zasniva na njegovom iskazu. Osporenu presudu smatraju i nerazumljivom, zato što ne razlikuje objekte zaštite po Zakonu o zaštiti od klevete, te s tim u vezi ističu da je bilo nužno da se razlikuju standardi dokazivanja, koji su različiti kod klevete (postojanje povrede ugleda) u odnosu na uvredu (povreda časti). S tim u vezi, smatraju da je bilo nužno da se eventualno postojanje duševnih bolova dokazuje drugim dokaznim sredstvima a ne iskazom tužitelja. Apelanti tvrde da sudovi nisu obrazložili na osnovu čega su utvrdili postojanje štete i njenu visinu kad čak ni tužitelj nije saslušavan na navedene okolnosti.
14. U pogledu prava na slobodu izražavanja, apelanti navode da se osporena presuda ni na koji način nije bavila „standardom dokazivanja“ iz člana 7 Zakona o zaštiti od klevete, koji upućuje na član 10 stav 2 Evropske konvencije, osim konstatacije da nije povrijeđen član 10 Evropske konvencije. Dalje, ističu da je u konkretnom slučaju interpretacija pravila Zakona o zaštiti od klevete predstavljala više formalistički pristup, mimo svrhe i cilja člana 2 i dr. Zakona, a posebno mimo cilja člana 10 stav 2 Evropske konvencije, na koji izričito upućuje član 7 Zakona o zaštiti od klevete. Smatraju da osporena presuda uopšte nije obrazložila postojanje uslova za ograničenje slobode izražavanja iz člana 7 Zakona o zaštiti od klevete, odnosno, člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Apelanti ističu da je tema spornog saopštavanja bila legitimna jer je tužitelj javna ličnost (policijski službenik s posebnim ovlaštenjima), te su rad i ponašanje tužitelja predmet ocjene javnosti u najširem smislu. Zatim, uloženi su razumni napori medija radi utvrđenja istine, s obzirom da je predmetno novinarsko saopštenje zasnovano na sadržaju zapisnika koji je pročitan kao dokaz, kao javna isprava. Apelanti smatraju da je osporena presuda povrijedila princip proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničenja slobode medija i ugleda javne ličnosti (tužitelja), te da nije postojala „hitna društvena potreba“ koja je nalagala ograničenje u slobodi izražavanja, što su opširno obrazložili. Na kraju ističu da je za tužitelja dovoljna satisfakcija bila odluka Vijeća za štampu BiH i njena objava u „Nezavisnim novinama“.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u obrazloženju osporene odluke dati i detaljno obrazloženi razlozi za nju, kod kojih ostaje. Smatra da ne postoje povrede prava na koje su apelanti ukazali, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelanata neosnovani, te da prvostepenom presudom i tokom postupka nije bilo kršenja ustavnih prava apelanata. Takođe ističe da nije izvršena bilo kakva druga povreda u primjeni prava tokom postupka, te smatra apelaciju neosnovanom.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opšti dio Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantirano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
Član 3.
U smislu ovog zakona:
a) „izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;
b) „javni organ" znači svaki zakonodavni, sudski, izvršni ili drugi upravni orgar, svaki organ koji je imenovan ili ustanovljen u skladu sa zakonom, a obavlja javnu funkciju i pravno lice koje je u vlasništvu ili je kontrolisano od strane jednog od gore navedenih javnih organa;
[...] Odgovornost za klevetu Član 5.
Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.
Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. [...].
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
c) ako je iznošenje ili prenošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...]. Obaveza ublažavanja Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
Član 11.
Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. [...] Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulirano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[...].
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Prethodno ispitivanje tužbe i dostavljanje tužbe Član 66.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda, broj 71 0 P 030677 10 Gz od 18. marta 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 19. aprila 2010. godine a apelacija je podnesena 17. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti osporavaju presudu Okružnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 1 Evropske konvencije.
VII.1. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
27. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Suština navoda apelanata u pogledu prava na pravično suđenje odnosi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te tvrdnju da dokazi nisu cijenjeni cjelovito i u uzajamnoj vezi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
29. Ustavni sud, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnom utvrđivanju činjenica.
30. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen o tužbi tužitelja i redovni sudovi su djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu i utvrdili da su apelanti objavljivanjem predmetnog članka objavili neistinu o tužitelju, zloupotrijebivši pravo na slobodu izražavanja i na taj način nanijeli tužitelju štetu, zbog čega je tužitelj trpio duševne bolove zbog klevete, te na ime naknade štete obavezali apelante da solidarno isplate tužitelju iznos od 3.000,00 KM. Redovni sudovi su obrazložili da prilikom objavljivanja tog članka apelanti nisu uložili niti najmanji napor u potvrđivanju iznesenih činjenica, niti su te činjenice bile istinite, čime su ispunjeni uslovi za odgovornost apelanata za ovaj vid štete propisane čl. 5, 6 i 11 Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih odluka, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
31. U pogledu navoda apelanata o povredi odredaba procesnog prava (nedostatak stranačke sposobnosti prvoapelanta i izmjene koju je unio Osnovni sud u označavanju prvotuženog (prvoapelanta)), Ustavni sud zapaža da su iste navode apelanti isticali i u žalbenom postupku, o kojima se Okružni sud dovoljno jasno izjasnio. Naime, Okružni sud je obrazložio da sporne izmjene koje je učinio Osnovni sud nisu promijenile identitet prvoapelanta niti su uticale na njegovu stranačku sposobnost. Kako se radilo samo o pravilnom označavanju prvoapelanta, kako je to i Okružni sud zaključio, Ustavni sud smatra da, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo proizvoljne primjene procesnog prava.
32. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8 Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123 Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna da dokazuje činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza slobodno ocjenjuju da li postoje ili ne postoje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
33. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio Okružni sud u svojoj presudi, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja djelimično osnovan. S tim u vezi, u pogledu navoda apelanata koji su se odnosili na utvrđivanje štete i njene visine, a koje su apelanti isticali i tokom redovnog postupka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili način na koji su utvrdili postojanje štete, po principu slobodne ocjene dokaza, koja obrazloženja, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je pitanje utvrđivanja naknade nematerijalne štete za klevetu razmatrao rješavajući predmet broj AP 1203/05 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 7/07, tač. 33 i 35). U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, zauzeo stav da postojanje duševnih bolova kao posljedice povrede ugleda, odnosno časti nisu općepoznate činjenice, niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, nego činjenice koje redovni sudovi moraju u svakom konkretnom postupku utvrditi provođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu člana
8. Zakona o parničnom postupku. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da u konkretnom slučaju, redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o dosuđivanju naknade za nematerijalnu štetu, okolnosti slučaja, a naročito jačinu duševnih bolova i njihovo trajanje kao pravni osnov, nego su arbitrarno zaključili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
34. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da su u predmetnom slučaju redovni sudovi utvrđivali postojanje štete, te da je Okružni sud smatrao da se za odluku o zahtjevu za naknadu štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova cijene i objektivni i subjektivni kriteriji koji ukazuju na postojanje štete, a ocjena pretrpljenih duševnih bolova, njihovo postojanje i intenzitet mogu se temeljiti na iskazu tužitelja, bez obaveze provođenja nekih drugih dokaza kao što je npr. vještačenje. U prilog ovakvom zaključku ide i stav izražen u Odluci Ustavnog suda broj AP 179/10 od 18. aprila 2012. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba, tačka 57) prema kojem saslušanje stranke je nesporno „dokazno sredstvo“, odnosno izvor saznanja o činjenicama, odnosno način da stranka dokaže činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev. Od okolnosti koliko je sud „ubijeđen“ u istinitost određene činjenice zavisit će i sama sudska odluka, odnosno obrazloženje presude koje treba da sadrži razloge o ocjeni suda u vezi s tim da li je neka činjenica „dokazana“). Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u postupku okončanom osporenim odlukama, suprotno navodima apelanata, na osnovu iskaza tužitelja utvrdili postojanje štete i njenu visinu u predmetnom postupku, dajući za svoj stav dovoljno jasne i argumentovane razloge u obrazloženjima svojih odluka, koje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim.
35. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VII.2. Sloboda izražavanja
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
37. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.
38. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduslov za funkcionisanje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. Međutim, to ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu da budu apsolutni i neograničeni. Ustavni sud osim toga podsjeća da je član 10 Evropske konvencije strukturiran tako da prvi stav definiše zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima javna vlast može da se miješa u uživanje slobode izražavanja. Dalje, za član 10 Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih.
39. Ustavni sud dalje zapaža da su i Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s ovim pravom već ukazali, da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što postojanje činjenice može da se dokaže, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se da dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda broj 9815/82 od 8. jula 1986. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima «prostora za greške» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda broj 28114/95 od 28. septembra 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može da se primijeni samo na određeno ostvarivanje te slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja.
40. U vezi s tim Ustavni sud smatra neupitnim da naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, vlast može da se miješa u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uslova: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, v) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju da slijede ova tri uslova kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, obrazlažući da ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora da bude razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu.
41. U konkretnom slučaju, presuda Okružnog suda je donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv.
42. Presuda Okružnog suda je donesena u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanata radi naknade štete zbog narušavanja njegovog ugleda, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“, odnosno tužiteljevog ugleda, što je, svakako, legitiman cilj.
43. Ustavni sud još mora da utvrdi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju je zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužitelju plati štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je da se dokaže da postoji „hitna društvena potreba“, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10 stav 2 Evropske konvencije.
44. Ustavni sud je već naglasio da postojanje činjenica može da se dokaže, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje, prema zaključku redovnih sudova, bilo je napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica na što upućuje sadržaj teksta objavljenog članka „Prijetio je da će ubiti mene, suprugu i djecu“, odnosno tvrdnja da je tužitelj prijetio smrću Goranu Suvari i njegovoj porodici, koje se, za razliku od vrijednosnih sudova, mogu dokazati. Ustavni sud zapaža da su, ocjenjujući sporno izražavanje, redovni sudovi zaključili da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati. Ovakvu ocjenu prihvata i Ustavni sud.
Dalje, Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu propust apelanata da prethodno provjere podatke koje su namjeravali objaviti u spornom izražavanju i omoguće tužitelju da se izjasni na predmetni članak. Naime, u konkretnom slučaju, opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može da se brani iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje, zbog toga, ne mogu da se smatraju kritikom koju su oni dužni da tolerišu s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili da sporna izražavanja sadrže činjenične navode za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere i za koje u postupku pred sudom nisu mogli da pruže dokaze. Takođe, Ustavni sud smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlašćenja pri određivanju visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom tužiteljevog ugleda, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoljne u smislu člana 10 Evropske konvencije (vidi i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1288/06 od 18. oktobra 2007. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
45. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode na izražavanje apelanata i tužiteljevog prava na ugled. Takođe, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporene presude sud je pravilno ocijenio da postoji «hitna društvena potreba» koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
46. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu očigledno proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, niti su proizvoljno ocijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje.
48. Takođe, nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada su sudskom presudom u građanskoj parnici apelanti obavezani da plate štetu nanesenu tužiteljevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo „neophodna mjera u demokratskom društvu“.
49. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić