Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2671/10 (S.J.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-2671/10
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2671/10, rješavajući apelaciju S.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S.J.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 000544 08 Gž od 3. oktobra 2008. godine u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 1. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 000544 08 Gž od 3. oktobra 2008. godine. Apelant je uz apelaciju dostavio Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 000544 09 Rev od 8. juna 2010. godine.
Odlukom Ustavnog suda broj AP 3616/08 odbačena je kao preuranjena apelantova apelacija podnesena protiv osporene presude Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3616/08 od 13. maja 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog pravobranilaštva, kao zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH - Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. maja 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tužena u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.000544 05 od 3. marta 2008. godine tužena je obavezana da apelantu na ime naknade za prevoz isplati iznos od 654,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 2. augusta 2002. godine, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je tužena u svom rješenju od 5. maja 2003. godine odredila da apelantu pripada pravo na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla za vremenski period od 10. juna 2002. godine do 1. augusta 2002. godine u iznosu od 654,00 KM, koji apelant i potražuje. Kako tužena u postupku nije osporila da apelantu potraživani iznos nije isplaćen, te cijeneći činjenično stanje i odredbe relevantnog materijalnog prava, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude navedeno je u obrazloženju te presude. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati Općinski sud je donio primjenom odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
6. Odlučujući o žalbi tužene, koja je prvostepenu presudu osporila iz svih žalbenih razloga, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 000544 08 Gž od 3. oktobra 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos, tako što je apelant odbijen za zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je, obrazlažući stav da apelantu ne pripada zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos, naveo da je prvostepeni sud u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom kontekstu Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, kojom je propisano da se otpisuje kamata na opće obaveze iz člana 4. navedenog zakona za period od dana stupanja na snagu osnovnog Zakona o izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH (stupio na snagu 28. novembra 2004. godine). Zatim, budući da je tužba podnesena 20. aprila 2005. godine, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, a kako sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, Kantonalni sud je obrazložio da je preinačio prvostepenu presudu na način kao u izreci, primjenom odredaba člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 226. ZPP-a.
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 P 000544 09 Rev od 8. juna 2010. godine reviziju odbacio, uz obrazloženje da zahtjev koji se odnosi na zakonsku kamatu ne predstavlja glavni dug, budući da je istaknut uz zahtjev za isplatu glavnice, kao sporedno potraživanje, što u konkretnom slučaju znači da nije ispunjen uvjet za reviziju propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda (koju osporava jedino i isključivo u dijelu u kojem mu je odbijen zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate) povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant prije svega ističe da je Kantonalni sud preinačio presudu u dijelu u kojem ju tužena nije pobijala, pa je sud u tom dijelu počinio povredu odredaba procesnog prava. Zatim, apelant smatra da njegovo potraživanje ne spada u unutrašnji dug jer je apelant potraživao naknadu za prevoz, a ne za plaće i ostale dodatke. Navodi da Kantonalni sud na predmetni pravni odnos uopće nije ni mogao primijeniti odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH jer se navedeni zakon protivi Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji. Apelant navodi da kamata predstavlja naknadu povjeriocu za vrijeme za koje je dužnik koristio njegov novac, odnosno predstavlja naknadu za povjerioca, pa s obzirom na to, apelant ima pravo na kamatu, u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a. Istaknuto je da kamata predstavlja određeni vid naknade onoga što je neko izgubio nekorištenjem novca od vremena kada mu je taj novac trebao biti isplaćen, u konkretnom slučaju dug tužene datira iz 2002. godine, pa mu je kamata trebala biti isplaćena u smislu odredbe člana 277. ZOO-a. Apelant smatra da je uskraćivanjem kamate na potraživani iznos naknade za prevoz, koja mu je bila dosuđena prvostepenom odlukom, Kantonalni sud prekršio njegova Ustavom zaštićena prava, ukazujući da je do kršenja njegovih prava došlo zbog toga što je Kantonalni sud pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
b) Odgovor na apelaciju
9. Odgovori na apelaciju nisu dostavljeni u ostavljenom roku.
V.Relevantni propisi
10. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 229. stav 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
III. Zatezna kamata
Kad se duguje Član 277.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje uz glavnicu i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Kamata na kamatu Član 279.
(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu, kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno.
(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu.
(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjene obaveze.
12. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09, 65/09 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 4. stav 4.
Opće obaveze iz člana 3. ovog Zakona su dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine i sastoje se od sljedećih obaveza:
4. obaveze na osnovu neisplaćenih plata i dodataka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije u iznosu od 37,5 miliona KM.
Član 5. stav 4.
Federacija će izmiriti opće obaveze iz člana 4. ovog Zakona u gotovini i otpisivanjem. Isplata u gotovini u maksimalnom iznosu od 219,5 miliona KM biće izvršena, i to: 4) neisplaćene neto plate i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije u iznosu od 37,5 miliona KM.
Član 6. stav 1. i 2.
Konačnu pojedinačnu verifikaciju obaveza iz člana 5. stav 2. tačka 3. ovog Zakona izvršiće komisija koju imenuje Vlada Federacije.
Kamata za opće obaveze iz člana 4. zakona, za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate, otpisuje se.
VI.Dopustivost
13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 000544 09 Rev od 8. juna 2010. godine (protiv koje je apelant, blagovremeno, 1. jula 2010. godine podnio apelaciju), pa je konačna odluka u ovom postupku, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 000544 08 Gž od 3. oktobra 2008. godine.
16. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je protiv navedene odluke blagovremeno, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, podnio apelaciju AP 3616/08 koja je odbačena kao preuranjena. Shodno svemu navedenom, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
21. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, postupajući po žalbi tužene, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, nalazeći za to uporište u odredbi člana 221. ZPP-a (kojom se ograničava načelo dispozicije stranaka, budući da se drugostepenom sudu omogućava da ispita prvostepenu presudu iz razloga koji u žalbi nisu isticani), zbog čega Ustavni sud cijeni neosnovanim apelacione navode o povredi procesnog zakona od strane Kantonalnog suda jer je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem ju tužena nije pobijala. Dakle, Ustavni sud smatra da ovim činom Kantonalni sud nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, preinačujući prvostepenu presudu u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati - odlučio da u tom dijelu odbije apelantov tužbeni zahtjev. Takav stav Kantonalni sud je utemeljio na odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, koje propisuju otpis kamate na opće obaveze utvrđene navedenim zakonom (član 4) za period od dana stupanja na snagu osnovnog Zakona (28. novembar 2004. godine). Ustavni sud zapaža da apelant ovom apelacijom ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer mu kamata uopće nije dosuđena, iako mu ona, u smislu odredbe člana 277. ZOO-a, pripada; smatra da njegovo potraživanje ne predstavlja unutrašnji dug, te da iz tog razloga zatezne kamate u njegovom slučaju ne prestaju teći stupanjem na snagu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH.
23. U vezi sa spornim pitanjem kojim apelant ukazuje da njegovo potraživanje ne predstavlja unutrašnji dug i da kamate u njegovom slučaju ne prestaju teći stupanjem na snagu Zakona o utvrđivanju načina izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, Ustavni sud podsjeća da je ovo pravno pitanje već raspravljao u svojoj Odluci broj AP 847/09 od 18. aprila 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 847/09 od 18. aprila 2012. godine, tač. 26-30 dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u toj odluci, između ostalog, naveo da potraživanja koja su predmet ovog postupka predstavljaju opće obaveze, odnosno da apelant potražuje naknadu na ime plaće za mjesece koji nesporno ulaze u period propisan odredbom člana 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH, a kako se u smislu člana 6. istog zakona kamate na opće obaveze za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate otpisuju, potpuno je logično i argumentirano obrazloženje Kantonalnog suda da zatezne kamate prestaju teći 28. novembra 2004. godine, kada je stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, pa je s obzirom na navedeno, zaključeno da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na utvrđenje da apelantovo potraživanje predstavlja unutrašnji dug, kao i u odnosu na datum kada zatezne kamate na naknade plaća i otpremnine prestaju teći.
24. Dovodeći navedeno u kontekst predmetnog slučaja Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, predmetno potraživanje (isplata naknade za prevoz za period juni-august 2002. godine) nesporno spada u unutrašnji dug, što proizlazi iz odredbe člana 4. stav 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Naime, prema citiranoj odredbi, u unutrašnji dug Federacije BiH spadaju obaveze po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije, pa se, s obzirom na činjenicu da su navedenom odredbom, pored plaća obuhvaćeni i dodaci, čine neosnovani apelantovi navodi usmjereni u pravcu tvrdnji da njegovo potraživanje ne spada u unutrašnji dug.
25. U tom kontekstu, a budući da apelant osporava način na koji je Kantonalni sud odlučio o zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 6. stav 2. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH propisano da se kamata za opće obaveze iz člana 4. zakona, za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona [8. novembra 2004. godine] do konačne isplate, otpisuje. Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, imajući u vidu okolnosti apelantovog slučaja, navedenu odredbu proizvoljno primijenio, zauzimajući stav da apelantu uopće ne pripada pravo na kamate budući da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 20. aprila 2005. godine. Iz navedenog proizlazi da Kantonalni sud smatra da bi apelantu kamata na navedena potraživanja pripadala od dana podnošenja tužbe. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u cijelosti zanemario okolnost da apelantovo potraživanje iz radnog odnosa datira iz 2002. godine, dakle iz perioda prije stupanja na snagu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra svrsishodnim da se pozove na svoju praksu u kojoj je raspravljeno pitanje početka toka zakonske zatezne kamate na potraživanja iz radnog odnosa (vidi Ustavni sud, između ostalih, odluke AP 658/07 od 10. juna 2009. godine i AP 1836/06 od 14. oktobra 2009. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud istakao da plaća, kao i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa dospijevaju tačno određenog datuma, te od tog dana poslodavac dolazi u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obaveze, a što je regulirano članom 277. ZOO-a. Naime, navedena praksa je primjenjiva u konkretnom slučaju za period od kada datira apelantovo potraživanje pa do stupanja na snagu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, za koji je apelantu uskraćena isplata zakonske zatezne kamate.
26. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u pogledu računanja toka zakonske zatezne kamate na potraživanja iz radnog odnosa, koju Kantonalni sud u konkretnom slučaju nije primijenio, Ustavni sud iz istih razloga kao u citiranim odlukama zaključuje da je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava - Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH i ZOO došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
27. U vezi s ostalim navodima, tj. navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje apelant nije posebno obrazložio, a koje dovodi u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi s eventualnim kršenjima ovog prava zapravo zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi s pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključke u vezi sa povredom navedenog prava, Ustavni sud ne smatra svrsishodnim da posebno razmatra ove apelantove navode.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud odlučio da apelantu na dosuđeni iznos naknade za prevoz ne dosudi zakonsku zateznu kamatu, računajući početak toka zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, zanemarujući činjenicu da apelantovo potraživanje datira iz perioda prije stupanja na snagu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH.
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić