Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-739/10 (N. H.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o lijekovima
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lijekovima
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-739/10
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 739/10, rješavajući apelaciju Nijaza Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Nijaza Hadžića Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji je vođen u Općinskom sudu u Bihaću pod brojem Ip-37/01, koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-09-000075 od 26. januara 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nijaza Hadžića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-09-000075 od 26. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj Ip-37/01 od 24. marta 2009. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nijaz Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 26. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-09-000075 od 26. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip-37/01 od 24. marta 2009. godine. Apelant je 22. decembra 2010. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda je zatraženo 26. oktobra 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Osim toga, od Općinskog suda je 18. marta 2013. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj Ip-37/01, koji je Općinski sud dostavio 5. aprila 2013. godine. Zatim, od apelanta je, u skladu s članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, 25. aprila 2013. godine zatraženo da opširnu apelaciju sažme.
3. Kantonalni i Općinski sud su 3. i 4. novembra 2010. godine dostavili odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni podnosiocu apelacije 22. novembra 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je 8. maja 2000. godine donio Presudu po priznanju broj P-173/2000, kojom je tuženi RMU „Kamengrad“ d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: izvršenik) obavezan da „isplati [apelantu] na ime izvršenih usluga […] iznos od 597,00 i […] iznos od 2.930,00 KM i naknadi troškove spora u iznosu od 241,47 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja“.
7. Budući da izvršenik nije dobrovoljno izvršio utvrđenu obavezu, apelant je 14. januara 2002. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje radi isplate duga u ukupnom iznosu od 3.527,00. Apelant je predložio da se izvršenje odredi na nekretninama izvršenika, upisanim u p.l. 0759 k.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: predmet izvršenja).
8. Općinski sud je donio Rješenje broj I-13/02 od 22. januara 2002. godine kojim je usvojio i odredio predloženo izvršenje.
9. Odlučujući o prigovoru dužnika protiv rješenja o izvršenju, Općinski sud je 13. februara 2002. godine, Rješenjem broj I-13/02, prigovor odbio. Nakon toga, budući da se dužnik žalio protiv donesenog rješenja predmet je proslijeđen Kantonalnom sudu na odlučivanje, koji je potom Rješenjem broj Pž-78/02 od 24. juna 2002. godine dužnikovu žalbu djelomično uvažio i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak, u dijelu koji se odnosio na izvršenje radi naplate zatezne kamate na iznos od 3.527,00 KM (budući da, kako je istakao Kantonalni sud, ta obaveza nije sadržana u izvršnoj ispravi), dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
10. Budući da je protiv istog dužnika (RMU „Kamengrad“) u Općinskom sudu bilo pokrenuto više izvršnih postupaka radi namirenja prodajom iste nekretnine Općinski sud je, prema stanju spisa, izvršio „pridruživanje“ svih tih predmeta predmetu broj Ip-37/01.
11. Općinski sud je 9. oktobra 2006. godine aktom broj Ip-37/01, obavijestio apelanta da na nekretninama koje su predmet izvršenja postoji zabilježba izvršenja, radi procjene i prodaje, i to iz više predmeta (Ip-52/01, Ip-23/02, I-404/02 (novi broj apelantovog predmeta), I-875/03, Ip-18/04, I-38/05, I-39/05, I-40/05, i-44/05, I-47/05, I-76/05, I-90/05, I-95/05, I-162/05, I-198/05, I-115/05, I- 173/05, I-606/05 i I-875/05), te da će se prvo ročište za njihovu prodaju održati 13. novembra 2006. godine.
12. Općinski sud je Zaključkom broj Ip-37/01 od 11. novembra 2006. godine utvrdio da je za nekretnine izvršenika, koje su predmet prodaje, formiran zk. uložak te da su, shodno članu 113. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), prestali razlozi za zastoj postupka (tačka I). Određeno je da će se prvo ročište za prodaju nekretnina, čija je procijenjena vrijednost 615.902,15 KM, održati 15. januara 2007. godine (tačka II). Budući da su na ročištu od 15. januara 2007. godine predmetne nekretnine prodate (za iznos od 411.000,00 KM), Općinski sud je Rješenjem o dosudi broj Ip-37/01 od 14. februara 2006. godine, ponuđaču - kupcu GP „TIM“ dosudio nekretnine koje su bile predmet prodaje.
13. Općinski sud je Rješenjem o namirenju broj Ip-37/01 od 24. marta 2009. godine novčana sredstva u iznosu od 120.246,90 KM, kao ostatak prodajne cijene od prodate imovine (nekretnina) izvršenika, rasporedio po redoslijedu namirenja i prioritetima pobliže opisanim u tačkama II do VI izreke rješenja, pozivajući se pri tome na pojedinačna rješenja o izvršenju za svakog od tražilaca izvršenja kojem je rasporedio novčana sredstva. Općinski sud je (tačka IV) naveo da se apelantu, „po pridruženom predmetu broj I-13/02 (novi broj I-404/02)“, dodjeljuju novčana sredstva u ukupnom iznosu od 4.095,52 KM koja se sastoje od troškova parničnog postupka u iznosu do 241,47 KM, troškova izvršnog postupka u iznosu od 88,00 KM, zakonskih zateznih kamata na dosuđene parnične troškove iznos od 239,05 KM i na ime glavnog duga iznos od 3.527,00 KM. Navedeno je da se stoga ima smatrati da je apelant u cijelosti namiren, te da se postupak oglašava dovršenim i ukidaju sve do tada sprovedene izvršne radnje po predmetu broj I-404/02. Zatim, naloženo je blagajni suda da izvrši isplatu raspoređenih sredstava navedenim subjektima u skladu s tim rješenjem (tačka VII).
14. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je redoslijed namirenja odredio prema vremenu podnošenja prijedloga za izvršenje i donošenju rješenja o izvršenju za svakog od tražilaca izvršenja. Nadalje, Općinski sud je naveo da je, radi utvrđenja redoslijeda namirenja preostalih tražilaca izvršenja održao dva ročišta o namirenju, i to 21. juna 2007. godine na kojem su tražioci izvršenja precizirali svoje konačne zahtjeve po izvršnim prijedlozima po vrstama potraživanja dospjelim do momenta dosude nekretnina kupcu, a izražena u njihovim pismenim podnescima, te potom i 27. januara 2009. godine na kojem su, kako je navedeno u rješenju, tražioci izvršenja iznijeli samo različite kriterije i primjedbe u odnosu na eventualni redoslijed namirenja po tražiocima izvršenja, dok nije bilo nikakvih osporavanja vrste i visine potraživanja pojedinih tražilaca izvršenja.
15. Osim toga, Općinski sud je, u odnosu na apelantovo potraživanje, naveo da je namirio iznos naveden u izreci izvršne isprave, ne priznajući mu obračunatu kamatu na glavni dug jer mu nije ni određena izvršnom ispravom, a u tom dijelu je i Rješenje Općinskog suda broj I-13/02 od 13. februara 2002. godine ukinuto, jer se rješenjem o dozvoli izvršenja nisu mogle dosuditi kamate na glavni dug koje nisu bile utvrđene izvršnom ispravom (Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj PŽ-78/02 od 24. juna 2002. godine). Pored toga, navedeno je da je od dosuđenog iznosa sud odbio iznos do 141,00 KM na ime neplaćene sudske takse na prijedlog za izvršenje koja mu je priznata u troškove izvršenja. Stoga mu je, kako je navedeno u rješenju, dodijeljeno za isplatu ukupno 4.095,50 KM. Općinski sud je naveo da je obračunate kamate priznao i obračunao do 14. februara 2007. godine, kada je doneseno rješenje o dosudi nekretnina kupcu, u skladu s članom 99. stav 2. ZIP-a, a u vezi s odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ br. 51/01 i 29/05).
16. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Pž- 09-000075 od 26. januara 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja o namirenju te osporeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio rang namirenja tražilaca izvršenja, na način naveden u izreci osporenog rješenja. Također, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor da Općinski sud nije utvrdio ko su tražioci izvršenja iz ostatka cijene ostvarene prodajom izvršenikove nekretnine, budući da je ovu činjenicu prvostepeni sud sasvim pouzdano utvrdio i naveo u rješenju o namirenju od 17. maja 2007. godine. Kantonalni sud je, također, istakao da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu kojim je odlučeno o namirenju iznosa na ime zateznih kamata, budući da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju iznio valjane i jasne razloge u odnosu na iznos koji je apelantu dosuđen na ime zateznih kamata, a dati razlozi prvostepenog suda nisu dovedeni u sumnju njegovim žalbenim tvrdnjama. Kantonalni sud je naglasio da je iznesene apelantove žalbene tvrdnje ocijenio kao neosnovane, jer su ti žalbeni prigovori u suprotnosti sa sadržajem materijalnih dokaza koje je izveo prvostepeni sud i čiji sadržaj je pravilno cijenio, a navedena apelantova žalbena tvrdnja, u odnosu na dosuđeni iznos zateznih kamata, je čak u suprotnosti s apelantovim pismenim podneskom od 16. aprila 2007. godine kojim je apelant na ime zakonske zatezne kamate na iznos od 241,47 KM, zatražio upravo iznos od 239,05 KM koji je mu je i dosuđen pobijanim rješenjem, tako da je razloge prvostepenog suda u tom dijelu u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Također, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o namirenju troškova izvršnog postupka pogrešno primijenio Zakon o sudskim taksama, te da je u odnosu na njega kao tražioca izvršenja izvršen pogrešan obračun iznosa na ime troškova izvršnog postupka, po osnovu određivanja visine sudskih taksi. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa i izreke pobijanog rješenja proizlazi da je apelantu na ime glavnog duga dosuđen iznos od 3.527,00 KM, pa je, slijedom toga, na navedeni iznos glavnog duga apelant bio u obavezi platiti iznos od 141,00 KM na ime sudske takse (sudska taksa na prijedlog i sudska taksa na rješenje o izvršenju), kako je to propisano odredbom člana 46, tarifni broj 1. tačka 9. i tarifni broj 2. tačka 5. Zakona o sudskim taksama („Službeni list USK“ broj 3/97 „Službeni glasnik USK“ br. 6/98, 9/98, 4/03 i 8/05), a apelant u toku postupka nije dokazao da je platio navedeni iznos na ime sudskih taksi. Istaknuto je da je tu činjenicu, na koju se poziva u žalbi, apelant bio dužan dokazati u toku prvostepenog postupka u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa se u odnosu na ovu činjenicu apelantove suprotne žalbene tvrdnje, koje ničim nije dokazao, nisu mogle uvažiti kao osnovane, tako da je pobijano rješenje i u tom dijelu pravilno i zakonito (tačka VI izreke). Kantonalni sud je istakao da je cijenio i ostale apelantove žalbene prigovore ali i da je, u smislu člana 231. ZPP-a, utvrdio da nisu od odlučnog značaja za pravilnost i zakonitost osporenog rješenja pa ih nije posebno ni obrazlagao.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant se prije svega žali na dužinu trajanja izvršnog postupka. Osim toga, tvrdi da sud Rješenjem o namirenju nije u potpunosti namirio njegovo potraživanje jer je sud odbio da izvrši namirenje zatezne kamate na glavni dug, dio određenih troškova izvršnog postupka, te da je zateznu kamatu na troškove parničnog postupka dosudio u visini iz koje se ne vidi po kojoj stopi i za koji period, kao i da je zateznu kamatu priznao do dosude kupcu a ne do isplate povjeriocima. Smatra da sud nije mogao obustaviti i ukinuti provedene radnje dok se ne izvrši isplata novca s računa suda na račun ili ruke povjerioca. Osim toga apelant smatra da je sud pogrešno dao ocjenu odluka koje treba provesti. Sud je bio dužan da odluči o dužnikovom prigovoru, pa kako nije, rješenje o izvršenju je na snazi i sud ga provodi u granicama određenog izvršenja. Također, apelant tvrdi da je sud povrijedio odredbe zakona jer je u postupku namirenja, od iznosa određenog rješenjem o izvršenju, obustavio iznos sudske takse.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su novčana sredstva dobivena prodajom izvršenikovih nekretnina raspoređena po prioritetima, redoslijedom namirenja i kriterijima propisanim odredbama ZIP-a. Također, Općinski sud je istakao da je izvršena isplata tražiocima izvršenja u skladu s rješenjem o namirenju.
19. Kantonalni sud je u svom odgovoru predložio da obrazloženje iz drugostepenog rješenja posluži Ustavnom sudu kao izjašnjenje o navodima apelanta.
IV.Relevantni propisi
20. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 66.
Više tražilaca izvršenja koji ostvaruju svoja potraživanja prema istom izvršeniku na istom predmetu izvršenja namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, ako zakonom nije drukčije određeno.
Član 73.stav 2.
(2) Tražilac izvršenja za čije je potraživanje kasnije određeno izvršenje na istoj nepokretnosti stupa u već pokrenuti izvršni postupak.
Član 96.
Sud pristupa namirenju tražilaca izvršenja odmah nakon donošenja rješenja o dosudi. Član 97.
(1) Iz prodajne cijene namiruju se tražioci izvršenja na čiji je prijedlog određeno izvršenje, založni povjerioci i kad nisu prijavili svoja potraživanja i lica koja imaju pravo na naknadu za lične služnosti.
(2) Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja lica iz stava 1. ovog člana predat će se izvršeniku ako za to nema smetnji.
Član 102.
Lice koje se namiruje iz prodajne cijene može, ako to utiče na njegovo namirenje, najkasnije na ročištu za diobu drugom takvom licu osporiti postojanje potraživanja, njegovu visinu i red namirenja.
V.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-09-000075 od 26. januara 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija protiv navedenog rješenja je podnesena 26. februara 2010. godine, te proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VI.Meritum
24. Apelant osporava rješenja Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-09-000075 od 26. januara 2010. godine i Općinskog suda broj Ip-37/01 od 24. marta 2009. godine, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije kao i člana 13. Evropske konvencije. Također navodi da mu je u tom izvršnom postupku povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje . Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na pravično suđenje – razuman rok
27. Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, «izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. Evropske konvencije» (vidi vodeće odluke Ustavnog suda AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 8/05 i AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 40/05). Ustavni sud, dalje, ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojem su države ugovornice dužne da organiziraju svoj sistem izvršenja pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran, kako pravno, tako i u praksi, te da osiguraju izvršenje bez nepotrebnih odlaganja (vidi Evropski sud, Fuklev protiv Ukrajine, presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84).
28. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta. Također s izvršnim postupkom, zbog same njegove prirode, treba postupati žurno (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
Period koji se uzima u obzir
29. Ustavni sud zapaža da je apelant 14. januara 2002. godine pokrenuo ovaj izvršni postupak, te da je on okončan donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-09-000075 od 26. januara 2010. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto duže od osam godina. Analiza razumnosti trajanja postupka
30. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravosnažne i izvršne presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata potraživanja zapljenom, popisom i prodajom nekretnina izvršenika), kao i činjenicu da se u Općinskom sudu vodilo više izvršnih postupaka protiv istog izvršenika, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom postupku.
31. U pogledu apelantovog ponašanja Ustavni sud zapaža da se iz spisa ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način doprinio ovolikoj dužini izvršnog postupka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je riječ o "izvršnom postupku", koji je po prirodi hitan i koji, stoga, zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog izvršnog postupka a priori suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Navedeno pogotovo, kada se uzme u obzir činjenica da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije uopće naveo razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje izvršnog postupka.
32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog izvršnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
33. Apelant smatra da su Općinski i Kantonalni sud, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje te proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda, kao konačna odluka u sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža, nasuprot apelantovim navodima, da je Općinski sud u dva navrata održao ročišta o namirenju, i to 21. juna 2007. godine na kojem su tražioci izvršenja među kojim i apelant, precizirali svoje konačne zahtjeve po izvršnim prijedlozima po vrstama potraživanja dospjelih do momenta dosude nekretnina kupcu, a izražena u njihovim pismenim podnescima, te potom i 27. januara 2009. godine na kojem su, kako je navedeno u rješenju, tražioci izvršenja iznijeli samo različite kriterije i primjedbe u odnosu na eventualni redoslijed namirenja po tražiocima izvršenja, dok nije bilo nikakvih osporavanja vrste i visine potraživanja pojedinih tražilaca izvršenja. Osim toga, kako je navedeno u osporenom rješenju, Općinski sud je apelantovo potraživanje namirio u iznosu za koji je apelant posjedovao izvršnu ispravu, pri čemu je pojasnio da ne može apelantu dosuditi traženu kamatu na iznos glavnog duga budući da ona nije utvrđena izvršnom ispravom. Pored toga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u odlučenju redovnog suda da od dodijeljenog iznosa umanji iznos za pripadajuću sudsku taksu koju je apelant bio dužan da plati, pozvavši se pri tome na relevantne odredbe Zakona o sudskim taksama. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].
37. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravni lijek, žalbu protiv rješenja o namirenju. Činjenica da je Kantonalni sud, rješavajući o žalbi donio odluku kojom apelant nije zadovoljan, ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ostali navodi
38. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se ti navodi temelje na istim razlozima koje je Ustavni sud već ispitao u okviru prava na pravično suđenje.
VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije jer je izvršni postupak, koji je hitne prirode, trajao duže od osam godina.
40. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluke u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić