Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1113/10 ("Konzum" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1113/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1113/10, rješavajući apelaciju "Konzuma" d.o.o. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Konzuma" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pžp-09-000603 od 2. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Pr-09-000688-25 od 30. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Konzum" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 29. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pžp-09-000603 od 2. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-Pr-09-000688-25 od 30. oktobra 2009. godine. Apelant je 14. oktobra 2010. godine, 22. aprila 2011. godine i 11. maja 2012. godine dopunio apelaciju. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-Pr-09-000688-25 od 30. oktobra 2009. godine apelant (koji je u rješenju označen kao "Konzum" d.o.o. Sarajevo PJ Zenica – Supermarket, ulica Crkvice 31 Zenica) i Ismir Brkić kao odgovorno lice (u daljnjem tekstu: odgovorno lice), oglašeni su krivim za prekršaj iz člana 130. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o organizaciji organa uprave). U izreci rješenja je navedeno da je 10. marta 2009. godine, prilikom inspekcijskog nadzora u predmetu kontrole izvršenja Rješenja Kantonalne uprave za inspekcijske poslove broj 18/03-03-20-132-1/09 od 21. januara 2009. godine, utvrđeno da nije postupljeno u skladu sa navedenim rješenjem tj. da nije pored prodajne cijene istaknute na prodajnom mjestu proizvoda, napisana i prodajna cijena za jedinicu mjere na proizvodu, odnosno na omotu proizvoda jasno, vidljivo i čitko kako je to propisano odredbama člana 11. stav 6. Zakona o zaštiti potrošača. Za navedeni prekršaj apelant, kao pravno lice, kažnjen je novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Kantonalna uprava za inspekcijske poslove 24. marta 2009. godine izdala prekršajne naloge apelantu i odgovornom licu zbog prekršaja iz člana 130. Zakona o organizaciji organa uprave, u vezi kojih su apelant i odgovorno lice podnijeli zahtjeve za sudsko odlučivanje. Općinski sud je naveo da je na osnovu predloženih dokaza optužbe utvrdio da je apelant počinio predmetni prekršaj na način kako je to opisano u izreci rješenja tj. da nije postupio u skladu sa Rješenjem Kantonalne uprave za inspekcijske poslove broj 18/03-03-20-132-1/09 od 21. januara 2009. godine kojim je naloženo apelantu da otkloni navedene nedostatke. Pri tome, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu da nije znao za predmetno rješenje Kantonalne uprave za inspekcijske poslove (koje je uručeno poslovođi objekta u Zenici), jer je, po ocjeni tog suda, takva odbrana kontradiktorna u odnosu na ostale dokaze. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je za predmetni prekršaj izrekao apelantu minimalnu novčanu kaznu koja je zakonom propisana za takvu vrstu prekršaja, smatrajući da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja. U odnosu na odgovorno lice, Općinski sud je naveo da odgovorno lice nije pristupilo na usmeni pretres, tako da je u odnosu na njega prekršajni nalog (kojim mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM) postao konačan i izvršan.
3. Odlučujući o žalbi apelanta i odgovornog lica protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Pžp-09-000603 od 2. februara 2010. godine kojim je odbio žalbu kao neosnovane i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz predmetne žalbe proizlazi da apelant i odgovorno lice osporavaju način donošenja Rješenja Kantonalne uprave za inspekcijske poslove broj 18/03-03-20-132-1/09 od 21. januara 2009. godine. Međutim, Kantonalni sud je naveo da takve žalbene navode ne može prihvatiti, budući da je rješenje Kantonalne uprave za inspekcijske poslove postalo konačno, te da su apelant i odgovorno lice sve ono što je vezano za proceduru donošenja predmetnog rješenja trebali navesti u žalbi protiv tog rješenja. S obzirom da je Rješenje Kantonalne uprave za inspekcijske poslove broj 18/03-03-20-132-
1/09 od 21. januara 2009. godine postalo konačno, Kantonalni sud je ukazao da su apelant i odgovorno lice bili dužni da postupe po tom rješenju. Budući da iz prekršajnih naloga jasno proizlazi da nisu postupili u skladu s predmetnim rješenjem, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su apelant i odgovorno lice počinili prekršaj iz člana 130. Zakona o organizaciji organa uprave. Takođe, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud, prilikom donošenja pobijanog rješenja, nije počinio bitne povrede prekršajnog postupka iz člana 62. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o prekršajima), niti povredu materijalnog propisa o prekršaju iz člana 63. Zakona o prekršajima.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da prilikom inspekcijske kontrole predmetnog objekta u Zenici nije bio prisutan zakonski zastupnik apelanta kao pravnog lica, što je suprotno odredbama člana 52. stav 3. Zakona upravnom postupku i odredbama člana 14. stav 2. Zakona o tržišnoj inspekciji. Naime, apelant navodi da je tom prilikom bilo prisutno lice koje obavlja poslove poslovođe u kontrolisanom objektu, te koje nije imalo potrebno ovlaštenje za postupanje u tom postupku, te da se stoga sve radnje koje je preduzelo to lice smatraju radnjama neovlaštenog lica. Takođe, apelant navodi da je Rješenje Kantonalne uprave za inspekcijske poslove broj 18/03-03-20-
132-1/09 od 21. januara 2009. godine o otklanjanju nedostataka dostavljeno licu koje je bilo prisutno prilikom inspekcijske kontrole (tj. poslovođi u kontrolisanom objektu), što je suprotno odredbama člana 90. stav 1. Zakona o upravnom postupku (kojima je propisano da se dostavljanje pismena preduzećima vrši predajom pismena službenoj osobi, odnosno drugoj osobi određenoj za primanje pismena tih organa, odnosno pravnih lica). S obzirom da rješenje Kantonalne uprave za inspekcijske poslove nije dostavljeno na adresu apelantovog sjedišta (Rajlovačka bb Sarajevo), apelant navodi da nije znao za predmetno rješenje, te da se stoga nije ni mogao izjaviti žalbu protiv tog rješenja.
5. U dopunama apelacije apelant navodi da su redovni sudovi u drugim prekršajnim postupcima koji su se vodili protiv apelanta obustavljali postupke, između ostalog, zbog toga što prilikom inspekcijskog pregleda nije bio prisutan apelantov zakonski zastupnik, niti mu je zapisnik o inspekcijskom pregledu naknadno dostavljen, odnosno da zapisnik nije dostavljen na apelantovu adresu (u prilogu su dostavljena rješenja redovnih sudova).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22.).
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe kojima je regulisan postupak inspekcijske kontrole, te način dostavljanja rješenja donesenih prilikom inspekcijske kontrole. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima koji se tiču Rješenja Kantonalne uprave za inspekcijske poslove broj 18/03-03-20-132-1/09 od 21. januara 2009. godine, jasno ukazao da ne može prihvatiti apelantove navode iznesene u tom pravcu, te da je apelant te navode u stvari trebalo da istakne u žalbi protiv navedenog rješenja. Imajući u vidu da je rješenje Kantonalne uprave za inspekcijske poslove uručeno poslovođi u apelantovoj podružnici u Zenici, što apelant i ne osporava, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u pogledu apelantovih žalbenih navoda, dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, te da je u tom smislu ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu proglašeni očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravima očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 22893/05, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić