Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1153/10 (B. Đ., I. K., S. C. i V. Č.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1153/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1153/10, rješavajući apelaciju Boje Đokić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boje Đokić, Ilinke Klisar, Stoje Crnovčić i Vukašina Čelebića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 V 000190 09 Gž od 26. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču broj 44 0 V 000190 79 V od 17. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boja Đokić, Ilinka Klisar, Stoja Crnovčić i Vukašin Čelebić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnijeli su 30. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 V 000190 09 Gž od 26. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 44 0 V 000190 79 V od 17. jula 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 44 0 V 000190 79 V od 17. jula 2009. godine određena je naknada za eksproprisane nekretnine, pobliže označene u izreci rješenja, čiji je vlasnik bio prednik apelanata Pero Čelebić (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), te je obavezan korisnik eksproprisanih nekretnina Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem teksu: korisnik eksproprijacije) da apelantima isplati iznos od 8.007,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. jula 2009. godine, kao i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 1.663,60 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredbama člana 9. Zakona o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 70/07) propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju, između ostalog, na postupke određivanja naknade u kojima nije donesena pravosnažna odluka. Takođe, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 46. Zakona o eksproprijaciji propisano da "ako vlasnik nekretnine koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine". U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na osnovu Rješenja Sekretarijata za poslove Opštinske uprave Opštine Žepče broj UP-I-a broj 02-473-108/78 od 31. oktobra 1987. godine utvrdio da su eksproprisane predmetne nekretnine, čiji vlasnik je bio prednik apelanata, u korist pravnog prednika korisnika eksproprijacije, radi izgradnje drugog kolosjeka pruge Doboj-Zenica. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke od 5. januara 2009. godine proizlazi da tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina iznosi 5.132,00 KM, dok iz dopune tog nalaza i mišljenja od 6. aprila 2009. godine proizlazi da izgubljena dobit u vezi predmetnih nekretnina iznosi 2.875,020 KM. Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke kao stručan i objektivan, te sačinjen u skladu sa pravilima struke i naučne vještine, kao i da je slijedom toga odlučio kao u izreci rješenja. Općinski sud je dalje naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 66. stav 2. Zakona o eksproprijaciji (prema kojima sud određuje troškove postupka srazmjerno uspjehu stranaka) koji se odnose na pristup advokata na ročištima i podneske, te u skladu sa članom 16. st. 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Pri tome, Općinski sud je ukazao da advokatu pripada nagrada prema tarifi koja važi u vrijeme preduzimanja pojedinih radnji, te da je stoga sud odbio zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročišta 1980. i 1985. godine jer nije pravilno opredjeljen, kao i nagradu za odsustvo iz kancelarije jer je vrijeme koje je prikazano u troškovniku nerealno i ničim dokazano.
3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 44 0 V 000190 09 Gž od 26. januara 2010. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka proveo vještačenje sa vještakom poljoprivredne struke, te da prema nalazu i mišljenju vještaka ukupna vrijednost predmetnih nekretnina iznosi 5.132,00 KM, kao i da izgubljena dobit, koja se ogleda u gubitku prihoda od prinosa sijena sa predmetnih nekretnina, iznosi ukupno 2.875,20 KM. S obzirom da je vrijednost eksproprisanih nekretnina utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka datog pred sudom, što je u skladu sa odredbama čl. 46. do 55. i članom 64. Zakona o eksproprijaciji, te da u razlozima koji su dati za visinu naknade nema ničeg nerazumljivog i protivrječnog, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata kojima osporavaju visinu naknade za eksproprisane nekretnine. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku o troškovima postupka dao jasne i valjane razloge, koje u cjelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu valjano opredijelili zahtjev za zastupanje po advokatu na ročištima održanim 1980. i 1985. godine, s obzirom na tada važeće tarife i na zakonsku denominaciju valute, kao i u pogledu nagrade za odsustvo iz kancelarije jer je nerealna i ničim dokazamna.
4. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su redovni sudovi nepravilno odredili visinu naknade za eksproprisane nekretnine. Takođe, apelanti smatraju da su redovni sudovi, odlučujući o troškovima postupka, povrijedili odredbe Zakona o parničnom postupku, te da su u tom smislu neosnovano odbili njihov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje tj. način na koji su utvrdili visinu naknade za eksproprisane nekretnine, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu odluke o troškovima postupka, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić