Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1207/10 (J. K.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1207/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1207/10, rješavajući apelaciju Josipa Kajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Kajića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58-
0-P-900065 08-Rev od 30. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58-0-P-900065-08-Gž od 28. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 58-0-P-900065-04-
P od 4. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Kajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 7. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58-0-P-900065 08-Rev od 30. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58-0-P-
900065-08-Gž od 28. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58-0-P-900065-04-P od 4. januara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58-0-P-900065-04-P od 4. januara 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58-0-P-900065-08-Gž od 28. aprila 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu isplati na ime naknade materijalne štete i to izgubljene zarade iznos od 500,00 KM mjesečno počev od 1. marta 2003. godine, pa dok se okolnosti ne izmijene sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjeća svakog pojedinačnog obroka, te nadoknaditi mu troškove parnično postupka.
3. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je u dokaznom postupku utvrđeno da je apelant u saobraćajnoj nezgodi koja se desila 18. juna 2001. godine zadobio teške tjelesne povrede, kao i da je za vrijeme štetnog događaja bi na odsluženju vojnog roka. Dalje je utvrđeno da je apelant 8. februara 2003. godine sa tuženom zaključio sporazum o namirenju prema kojem mu je isplaćeno na ime materijalne i nematerijalne štete ukupno 18.000,00 KM kao i troškovi izvansudskog postupka. Općinski sud je također utvrdio da je apelant u vrijeme štetnog događaja završio srednju strukovnu školu i stekao zvanje trgovca ali da nije imao zaposlenje i nije bio zaposlen niti je ostvarivao bilo kakvu zaradu. Utvrđeno je da apelant nije ostvarivao zaradu ni neregistriranim radom. Općinski sud je utvrdio da prema nalazu sudskog vještaka ortopeda zbog posljedica tjelesne povrede nastale štetnim događajem nije nastupilo umanjenje životne aktivnosti apelanta kao trgovca. Istaknuto je da je Općinski sud u cijelosti poklonio vjeru nalazu vještaka, našavši da je isti stručan i objektivan, utemeljen na neposrednom pregledu apelanta i raspoloživoj medicinskoj dokumentaciji iz koje također ne proizilazi postojanje bilo kakvih znakova posttraumatskog oštećenja, dok je neurološki nalaz uredan. Općinski sud je dalje istakao da nije prihvatio prijedlog apelanta da se u konkretnoj pravnoj stvari provede novo vještačenje od strane vještaka neuropsihijatra, budući da je apelant, iako pozivajući se na česte glavobolje i nervozu kao razloga nesposobnosti za rad, iako je znao da se ne radi o ozljedama organske naravi, propustio da još na pripremnom ročištu zatraži takvo vještačenje.
4. Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odredbu člana 195. stav 2. u vezi sa članom 188. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta utemeljujući pri tome svoju odluku na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, koji je potvrdio da kod apelanta kao posljedica prometne nezgode nije nastupilo umanjenje radne aktivnosti. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta da u konkretnom slučaju vještak ortoped nije kompetentan davati nalaz i mišljenje iz oblasti neurologije i neuropsihijatrije, obzirom da je apelant na pripremnom ročištu na kojem je bio prisutan mogao osporiti odluku suda da se provođenje medicinskog vještačenja povjeri dr. D.J. znajući da je spomenuti vještak po svojoj užoj specijalnosti ortoped, ali to nije učinio, već se suglasio sa odlukom suda.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 58-0-P-900065 08-Rev od 30. decembra 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 58-0-P-900065-08-
Gž od 28. aprila 2008. godine.
6. Vrhovni sud je ocijenio da je povodom istaknutog prigovora apelanta koji se odnosi na provođenje dokaza vještačenjem od strane vještaka medicinske struke – ortopeda, Kantonalni sud odgovorio na apelantove navode i o tome dao razloge u skladu s članom 148. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Naime apelant je predložio vještaka koji je zatim u postupku i saslušan. U tom smislu apelant nije predlagao da se sasluša vještak druge specijalnosti, pa prigovori upućeni na ocjenu nalaza vještaka ortopeda u dijelu koji se odnosi na pitanja iz područja neurologije i neuropsihijatrije, kako je zaključio Vrhovni sud, nisu osnovani. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, iz činjenica koje su bile odlučne za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari proizilazi da je apelant tražio naknadu materijalne štete koja se ogledala u naknadi izmakle koristi iz člana 189. ZOO. Za takav zahtjev, kako je istakao Vrhovni sud, bitno je utvrditi koliki je dobitak mogao osnovano apelant kao oštećeni očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posljednjim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnom radnjom ili propuštanjem. Pri tome, kako je dalje navedeno, nije dovoljno dokazati apstraktnu (teorijsku) mogućnost da bi apelant kao oštećeni ostvario dobitak da je radio, kako je apelant tvrdio tokom postupka, nego je morao dokazati da je ta dobit i izvjesna. Kako je nesporno utvrđena činjenica da je apelant bio nezaposlen, na odsluženju vojnog roka, te da se nije bavio ni neregistriranim aktivnostima (tzv. „rad na crno“) u vrijeme nastanka štetne posljedice, Vrhovni sud je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Istakao je da vještak medicinske struke ortoped nije mogao ni na koji način dati svoj nalaz i mišljenje iz neurologije i neuropsihijatrije, pa se tako nije ni utvrdilo o kakvim se zapravo zdravstvenim poremećajima kod apelanta radi. Osim toga vještak je u konkretnom predmetu izrazio sumnju o eventualnom postojanju umanjenja radne aktivnosti apelanta ali je nije i otklonio na jedini mogući način a to su dodatni pregledi i pretrage, koji nisu učinjeni od strane vještaka, pa je zbog toga, po mišljenju apelanta, njegov nalaz nepotpun.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i prigovore apelanta vezane za provedeno vještačenje i dali razloge zašto oni, u okolnostima konkretnog predmeta, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić